Sorokin ispisuje maestralnu satiru današnje, "putinizovane" Rusije, ali i više od toga: zloguko, zastrašujuće proročanstvo budućnosti koja je već uveliko počela
Vladimir Sorokin jedan je od najboljih živućih dokaza istinitosti one besmrtne definicije Viktora Jerofejeva: da je Rusija, naime, zemlja odlična za pisce, i preteška za čitaoce. To jest, da je živeti u Rusiji teško i uvrnuto, ali da se ta uvrnutost gdegde fascinantno transcendira kroz veliku umetnost, pre svega književnu. Otuda je tako često, u svim vremenima, tema velike ruske književnosti sama Rusija: pošasti koje je (iznutra) osvajaju, i čudni načini na koje ih ona ipak nekako preživljava. A kada je već tome tako, zašto bi sa Sorokinom bilo drugačije?
Ovaj je neobični pisac (rođ. 1955) afirmaciju „podzemne“ vrste stekao još tokom osamdesetih, kada je tek malo šta od onoga što je pisao moglo biti legalno objavljeno u (pre)sporo umirućem CCCP-monstrumu. Pa opet, nisam siguran da je tačno reći da je Sorokin spadao među klasične „disidente“: njegov je subverzivni, antisistemski duh od mnogo univerzalnije sorte. Sorokin je od onih pisaca koji udaraju šamaredruštvenomukusu u svakom društveno-kulturnom kontekstu u kome se zateknu, i to ne nekakvog spoljnog efekta radi, nego zato što je njihov književni senzibilitet takav: drzak, izazivački, ironičan, ludički, anarhoidan do i preko one granice koja ga „građanski“ može ugroziti, ali ne i preko granice koja bi bitno, a pri tome suvišno opterećivala sam književni tekst. Podjednako nesmiljen prema sovjetskom i postsovjetskom „ruskom duhu“, Sorokin predstavlja zapanjujuću kombinaciju klasičnog ruskog literarnog erudite i velegradskog uličnog underground zevzeka: nešto kao (sajber)pankGogolj, ako je to moguće zamisliti. Sorokinov roman Plavosalo – izvorno iz 1999; objavljen i kod nas pre nekoliko godina, u Platou – naročito ga je ozloglasio kao b(r)ezobraznog „pornografa“ bez respekta prema Svetinjama, prevashodno onim nacionalno-istorijskim. To je išlo dotle da je proputinovska omladinska falanga Onikojihodajuzajedno (svojevrsna prethodnica pokreta Naši) javno, na ulici, napravila lomaču za Sorokinove knjige. Rukopisi možda i ne gore, bar po Bulgakovu, ali knjige su već druga stvar…
Još vrlo svež roman Danopričnika (izvorno 2006; prevela Draginja Ramadanski; Geopoetika, Beograd 2008) najbolje pokazuje i Sorokinovo majstorstvo, ali i tisućudražesnihrazloga zašto ovaj pisac mnoge dovodi do histeričnog besa. Roman je smešten u 2028. godinu: Rusija je autoritarno-populistička država kojom vlada Gospodar, svojevrstan (para)monarh, drugi izdanak istorijski nove vladarske loze koja je opasala Rusiju Velikim Zidom, prekinula gotovo sve njene veze sa inostranstvom, naročito Zapadom: negde u ranoj fazi te „nove ere“, milioni građana pohrlili su u prestonicu da prilože svoje pasoše na Veliku Lomaču: više im, fuj, neće trebati… Kako se takva Rusija održava? Guess what: skupo prodajući naftu i gas potrebitima… Recimo Evropi, koja se načisto smrzla kad joj je Rusija zavrnula slavinu (pa su je preplavili Arapi). A kako Gospodar vlada? Knutom i strahovladom, a u tome su mu glavni oslonac opričniki, bezobzirna pretorijanska garda, bezgranično odana, ali i bezgranično ovlašćena da učini svakome osim Gospodaru šta god joj padne na pamet, i da kontroliše i usmerava celokupni život Rusije, brižno potkresujući sve što štrči… Uzor za ove haj-tek opričnike Sorokin je našao u istoimenoj gardi Ivana Groznog, koja je u 16. veku terorisala Rusiju, „čisteći zemlju od izdajnika“.
Narator ovog romana jedan je od glavnih opričnika; radnja je sabijena u jedan jedini dan, ali – oh, Bože, kakav dan… Sorokin se u ovoj knjizi sasvim raspojasao, njegov neverovatni, briljantni satiričarski nerv poslužio ga je sve vozeći 300 na sahat, i zato je besmisleno čak i pokušati nekakvo „prepričavanje“ tog kreativnog ludila, i zato je ono što dobijamo jedno razgaljujuće i pročišćujuće čitalačko iskustvo. Pripovedač je cinični hedonista i indoktrinirani tupan u istoj duši i telu, dakle, idealan materijal za g. Bezobzirnog; njegov je dan pun okrutnosti nad Neprijateljima – koji mogu biti pali tajkuni, grešni Gospodarevi rođaci, „buntovna piskarala“… ko god – ali i vrhunaravnih užitaka, običnim, smernim ruskim smrtnicima i zabranjenim i nedostupnim; scena u kojoj opričniki ritualno učvršćujumeđusobnuljubav upravo je sjajna porno-persiflaža „čuvara tradicionalnih vrednosti“. Jer, Rusija koju oni čizmom i korbačem uteruju u red jeste, dakako, patrijarhalna, tradicionalistička i crkvenjačka despotija, koja zapoveđuje vrline za podanike, a čuva poroke za Čuvare… Da li je Danopričnika maestralna satira današnje, mračne, nasilničke, „putinizovane“ Rusije? Da, ali i mnogo više od toga: zloguko, a tako zastrašujuće lucidno proročanstvo budućnostikojavećuvelikopočinje. Bez poznavanja ovog romana – te Sorokina „kao takvog“ – više se ne može ni beknuti o savremenoj ruskoj literaturi; kao i sa svakom vanserijskom knjigom, čovek se pita kako smo ranije uopšte durali bez nje?
