Nikada niko nije napravio takav film o neuhvatljivosti, nikada nasilje identiteta nije tako ubedljivo ustuknulo pred bogatstvom razlika kao u Antonionijevom filmu Blow-Up. I nikada, verovatno, film nije bio tako blizu onom nedohvatljivom
Mikelanđelo Antonioni
Ima u Antonionijevoj Noći (1961) scena kada Lidija (Žana Moro), u dugoj, usamljeničkoj šetnji po krajoliku nalik novobeogradskom – a Antonioni, slično Đorđu de Kiriku, nije voleo da mu ljudske prilike kvare puste urbane predele – nabasa na ogromnu metalnu kapiju potpuno izjedenu rđom. Rđa je stara i nedirnuta, potklobučena. Kadar je nepomičan i nekoliko dugih, antonionijevski dugih trenutaka oko kamere gleda u tu kapiju, da bi u kadar, potom, sasvim neužurbano, ušla Lidijina ruka (obnažena do ramena), dohvatila veliko parče rđe i otkinula ga. I to je sve. Bez konteksta i bez vizuelnog momenta ova scena, naravno, ne znači mnogo, ne znači ništa. No, ni u kontekstu ona neće da nam kaže mnogo više, niti će nam pokazati nešto drugo od onoga što se u opisu može čuti, videti, ili naslutiti. Tajna te scene u tome je što nema tajne, neodgonetljivost prizora te jako lepe ruke koja penetrira u kadar, koja se pomalja niotkuda na živopisnoj pozadini i kvari jedan slučajni poredak, dolazi otud što ona nije nikakva zagonetka. Ta scena je bez dubine, ona je plošna, lišena bilo koje druge dimenzije osim pojavne. Ta scena ne upućuje na suštinu, iza nje se ne krije ništa. Ništa njome Antonioni nije „hteo da kaže“: što je hteo reći on je rekao, a ta scena u svojoj neprevaziđenoj lepoti upućuje samo na sebe. Istovremeno, međutim, bez nje Noć ne bi bila to što jeste, remek-delo o nemogućnosti komunikacije, o paralelnim životima koji se nikada, ni u beskonačnosti neće sresti. Utoliko se u toj sceni, u toj lepoj ruci koja otkida veliko parče rđe, nalazi sva Noć.
Avanturu pak Antonioni je snimio godinu dana pre Noći, 1960. U tom filmu jedan se lik gubi na samom početku, pa je sve ostalo, zapravo, jedna velika potraga za njim (njom). Ali ni u toj potrazi, u tom upornom praćenju tragova po veličanstvenim i od ljudi ispražnjenim predelima, nema nikakve poruke do one da se smisao potrage iscrpljuje u njoj samoj. Ni u Avanturi, osim mamca za naivne, nema ničeg do onoga što se odvija pred našim očima, nema tajnih poruka i skrivenih predela, suština i smisao stanuju na drugoj adresi. Ni ovde, kao ni u Noći, nema komunikacije. Kretanje – da, po predelima neopterećenim ljudima (premda su ljudski tragovi svuda unaokolo, kao rđa što je trag prisustva), ali kuda, kako i zašto – na to je već malo teže odgovoriti. E pa Antonioni snima upravo takvo kretanje, kretanje zaogrnuto debelim slojem izgovora, opravdanja, lažnih ciljeva i retoričkih obrata, ali to kretanje ne govori ništa, ono ništa neće da nam kaže. Upravo u onoj meri u kojoj se potraga ne zaustavlja ni kada nam postane jasno da se, kao u Beketovim komadima, onaj koga svi tako napeto čekamo ili tražimo neće, naravno, pojaviti, niti ćemo ga pronaći, u istoj toj meri prisustvujemo svojevrsnoj dekonstrukciji pojma smisla (ako nas ne vodi smisao, šta nas onda tera da se pokrećemo?) i, zapravo, čitave filmske priče. Antonioni ne priča priču, a ako je i ima, ako se njegov film nekako i može prepričati, ta priča biva smešna, banalna, pretvorena u dronjak.
