Ako Kosovo uđe u vodeće svetske finansijske institucije viafacti bi ga priznale sve države sveta, uključujući i Kinu i Rusiju. Jer malo bi ko bio lud da na ovoj stvari preseče svoje odnose sa ovim vašingtonskim firmama koje praktično održavaju kakav-takav red u svetskim finansijskim odnosima
Zašto je politički formulisan i javno obrazložen zahtev ministra za ekonomiju i razvoj Mlađana Dinkića – da Srbija prestane da plaća spoljni dug Kosova i ta sredstva usmeri Srbima na Kosovu – izazvao toliko nervoze protekle sedmice u vladi Srbije, do te mere da je na njega direktno negativno reagovao i sam premijer dr Vojislav Koštunica, a njegova stranka je, čini se, odmah „funkcionalno“ i izbacila stranku G17 plus iz vladajuće koalicije (sudeći po izjavi portparola DSS-a)? Čini se da tu nervozu nije izazvala samo okolnost da se Dinkić prvi, među onima koji su na vrhu vlasti, usudio da praktično celu vladinu kosovsku politiku kvalifikuje kao „kolektivno ludilo“, nego da je njegov predlog udario u onaj veoma osetljivi deo te politike, u kome gotovo da nema protivrešenja prema mogućnosti da Kosovo stekne međunarodno priznatu „finansijsku državnost“ ulaskom u Svetsku banku i Međunarodni monetarni fond. Naime, kako opominju stručnjaci, Amerikanci, kao najveći akcionari Međunarodnog monetarnog fonda, mogu u Bordu direktora obezbediti prijem Kosova u ovu organizaciju, a čim si član MMF-a, možeš i u Svetsku banku. Podrazumeva se da su članice ove dve globalne ekonomske organizacije države, ali formalno nije neophodno da budu i članice Ujedinjenih nacija (slučajevi Švajcarske i Zapadne Nemačke). Dakle, ako Kosovo uđe u vodeće svetske finansijske institucije viafacti bi ga priznale sve države sveta, uključujući i Kinu i Rusiju. Jer malo bi ko bio lud da na ovoj stvari preseče svoje odnose sa ovim vašingtonskim firmama koje praktično održavaju kakav-takav red u svetskim finansijskim odnosima.
A šta će onda Srbija, ako Kosova tamo uđe – hoćemo li se iščlaniti iz ova dva vodeća svetska finansijska blizanca u kojima smo originezni osnivači od 1945. godine? Ako se „kolektivno ludilo“ nastavi – prema nekoj od skupštinskih rezolucija (alineja ova ili ona), prema Ustavu ili nekom Koštuničinom ekspozeu, prema nekom koalicionom sporazumu (tačka ova ili ona) ili zvaničnoj izjavi (broj 217.800) i prema čemu sve ne, morali bi spakovati kofere i napustiti Svetsku banku i MMF. Posle tog dana bi morali napustiti i sve druge međunarodne finansijske institucije i tako redom. Znači, prvi razlog za toliku nervozu je moguće to što je Dinkić uopšte pokrenuo to pitanje sa naše strane (Albanci odavno traže svoje dugove, a pre neki dan je taj zahtev podržao i za nas nevažeći Piter Fejt – što će sigurno biti iskorišćeno protiv Dinkića).
O ČEMU SE RADI: Fabrike koje (ne) rade…
STRANKEIRAČUN: Drugi mogući razlog je verovatno one prozaičnije strančarske naravi. Naime, ispalo je da je ova vlada Srbije, koja u poslednje vreme ima mnogo više razloga za razlaz, nego onih za nastavak sedničenja, upravo na pitanju spoljnih dugova Kosova ne može da dâ neki propagandno efektivan odgovor – jer je običnoj, domaćoj građanskoj pameti teško razumljiva teza da Srbija treba u celosti da otplati još oko 1250 miliona dolara „kosovskih obaveza“ prema Svetskoj banci, Pariskom i Londonskom klubu poverilaca, kao što je već dosad (od kraja 2001. godine, kada je konačno otklonjen „spoljni zid sankcija“) po tom osnovu otplatila 328,4 miliona dolara. A ove godine po istom osnovu treba da otplati još oko 91 milion dolara – četiri puta više nego što smo zasad planirali da damo Srbima na Kosovu, kako je na televiziji izjavio Dinkić (tu je on, čini se, nešto pogrešio u sabiranju). Jer, kada se teza da „Kosovo nema cenu“ (što se mora čitati kao obećanje da ćemo platiti svaku cenu koja nam bude isporučena) pretvori u konkretne novčanične brojke, a pogotovu ako se kosovskim Srbima indirektno obeća tih 91 milion dolara (umesto, kako kaže Dinkić, da ih dajemo Albancima), onda i kod najnapaćenijeg i najuvređenijeg naroda prorade i prozaičniji motivi od onih duhovnih, identitetskih i strateških.
