Jedan je otišao po svoje mišljenje u zatvor.
Drugi je po svoje mišljenje otišao u Moskvu.
Obojica, pritom, masno lažu (po svom običaju), pokušavajući da objasne zašto su išli u zatvor i u Moskvu
PUTNICI NA DUGE STAZE: I. Dačić i T. Nikolić
Toma Nikolić, kao fol, mora da se savetuje sa Vojom Šešeljem oko nečega za šta je sasvim jasno da zbog toga nema potrebe potezati čak u Sheveningen. To su mogli i telefonom, ako je i za tim bilo potrebe, a nije. Neko bi rekao da je taj put na sever Evrope stvar radikalskog rituala, da moraju da „ispoštuju“ (što bi rekli izvesni njihovi prijatelji) svog Profesora Doktora. Pre nam se nekako čini da su išli da pričaju o stvarima koje nisu za telefon. Naime, Šešeljev placet za standardnu politiku SRS-a ne treba im; treba im za nešto drugo: za „koalicioni sporazum“ sa verolomnim Ivicom Dačićem i njegovom božesačuvaj koalicijom, korporacijom „Krkobabić i sin“ i bandoglavim Palmom sa Otoka Sreće (JA 10-00). Tu sad treba izvesti ono poslovično dostignuće: da se …ovaj, hm… i da nam ne uđe; da stisnemo i da prdnemo, da prosti vaše lice, ali jasnijeg objašnjenja nema. To bez Vojvodinog izričitog odobrenja, kao, ne ide. Ma nemojte nam reći… Išli ste u Sheveningen ne zbog Njega, nego zbog biračkog tela koje sad treba da shvati paradokse koji nastaju: u Beogradu možemo s verolomnim Ivicom, a on na nivou Srbije ne može s nama; i sve što kasnije sledi, ali ako je Voja rekao…
To nas vodi u Moskvu, jer pod lipu ići po svoje mišljenje nije u skladu ni sa dijalektičkim materijalizmom niti sa učenjem svete matere Crkve, a i pitanje je šta bi čuli saonogasvijeta. Ivica Dačić pokušava da nas uveri kako je išao čak tamo samo da bi se sreo sa nekakvim Mironovom iz neke „Pravedne Rusije“, jer, eto, usred cele ove frke nije imao druga posla (ni on ni Mironov). Ta „Pravedna Rusija“ Putinu je ono što je Arkanova „Stranka srpskog jedinstva“ bila Slobi, pa vam je sad jasnije. Može Ivica Dačić da se zaklinje čak i u Lipu Požarevačku, ali mu niko neće poverovati da se nije sreo još sa nekim. Ima tu, osim Veljka Kadijevića, Mire Marković i Marka i Bore Miloševića, još kandidata koji bi voleli da ostanu u skromnoj senci. Oni iz matice (čitalac koji se ljuti na reč mainstream u pravu je) nekako ne bi voleli da ih vide javno sa Ivicom; ipak su radikali u međuvremenu postali njihovi ljubimci, a Rusi su svet ozbiljan. Ivica je tom putu dao jedan tajanstven oreol tipa „nemojte me pitati, razumete već, ali Putin je odobrio“ iz istog razloga iz koga je Toma išao u Sheveningen.
Tako je, kako saznajemo u utorak po podne dok se ovi redovi pišu, Beograd već skoro pa sasvim spakovan, ama i Srbija i sve je u najboljem redu: došlo je do sabornosti i simfonije srbijanske političke klase i sad smo mirni. Socijalistička partija Srbije može da se bezbolno polimerizuje sa svima, samo da dovoljno raširi noge od jedne do druge stolice (ili pre čamca). Beograd uzimaju s radikalima, Vojom i Veljom, a Srbiju sa Demokratskom strankom i Mlađom. Termin „uzimaju“ precizan je, jer u oba slučaja kontrolišu skupštinske većine, pa mogu da ucenjuju do mile volje. To što bi Palma imao neke primedbe ne mora da bude od ključnog značaja: ima i za Palmu utehe.
