Dekosovizacija i depiranizacija

Ovih kalendarskih dana srpsko-hrvatski odnosi su kao i varljivo ljeto 2009: malo se grlimo i obećajemo jedni drugima podršku na evropskom putu, odmah potom se vježbamo u pljuvanju udalj jedni na druge, potom – sve o trošku i nervima vlastitih građana – uvrijeđeno šutimo. Jedni i drugi, i zvanični Srbi u Srbiji i zvanični Hrvati u Hrvatskoj.

Tako to bar izgleda u protekla dva tjedna, nakon što je kao prvi skandal doživljen nastup hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića u Strazburu, na Ljetnoj školi demokracije koju je organiziralo Vijeće Evrope, a kao nastavak njega odbijanje srpskog ministra vanjskih poslova Vuka Jeremića da se ukaže na Hrvatskom samitu u Dubrovniku prije nekoliko dana.

Što je Mesić rekao u Strazburu, gdje su se okupile delegacije iz 47 zemalja članica Vijeća Evrope? Vrlo jasno: da se Srbija treba dekosovizirati, odnosno da je nezavisno Kosovo realnost s kojom se Srbija treba suočiti. Po Mesićevim riječima, ako i ne kani priznati kosovsku državnost, Srbija bi morala omogućiti suradnju u regiji, a ne onemogućavati je. Nakon tih njegovih riječi, budući mladi lideri (ako to doista jesu) iz Srbije, Crne Gore i dijela Bosne i Hercegovine, tj. iz entiteta Republike Srpske, uvrijeđeno su napustili skup. Mesić će kasnije reći da su mladi i (eventualno budući) lideri koji su demonstrativno otišli „još malo opterećeni nekim drugim pristupima demokraciji“ i da je „dobro što su došli u školu demokracije da još malo uče“. Ne bi Mesić bio tko Mesić jest da nije još malkice „utrljao“ reakciju koju je izazvao. „Mislim da oni nisu razumjeli ono što sam ja htio reći. Nisam ja rekao da Srbija treba priznati Kosovo. Srbija se mora dekosovizirati. Ona ne smije čitavo vrijeme otvarati jednu temu koja je stotinama godina iza nas. Prebacili ste tu temu iz političke u pravnu sferu? U redu, prebacili ste. Neka se to rješava, ali mi moramo otvoriti komunikaciju. Ako se negdje pojave predstavnici Kosova, Srbi napuste konferenciju. To nema potrebe. Ja nikada neću napustiti razgovor ako se netko ne slaže s mojim mišljenjem. Na meni je da dam argumente, a ako tog nekoga ne uspijem uvjeriti – u redu“, objasnio je svoje stavove hrvatski predsjednik.

MESIĆEVA BESEDA: I što je tu nejasno? Mladi sudionici Škole demokracije u Strazburu nisu mogli podnijeti Mesićeve stavove, usprkos tome što je – kad je o onima iz crnogorskih redova riječ – nezavisno Kosovo priznala njihova država, jednako kao što su to učinili i Hrvatska i još nekoliko desetaka država svijeta. Oni su učinili isto ono što čini službeni Beograd: ne samo što ne priznajemo Kosovo (uzgred, to nitko – barem javno – niti ne traži), već ćemo učiniti nemogućom svaku suradnju usprkos Srbima koji na Kosovu i dan-danas žive i kad god se netko drugačije izjasni, uvrijeđeno ćemo podići stražnjicu i napustiti skup.

