Kao što u Srbiji govore o postojanju "dve Srbije", tako se i za Nemačku može reći da postoje "dve Nemačke". Jedna je sigurno manja, ali je prisutna
ŽILAVI: Skup neonacista u istočnonemačkom gradu Halbeu
Kada su Obrijane glave u malom gradu Hojersverdu, u istočnom delu Nemačke, nekoliko godina posle pada Berlinskog zida zapalile prihvatilište puno azilanata, koji su zapaljeni iskakali iz zgrade, sugrađani su aplauzom pozdravljali čin novog fašizma. Čin se dogodio u siromašnoj Gornjoj Saksoniji, tamo gde žive Lužički Srbi, gde je nezaposlenost velika, a beznađe ogromno.
Lako je bilo reći „to nismo mi, to su oni“.
Pa ipak, „stara“ Nemačka, ali i progresivni „istok“ Nemačke bio je zgranut.
Usledile su rasprave u medijima, političari su osuđivali ovaj postupak, pisane su peticije, tražena rešenja. Samo godinu dana kasnije ponovo je došlo do napada na strance, ovog puta u Rostoku na Baltičkom moru, opet je to bio istok, a sledio je Meln – gradić u blizini Diseldorfa, u srcu zapadne pokrajine Severne Vestfalije. U novembru 1992. u Berlinu, Vupertalu i Melnu od „desnih snaga“, kako u Nemačkoj zovu neonaciste, ubijeno je petoro stranaca a 11 je bilo povređeno.
Sada to nisu bili samo „oni“, i na zapadu Nemačke je zloduh krenuo svojim putem. Nemačka se podelila: na jednoj strani manjina kukastih krstova, na drugoj strani većina koja diže glas. Političari svih partija su se ujedinili i osudili ubistva stranaca, firma Opel je dala 100.000 evra za pronalaženje ubica.
Jedne večeri, u novembru te iste godine, u svim nemačkim gradovima stotine hiljada građana su u beskonačnom lancu, mirno stojeći sa svećama u rukama demonstrirali protiv neonacizma. Samo u Berlinu je 350.000 ljudi u moru sveća provelo celu noć na berlinskim ulicama, pokazujući svoj stav u borbi protiv netrpeljivosti prema strancima. „Lichterketten“ (lanci svetla) postali su pojam za demonstracije protiv fašizma i neonacizma.
Posle uopštene zgranutosti, Nemci su shvatili da moraju nešto i da urade: kako u Hojersverdu tako i u drugim mestima sa visokom nezaposlenošću otvorena su nova radna mesta, osnovani takozvani omladinski domovi sa širokim spektrom ponude za mlade, otvorene diskoteke pod nadzorom socijalnih radnika, a političari su priznali: „Propustili smo da se dovoljno brinemo o njima, ali nikad nije kasno.“ Izdvojene su pare iz budžeta, sve nemačke partije sa demokratskim podznakom ustale su protiv neonacizma.
Činjenica je da Nacionaldemokratska partija Nemačke postoji, ali se sa nekih 5000 članova nalazi na margini političkih odluka. Na federalnim izborima nikada nije prešla pet odsto i nikad nije ušla u Bundestag. Na siromašnom istoku Nemačke ušla je u pokrajinske parlamente i to uz pomoć ekstremno desne partije DVU. Ipak, ova partija ne voli da se dovodi u vezu sa ispadima grupacija neonacista.
Diskusije o neonacizmu ne prestaju ni danas, kao ni povremeni napadi na ljude druge boje kože. Uoči svetskog prvenstva u fudbalu prošle godine, posle napada na crnoputog Etiopljanina, strana štampa je postavila pitanje da li Crnac sme da se pojavi na istoku Nemačke.
Ne samo to: nemački političari se ne libe da izađu na mitinge protiv fašizma i neonacizma. Nemački političari, bez obzira na to da li pripadaju „crvenima“ (socijaldemokrate), „crnima“ (demohrišćani) ili „zelenima“, u javnosti, u štampi i na televiziji jasno govore šta misle. Ipak, ni u snu nikome nije palo na pamet da vodi razgovor sa predstavnicima neonacista na televiziiji.
Nemačka politika je bezuslovno protiv neonacizma, bez obzira na to da li su to nedela na siromašnom istoku ili na bogatom zapadu Nemačke. Svaka pojava nacizma, ma koliko mala – shvata se ozbiljno.
Što je još važnije: nemački narod, ako ovakva reč u ovom kontekstu može da se upotrebi, jeste protiv bilo kog oblika neonacizma, koji se ovde najviše izražava u netrpeljivosti prema strancima.
Zato, posmatrajući događanja u Srbiji iz nemačke vizure, iz vizure dopisnika nemačkih medija, potpisniku ovih redova je nepojmljivo događanje kako u Novom Sadu tako i u parlamentu Srbije.
Nepojmljivo utoliko što su naznake jasne: neonacista je neonacista je neonacista, da parafraziram jednu poznatu rečenicu. Bez obzira na to da li ima naznake srpstva ili bilo čega drugoga.
I tu je zaista prozvana politika da uradi sve što je moguće: da kazni krivce, da nađe novac za edukaciju needukovanih, da shvati ozbiljno šta ti ljudi rade. Ili da možda upamti reči čuvene Brehtove pesme Zavetpotomstvu (AndieNachgeborenen), koja završava rečima: „Vi, rođeni posle nas, setite se nas, onda, kad jednoga dana čovek čoveku treba da bude pomoć.“
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Kako je portorikanski pevač Bad Bunny napravio pravi umetnički, ali i u politčki spektakl na poluvremenu Superboula, najgledanijeg sportskog događaja u Americi
Mađarska vlada, na čelu sa premijerom Viktorom Orbanom, podnela je tužbu Sudu pravde Evropske unije zbog uredbe kojom se predviđa prestanak uvoza prirodnog gasa iz Rusije
U čemu su sličnosti i razlike razlika između klasične mafijaške porodice i mafijaške države? Kakvu ulogu oba slučaja igra Capo di tutti capi? I gde je tu Srbija
Milo Đukanović vladao je Crnom Gorom 32 godine. Vučić bi bar toliko da mešetari Srbijom, znači još jedno 18 godina – policijskom silom, tajnim službama, paravojnim partijskim formacijama, zauzdanim pravosuđem i pobesnelim tabloidima
Režim igra na sve ili ništa. Vučić nema apsolutno nikakvu ideju šta da radi, osim da pokuša da vlada, doslovno, policijskom silom i tabloidima. Jer državni sistem se kao posledica nasilja, krađe i nesposobnosti raspao, kao u Zaječaru
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!