TridesetaMarininaljubav (prevela Natalija Nenezić; Laguna, Beograd 2008) vraća nas četvrt veka unazad, u ono naizgled još „zamrznuto“ doba nakon smrti Leonida Brežnjeva, a pre perestrojke. Roman je nastajao od 1982. do 1984, a objavljen je tek ranih devedesetih, u ono haotično, a opet negde i srećno rusko vreme kada su stari tirani nestali sa scene, a novih još nije bilo na vidiku… Sorokinova naslovna junakinja talentovana je pijanistkinja kojoj je nesreća zgnječila prst i prekinula perspektivnu karijeru, pa je prisiljena da tavori dajući časove klavira u sivom Domu kulture… Ali se, bogme, i ispomažući kao metresa sovjetskog visokog društva. Avaj, Marina je prema muškarcima zapravo ravnodušna: samo je žene mogu erotski uzbuditi. I tako dvadeset i devet žena strasno defiluje kroz Marinin život, a neumorni erotoman ne propušta priliku da nam i na lezbejskoj tematici dokaže svoje literarno umeće. A onda dođe njena naslovom obećana trideseta ljubav… No, pre toga treba reći da je Sorokinova Marina svojevrsni medijum kroz čije se kontakte providi Moskva iz osamdesetih, pulsiranje dnevnog i noćnog gradskog života, disidentski kružoci i rokenrol rupčage, i uopšte, ceo onaj paralelni – a zapravo jedino stvarni – život za koji nije bilo mesta na stranicama Pravde. E, onda dolazi ta fatalna trideseta ljubav, u svakom smislu neočekivana: u Marinin život pravo niotkuda ulazi jedno znojavo muško, likom vrlo podsećajuće na njenog dotadašnjeg idola – u kojem ćemo lako prepoznati Solženjicina – ali idejama na sasvim drugoj strani, jedan ubeđeni boljševik, partijaš, sovjetčik sa dna kace… I prvi muškarac koji Marini pričinjava erotsko zadovoljstvo. Tu dolazi do čudesnog preobražaja, do semenom podmazanog prosvetljenja: razmažena i „antisovjetski“ zadojena Moskovljanka zapošljava se u njegovoj fabrici, postaje proleterka i udarnica. U njenoj novoj radnoj sredini susreće se s „pravim životom“, s ljudima jednostavnim, čestitim i vrednim, uz to i iskreno odanim Sistemu, u najboljoj tradiciji vešto isparodiranog socrealističkog „fabričkog romana“. I tu roman, koji je sve do pred kraj iznenađujuće „konvencionalno realistički“ za sorokinovske standarde, doživljava čudesnu transformaciju, zajedno sa svojim junacima: poslednji put ćemo ih videti kako sede i raspravljaju o Svetskim Stvarima, ponavljajući fraze iz zvanične štampe, sve dok naprosto ne nestanu, dok se ne razlože u njoj; klasičnog romana, njegovih likova i radnje naprosto više nema, sve što preostaje je Taj Jezik, jezik uvodnika iz Pravde, i nekoliko desetina završnih stranica knjige samo su jedan veliki uvodnik, kao posve nadrealan fadeout ove knjige. Ali, zaboga, „šta je bilo na kraju“? Pa ništa, nema „kraja“; kraj su kanda „opričniki“, oni koji su zaduženi da despotskom sistemu omoguće besmrtnost, bez obzira na prolaznost ideologija. Otuda je i ova Sorokinova knjiga bizarno „aktuelna“: ta, zar mislite da onaj Marinin boljševik nije u međuvremenu pronašao novu Zvezdu Vodilju?!
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
U DKC-u više nije Kultura u blokadi koja je u februaru zauzela ovu bioskopsku salu, već grupa koju predvodi Ratibor Trivunac, aktivista i anarhista. Skupština grada ćuti, deluje da je Kulturni centar pušten niz vodu
Nisu nezadovoljni svi, već samo deo baletskih igrača, piše u saopštenju Uprave SNP-a, i nude dijalog povodom navedenih argumenata zbog kojih traže smenu Aje Jung. Večeras, umesto predstave, za publiku će biti izvedena samo generalna proba "Labudovog jezera"
Kada grad koji nosi titulu prestonice kulture, Zrenjanin, ostaje bez sredstava za projekte, a Beograd obustavlja sve konkurse, to nije administrativni
propust, već politička odluka – ocenjuje Jovana Karaulić docentkinja na FDU u tekstu za „Vreme“
Ministarstvo kulture traži sankcije protiv Andreja Josifovskog Pijaniste, zbog njegove intervencije na spomeniku Stefanu Nemanji. Umetnik kaže – boli ih što sam to uradio njima ispred nosa
Srpski studenti su sto puta ponovili da je ovo maraton. Slično kao Adam Mihnjik osamdesetih u Poljskoj, kada je govorio o „dugom maršu“. Vlast u Srbiji je na putu kraja – samo treba imati strpljenja
Sa inkluzivnošću stvorenoj na plenumima, studenti bi trebalo da nastave i prilikom izbornog angažmana. Svaki glas je važan, svaki postotak dragocen. I niko tu nije suvišan, uključujući u nekom koraku i opoziciju – kakva god bila
Ko to pominje vanredne izbore kad rejting stranke na vlasti pada, a po svim istraživanjima Vučić nije najvažniji politički faktor u zemlji, već su to studenti?
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!