…i oni kojima je svaka pomoć dobrodošla
Dinkićev predlog, koji je zasad oprezno i umereno podržao i potpredsednik vlade Božidar Đelić, a suvo mu se suprotstavio ministar finansija Mirko Cvetković (obojica iz DS-a), ma koliko izgledao razuman – nije jednostavno sprovesti, bez izvesnih ekonomskih šteta (ako se on počne primenjivati „jednostrano“). Dakle, ako na stranu ostavimo čisto političke implikacije, prvi je problem u tome što „zamena dužnika“ nikad nije moguća bez saglasnosti poverilaca. Još pre nekoliko godina bilo je ideja da Srbija obustavi isplatu kamata na kosovske dugove (između 35 i 40 miliona dolara godišnje) pošto na teritoriji Kosova ne može da ostvari nikakve poreske prihode, ali je upravo Svetska banka sugerirala da se to ne čini, jer bi se u tom slučaju pokrenuli neki drugi mehanizmi „finansijske odmazde“ protiv Srbije. Zauzvrat, kako tvrdi Dinkić, Srbiji se progledalo kroz prste oko podataka o razvijenosti – pa je dobila beskamatne kredite kao da je saharska država.
SECESIJAISUKCESIJA: O svim ovim aspektima problema sa Kosovskim dugovima već je bilo dosta razglabanja u našoj javnosti, kao što se iz dana u dan ređaju i mnogobrojni podaci o imovini Srbije i srpskih firmi na Kosovu. Tako su izneti podaci da samo vrednost nepokretnosti rezidenata Srbije na Kosovu iznosi oko 220 milijardi dolara, da imovina EPS-a na kosovu iznosi preko tri milijarde dolara, da je između 1961. i 1990. godine na Kosovu i Metohiji iz Srbije i Saveznog fonda za razvoj nerazvijenih uloženo oko 17 milijardi dolara itd. Međutim, paralelno sa tim podacima niko se ne usuđuje da se direktno bavi scenarijem eventualne „imovinske sukcesije“ – valjda da ne bio optužen da narušava politiku nepriznavanja lažne države Kosova. Čak i ako bi se neko usudio da razmišlja na tu temu, verovatno bi se našao pred nepremostivim pravnim i ekonomskim teškoćama.
Ako pogledamo sporazum o sukcesiji koji je zaključen između SRJ i država koje su nastale na tlu nekadašnjih republika SFRJ (2001. godine), videćemo da je on zapravo bio baziran na rešenju Badinterove arbitražne komisije: da početkom devedestih godina XX veka u Jugoslaviji nije bilo secesije, već da se država raspala na sastavne delove. Na osnovu takve ocene izgrađen je model „zajedničke sukcesije“ pa su se, sva imovina van zemlje, pa i svi strani dugovi, delili onako kako je podeljen ulog SFRJ u MMF-u, a on je podeljen u nekoj vezi sa raspodelom BDP-a (SRJ je tada dobila udeo od 36,5 odsto). Istina, prema spomenutom sporazumu o sukcesiji deljena je samo državna imovina i to samo ona po svetu, dok je državna imovina unutar novonastalih država ostala imovina tih država (superficiesolocedit). Ostala je mogućnost da određene kompanije (i, naravno, privatna lica) traže povraćaj svoje imovine koja se zatekla u nekoj drugoj komšijskoj državi. No, da se ne vraćamo suviše u ovu tužnu temu, koju ovde naznačujemo samo zbog pitanja kako bi se eventualno tretirao eventualni problem „sukcesije Srbije“, posle secesije Kosova ili, eventualno, posle neke međunarodne dijagnoze: da se i ona „raspala“ na Srbiju i Kosovo. Možda i zbog ovog problema ne treba očekivati da Kosovo brzo zakorači u MMF, jer ni svetskim faktorima verovatno nije lako da pronađu formulacije za naš slučaj – ako neće da legalizuju jednu klasičnu „secesiju“.
