Prije nekih pola stoljeća studentica Vlasta Pilar poslala je pismo Ivi Andriću, koji onomad još nije bio nobelovac, u kojem ga je, među ostalim, pitala šta ga je ponukalo da napiše Travničku hroniku. Jednu rečenicu iz Andrićevog odgovora vrijedi uvijek nanovo citirati: „Od početka mog književnog rada mene je zanimao dodir Istoka i Zapada, u vidu saradnje kao i u vidu sudara.“ Nije Andrić, naravno, jedini umjetnik s takvom opsesijom, a od prošlog četvrtka nije ni jedini takav književni nobelovac. I Orhan Pamuk bi, naime, na sličan način mogao sažeti svoju ars poetiku.
Kad čovjek čita novine dan-dva nakon dodjele Nobelove nagrade za književnost, najčešće mu se učini da je zapravo riječ o nekoj vrsti nagrade za politiku, a ne za književnost. Prošle godine se, recimo, o Pinteru više pisalo u kontekstu Slobodana Miloševića i Sadama Huseina, a manje u mnogo adekvatnijem kontekstu Beketa ili Kafke. Slično je i ove godine s Pamukom: više se spominju njegovi intervjui, izjave i publicistički tekstovi od romana, a ipak su mu potonji donijeli i Nobelovu, kao i sve prethodne nagrade. Uostalom, njegovi romani su također i razlog ogromnoj pažnji koja se pridaje njegovim političkim stavovima.
Zanimljivo je u stvari da je samom Pamuku u Turskoj dugo vremena zamjerana „apolitičnost“. Gotovo svi njegovi romani lišeni su one vrste transparentnog angažmana u kojoj površni ljudi često vide smisao umjetnosti.
TRI BOJE: Kao u srednjem dijelu Osterove Njujorške trilogije, tako i u Pamukovom opusu ključnu ulogu u ponešto simboličnom smislu imaju boje. U naslovima tri njegova najslavnija romana su tri boje: bijela, crna i crvena. Romani su, naravno, Bela tvrđava, Crna knjiga te Zovem se crveno. Romanom Bela tvrđava Pamuk je zapravo „osvojio“ zapadnu čitalačku publiku. U njemu se na iznimno plodotvoran način susreću Istok i Zapad, Orijent i Okcident. To je ona andrićevska kvaliteta Pamukovog opusa, ono što je prepoznato i u Švedskoj akademiji jer se i u obrazloženju nagrade govori o „sukobu i preplitanju kultura“. Sam Pamuk u jednom razgovoru izjavljuje: „Moj moto je uvijek bio: budi hrabar, budi zapadnjak što možeš više i isto toliko pokušaj biti istočnjak, istovremeno tradicionalan. Ljudi često misle da su te dvije stvari oprečne, ali što više ideš u oba pravca, više će se elektriciteta naći između ta dva pola. Mnogo puta sam u Turskoj sreo ljude, pogotovu među onima koji sebe zovu modernima, prozapadnim, da se plaše prihvatiti tradiciju. Postmodernizam jeste takav da vas može učiniti tolerantnijim, pokazati vam put u kojem možete biti otvoreniji za tradicionalne utjecaje. Što se tiče utjecaja, stvari, po mom mišljenju, ovako stoje: Servantes je pisac koji je apsolutno bio pod utjecajem Istoka, on je, uostalom, bio i zatočenik u Alžiru. On je, svakako, utjecao na Hofmana i Edgara Alana Poa, a oni na Kiplinga. I onda dolazi Borhes. Sve njih je nemoguće predstaviti isključivo preko kodova zapadne civilizacije. Moje knjige je nemoguće čitati isključivo u „istočnjačkom’ ključu.“ U ovoj Pamukovoj izjavi može se, naravno, prepoznati i ovlašna skica njegovog literarnog „porodičnog stabla“. Spomenutim imenima vrijedi pridodati i Tomasa Mana te Margerit Jursenar. Ako znamo da se u Crnoj knjizi pojavljuje i motiv dvojnika, u ovaj se niz sretno uključuju još i Gogolj, Dostojevski te Saramago. Kad je pak riječ o romanu Zovem se crveno, u dijagram Pamukove književne genealogije ulazi, naravno, i Umberto Eko.
NOBELOVAC ZA NAŠE VREME: Nakon što je obznanjeno ime ovogodišnjeg književnog Nobel laureata, komentari su stigli i od kolega književnika. U tom smislu vrijedi izdvojiti tekst koji je u slavu Pamuka objavila kanadska spisateljica Margaret Atvud. Ona, naime, već godinama također spada u najužu književnu elitu te se i njeno ime svake godine spominje u nobelovskim spekulacijama. Atvudova Pamuka naziva nobelovcem za naše vrijeme, a svoju pohvalu završava emfatično: „Pamuk nam daje ono najbolje što nam romansijeri na svom vrhuncu mogu dati – istinu. Ne istinu statistike, nego istinu ljudskog iskustva na nekom konkretnom mjestu, u konkretnom vremenu. I kao i uvijek kad je riječ o velikoj književnosti, čitalac na momente osjeća da pisac zapravo govori o njemu, a ne o samom sebi.“ Frazu „nobelovac za naše vrijeme“ moguće je, međutim, čitati na više načina. Pamuk je Nobelovu nagradu dobio, dakle, kao pedesetčetvorogodišnjak, u naponu književne snage – moglo bi se reći, te ova nagrada ne bi trebala biti, kako često biva, priznanje za faktički dovršen opus. Nobelova nagrada na pisce je znala djelovati kao pogled Meduze: skameniti ih na izvjestan način. Treba vjerovati da će Pamukov opus nastaviti rasti i da će nastati novi umjetnički život u bijeloj tvrđavi književne besmrtnosti. Isto tako, Pamukov značaj za današnju Tursku može se usporediti sa značajem nekadašnjih istočnoevropskih disidenata za vlastite kulture. „Veliki pisac je druga vlada“, kazao je nekoć Aleksandar Solženjicin. Za pisca sa Zapada takva je pozicija nemoguća te i sama ta mogućnost djeluje smiješno, no Pamuk danas u Turskoj ostvaruje onu famoznu poslovicu o peru moćnijem od mača.
BALKAN: Na kraju, ali ne i najmanje važno: Nobelova nagrada Orhanu Pamuku novi je Nobel balkanskoj književnosti, novo priznanje jednom balkanskom piscu. Poluostrvo koje posljednju deceniju i po cijeli svijet koristi kao metaforu primitivizma, ponovo tom svijetu pokazuje da je Balkan nešto veće od pukog glagola „balkanizirati“, da je, u krajnjoj liniji, Balkan svijetu više dao, nego je njemu taj svijet uzvratio. Poznata Sioranova definicija veli da je Evropa „društvo romana“. Kakva je, dakle, ta Evropa ako izopćuje regiju s romansijerima poput Pamuka? I taj Sioran je Balkanac, reći će neko, ne treba vjerovati njegovoj definiciji. Problem s Balkanom, njegovo sudbinsko prokletstvo, često upravo i jest „uklapanje“ u tuđe definicije, podložnost onome što je pjesnik ovako opisao – uvijek neko oko nas dođe pa nam prijeti. Pamukov je Nobel, međutim, ipak više ostvarenje refrena: Balkane, Balkane, Balkane moj, budi mi silan i dobro mi stoj!