Sve to, naravno, ne ide baš glatko: gđa Sonja Brkić, predsednica Republičke izborne komisije, mora da ponavlja izbore na nekim zabitim izbornim mestima, pa se rokovi pomeraju. Za dalja pomeranja ima još mesta, bez brige, imali smo to pre godinu dana. Ali – sabornost ima svoju cenu, ako smo već zapeli. Eto, na primer, socijalisti u Nišu već hoće svog čuvenog Mileta Ilića za gradonačelnika; znajući demokrate – daće im. Kontaju da su svi zaboravili ko je bio Mile Ilić za živog Slobe. Uostalom, ako može Aleksandar Vučić, može bilo ko.
Ivica Dačić svršio je posao života i ušao u istoriju kroz onu karikaturu Marka Somborca u „Blicu“: pita Ivica Slobin portret na zidu „Ko je sada mali debeli?“. Pa koliko potraje – potrajalo je.
Biće nadasve zanimljivo gledati kako će verolomni Ivica objašnjavati braći radikalima i narodnjacima ovo, a braći demokratama i gejovcima ono. U oba slučaja moguća su razna stvaralačka nadahnuća, ali na kraju ima samo jedan razlog: može mi se. Taj razlog nesrećni partneri da odbiju ne mogu, jer bi onda morali ili na prevremene izbore – ili na prepakovanje koalicija, na šta Ivica može i ne mora da pristane. Treba se samo nadati da će se Ivica Dačić zadovoljiti ulogom sive eminencije iza „kulisa parlamentarne brbljaonice“ (drug Lenjin) i da neće tražiti da bude još i premijer (mesto patrijarha je ionako prepušteno stihiji).
A što Ivica Dačić ne bi bio premijer? Kad je mogao Voja Koštunica, može i on.
„Parti socialiste de Serbie: cent-vingt six points!“
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Birajući između dve loše opcije, opozicija je uspela da izabere treću, najgoru: da se međusobno posvađa i podeli. Paradoks je tim veći što su predmet spora bili, kako stvari stoje, samo beogradski izbori. Na ostale lokalne će kanda izaći i bojkot-stranke prepuštajući lokalnim odborima odluku o tome. Šteta će biti mnogo veća ukoliko se bojkot-stranke i “borbene” stranke nastave međusobno obračunavati, ostrašćeno deleći opoziciono biračko telo
Kada je izgledalo da bi opozicija konačno mogla da se izbori za neke predizborne koncesije i natera vlast da odstupi, koalicija “Srbija protiv nasilja” se pocepala i zbunila svoje birače: da li su predstojeći lokalni izbori jačanje snaga pred neku buduću bitku ili slavno umiranje nečega što je ličilo na pobedničku kombinaciju
“Spin diktator treba da ubedi javnost da je on kompetentan lider. Zato mu je potreban ekonomski rast. Njegov problem je što mu je za ekonomski rast potreban savremeni sektor usluga zasnovan na znanju – a za to mu je potrebna kreativna klasa, preduzetnici i profesionalci sa visokim obrazovanjem. Dakle, ekonomski problem spin diktatora je taj što mu je za ekonomski rast potrebna obrazovana klasa, ali ako ova klasa postane previše brojna, ona postaje previše skupa za utišavanje i/ili kooptiranje. A što se više novca troši na utišavanje obrazovane klase, to ga je manje za ostatak društva”
Godinu dana od majskih ubistava, sedimo i dalje paralisani zlom koje nas preplavljuje, svađamo se oko toga da li izaći na izbore ili ne, dok sistem ne zakazuje samo u jednom – u sistematičnom uništavanju saosećanja i nade. Razum su nam već uništili
Ako smo dobro razumeli Ostoju Mijailovića, državno davanje zavisi od kaprica predsednika Vučića. Ako se nađe još žešće uvređen, možda ne bude ni dinara za Partizan. A Vučić je tako dobar da je čak i u ulozi „pedera“ dao da ostane najtrofejniji trener Evrope
Kada se ispostavilo da je D. D. umro nasilnom smrću, malo ko je bio zaista iznenađen. Nije se tu radilo samo o želji za osvetom, čak ni o tome da smo oguglali na različite oblike zla, već da smo očekivali da država deluje protivdržavno, da oni koji bi trebalo da štite sistem jesu isti oni koji ga podrivaju i ruše
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!