Ipak, postoji jedan finansijski aspekt priče o kosovskim dugovima koji je u mnogo čemu sličan raspadu nekadašnje Jugoslavije i Miloševićevom pokušaju da taj raspad ne prizna ili da bar obezbedi da se njegovoj SRJ prizna famozni „kontinuitet sa SFRJ“. I Milošević je zarad tog kontinuiteta plaćao dugove cele SFRJ do kraja 1992. godine i bio spreman da zarad „kontinuiteta“ prihvati sve njene spoljne obaveze (kao što je to učinila Rusija nakon raspada SSSR). Čak je još 1996. godine bio spreman da u razgovorima sa MMF-om u Parizu prihvati da SRJ primi na sebe otplatu svih dugova SFRJ, koji su tada iznosili oko 16 milijardi dolara, samo da bi obezbedio kontinuitet. Zbog tog kontinuiteta otpustio je i čuvenog „spasioca dinara“ guvernera NBJ-a Dragoslava Avramovića, koji se tome usprotivio čuvenom rečenicom „Kontinuitet se ne jede! Ne jede se kontinuitet, gospodo ministri!“
Celu ovu priču Dinkić i te kako dobro zna, jer ju je upravo on vrlo detaljno opisao u svojoj knjizi Ekonomijadestrukcije. Možda je i zbog toga pokrenuo celu ovu današnju aferu. Istina, on je u spomenutoj studiji pokušao da dokaže da je Milošević gurao priču o kontinuitetu i iz nekih gotovo pljačkaških razloga, jer su na njegov mig mnogi njegovi „politički prijatelji“ i profiteri bili jeftino pokupovali značajne dugove drugih republika, pa su računali da na njima ostvare ogromne profite (naplaćujući ih po nominali). U aktuelnom slučaju stvar je izgleda još gora, jer se „politika kontinuiteta“, vrlo verovatno, ne oslanja samo na neke moguće, merljive finansijske interese političke elite, nego na opstanak ekonomskog modela „zatvorene države“ (u fihteovskom smislu), sa „nacionalnim jedinstvom“ kao svečanom dekoracijom.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Antikomunisti ništa ne praštaju komunistima, a sebi sve. Đido je napisao nekoliko memoarskih knjiga koje su veoma iskrene. Piše i razmišlja kritički. Meni se čini kako njegova samokritika ima ponekad u sebi nečeg egoističnog – prevelika zaokupljenost sobom i posmatranje sebe u prošlosti sa jednog previše uzdignutog moralnog stanovišta... Dakle, veći je problem njegova preterana samokritika nego njen manjak. Ali, antikomuniste ništa neće zadovoljiti. Ako govorimo o Drugom svetskom ratu, partizani sigurno imaju ne malo toga što sebi mogu da zamere, ali ipak mnogo manje od svih drugih sukobljenih strana”
Skupštinska rasprava poslužila je vlasti da pokaže da iza protivljenja projektu “Jadar” stoji “zla opozicija”. Time dobija veliku prednost, tako misli, a nažalost je po svemu sudeći i u pravu. Zašto? Vučićev režim je poznat po svojim uspesima na polju sveopšte destrukcije, a najveći domet je dosegao u uništavanju politike kao takve i razaranju samog pojma opozicionog političkog delovanja
Za 12 godina na vlasti, Aleksandar Vučić je izgradio bliske odnose sa vlastodršcima među kojima su i Redžep Tajip Erdogan, Viktor Orban i Edi Rama. Sva ova prijateljstva spaja jedno – poslovno-politički interesi koji nadilaze moguća neslaganja
Da li lokalni izbori u Crnoj Gori menjaju njenu političku geografiju
Izvesna je dalja fragmentacija crnogorske političke scene, a pregovori, ne samo o formiranju već i o funkcionisanju vlasti, postaju sve kompleksniji. To je direktna posledica nesrazmere između koalicionog kapaciteta političkih subjekata i onoga što bismo mogli nazvati “ucenjivačkim kapacitetom”. I to nema nikakve veze za programskim ciljevima bilo kojeg od učesnika u postizbornim pregovorima
Ponovo se priča o problemu lažnog bolovanja, te iznose tvrdnje da oko 40000 radnika na bolovanje odlazi iako za time nema potrebe. Poslodavci kažu da zato čak unajmljuju privatne detektive – da otkriju ko boluje, a ko se pravi. Kako uopšte proceniti koja su bolovanja lažna? I zašto to predstavlja prelaženje granice
Ministar kulture Nikola Selaković je bio jasan i dosledan: država nema ništa protiv da izdavači izdaju i na drugom pismu, ali će biti otkupljivane samo knjige objavljene na "prelepoj Vukovoj ćirilici". I to odmah. Zato što više nema cile-mile
Samozvani „vrhovni komandant“ Aleksandar Vučić obećao je Mađarima, koji su se pobunili protiv služenja vojnog roka, da će za njih pronaći neko rešenje. A šta je sa drugim nacionalnim manjinama - Bošnjacima, Romima, Slovacima, Crnogorcima, Rumunima, Albancima. Hoće li u Vojsku Srbije ići samo Srbi
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!