UVEĆANJE: Iz filma Blow up
No sve to, računajući i Pomračenje (1962), poslednje delo čudesne trilogije (kao i, naravno, hipnotički Krik iz 1957), kao da je, ipak, bila svojevrsna priprema za čudesan, neponovljiv, potpuno neverovatan Blow–Up (1967), urađen po motivima priče Paučinamiholjskogleta Hulija Kortasara. Šta god smo oduvek želeli da znamo – šta film može, ume i sme, a nismo imali sreće to da saznamo, ili nismo bili dovoljno uporni da svoju želju nekako i konzumiramo, biće nam oprošteno ako pogledamo Blow–Up i njime se neizlečivo zarazimo. Jer, sve je tu. Antonionijeva poetika nedogađanja, prikupljanje krhotina koje se, samo njemu znanim poretkom, povezuju u nekakvu celinu, kretanje bez poniranja i značenja, napor da se ono zaustavi (bezuspešno), putevi koji, ispostaviće se na kraju, nikuda ne vode. Pokušavajući da sačini nekakvu celinu, Antonioni otkriva nemogućnost istine, celina je, što reče Adorno, laž, a privid… privid je istina kretanja. Kada zajedno sa Tomasom (Dejvid Hamings), u završnoj sceni, začujemo zvuk loptice koju, inače, niko ne vidi – pantomimičari „izvode“ teniski meč bez reketa i loptica – onda nam ne preostaje drugo do da pokušamo sačiniti sopstvenu stvarnost, kao što je Tomas, uveličavajući svoje fotografije na kojima, veruje on, postoji svedočanstvo ubistva, pokušao da spase stvarnost sopstvene fragmentarnosti. No, ono što se događa Tomasu još je tragičnije: naizgled učvršćena na fotografiji, stvarnost se menja i raspada pred našim očima. Stvarnosti, sugeriše Anotonioni, nema. Postoje samo tumačenja.
Nikada niko nije napravio takav film o neuhvatljivosti, nikada nasilje identiteta nije tako ubedljivo ustuknulo pred bogatstvom razlika kao u Antonionievom Blow–Upu. I nikada, verovatno, film nije bio tako blizu onom nedohvatljivom.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
„Novi narativ“, teatrološka studija Marine Milivojević Mađarev ispituje kako dramski pisci, pišući o prošlosti, utiču na promenu njene percepcije u sadašnjosti, a time posredno i same sadašnjosti stvarajući nov narativ
Ako u pravednom gnevu na zlo uzvratimo zlim, ako se i sami prihvatimo silničkih metoda razumljivih vladajućoj sili, čini se da ćemo naškoditi samo prethodnim zlikovcima, ali ne i zlu samom – jedna je od niza tema o kojoj mislite nakon predstave „Mihael Kolhas“
Ivo Andrić je 19. aprila 1939. predao akreditive kao kraljevski poslanik u Nemačkoj, a nekoliko meseci kasnije, 1. septembra, počeo je Drugi svetski rat. Srećom mogao je da se osloni na odličnog vojnog izaslanika, pukovnika Vladimira Vauhnika. Ispostaviće se da je on bio najbolji špijun Kraljevine Jugoslavije
Nedavno je Srbija uzela kredit od Banke Saveta Evrope za rekonstrukciju ustanova kulture, treći od 2021, iako većinu za koje se ranije zadužila još nije realizovala a neke nije ni počela. Obećanih a neostvarenih projekata ima mnogo više od ostvarenih
„Nemogućnost da se izmeni postojeće stanje stvari rađa beznađe i apatiju. Beznađe i apatija jesu jedna konstanta već decenijama. Pogotovo sada, kada savremeni svet zaista pokazuje svoje neverovatno lice destrukcije, razaranja“, kaže rediteljka „Ivanova“, predstave o poraženom intelektualcu, koja se sutra igra 50. put u Narodnom pozorištu
Ovih dana na društvenim mrežama u toku je rat polova. Ništa novo, reći će neko. Ovog puta, međutim, stvar je malo neobičnija nego inače. Jedni protiv drugih ne bore se muškarci i žene, nego – muškarci i medvedi
Religijski praznici slave gospodara, što je zastrašujuće samo po sebi. Nacionalni praznici slave mitove zajedništva, što nije manje beznadežno. Samo se Prvog maja slavi rad kao uslov slobode, dakle slavi se slobodni građanin koji se ne podaje gospodarima, niti se klanja kumirima nacije. Zato se ovaj praznik u modernim populističkim režimima sistematski obesmišljava
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!