Ono što je rekao Stjepan Mesić ne odskače od njegovih prethodnih izjava. Njegov vanjskopolitički savjetnik Tomislav Jakić, iskusan, razuman i vrlo odmjeren čovjek, tvrdi da taj Mesićev nastup nije bio nikakav otklon od dosadašnjih stavova i da nije bio protusrpski intoniran. „On je naprosto nešto rekao na tragu čvrstih izjava srpskih čelnika: da će, nakon što su pitanje Kosova kroz Opću skupštinu Ujedinjenih naroda ‘predali’, da tako kažem, u nadležnost Međunarodnog suda pravde, da će to pitanje sa političkog kolosijeka prebaciti na pravni. Naš predsjednik za to koristi formulu: ‘dekosovizacija Srbije’. Ne vidim ništa spornoga – on ni na koji način ne želi utjecati na to kako će se Republika Srbija ubuduće ponašati prema Kosovu, on je mnogo puta do sada izjavio da Republika Srbija nikada i ne treba priznati Kosovo – ako neće, prema tome ništa u toj izjavi nema niti novoga, niti je ona na bilo koji način oštrija od dosadašnjih predsjednikovih stavova“, pojasnio je Jakić u izjavi za Radio B92.

Odmah potom – nakon što su pojedini srpski mediji (poglavito tabloidi) cijelu stvar nazvali i sramotom i još jednim ekscesom u hrvatsko-srpskim odnosima – potonji su se zakuhali na još jednoj stvari, upravo završenom Hrvatskom samitu u Dubrovniku. Diplomatski izvori kažu da su se srpski šef diplomacije Vuk Jeremić i tada još premijer Hrvatske Ivo Sanader sreli u Grčkoj i da je Jeremić od Sanadera lično dobio poziv da dođe u Dubrovnik. Uslijedile su, na toj liniji, pripreme: dogovoreno je da će Jeremić govoriti prvoga dana, a da će drugoga dana govoriti predstavnici Kosova, među ostalim i zbog toga što zvanična Srbija inzistira na tome da Kosovo u takvim prilikama zastupa UNMIK, a ne kosovski – iz srpske perspektive – privremeni organi. No, unatoč dogovorima, a već je jedan broj ljudi otputovao iz Beograda u Dubrovnik da bi pripremio dolazak ministra Jeremića (sve one dosadne tehničke stvari koje su neizbježne u tim prilikama), uoči početka Samita Jeremić je obaviješten da dogovor „puj pike ne važi“, jer da će: predstavnici Kosova govoriti prvoga dana, a da Jeremić ionako ne spada među te „visoke“ goste. Odnosno: hrvatsku premijerku Jadranku Kosor kao predstavnicu domaćina skupa, mađarskog premijera Gordona Bajnaija, zamjenika američke državne tajnice Džejmsa Stajnberga i aktualnog predsjedavajućeg Vijeća ministara EU, švedskog ministra vanjskih poslova Karla Bilta.

JANDROKOVIĆ VS. JEREMIĆ: Po diplomatskim izvorima u Srbiji niti u tome Jeremić – kojem inače svašta možemo zamjeriti prisjećajući se brojnih izjava vezanih za Hrvatsku – nije našao ništa uvredljivo: u redu, neće govoriti prvoga dana, u društvu zamjenika državnih tajnika i kolege švedskog ministra (ipak je taj predsjedavajući i u EU), ali hrvatski organizatori ostali su jasni u tome da će predstavnici Kosova, među kojima i pozvani persona non grata u Srbiji Hašim Tači govoriti, kao privremeni nosioci vlasti na Kosovu (po stanovištu Srbije) istoga dana – drugog dana Samita – kad i Jeremić. Tu je pukla tikva: čak da su Kosovare stavili u raspored prvoga dana, a Jeremića drugog, sve bi bilo u redu. Ovako, izbjegavajući po vlastitoj i državnoj doktrini susrete takve vrste, Jeremić je raspakirao već spremne kofere i javio da ipak neće doći u Dubrovnik.

Hrvatska strana, posredstvom sebi poslušnih medija, spremno je ocijenila da je retorika srbijanske diplomacije povodom Hrvatskog samita i njemu prethodnog istupa predsjednika Mesića u Strazburu „apsolutno pretjerana i ničim izazvana“, a ministar vanjskih poslova Hrvatske Gordan Jandroković, inače ministar bez svojstava (ima više neformalnih šefova, osim premijera/premijerke: Vesnu Pusić iz Sabora, Biancu Matković, u međuvremenu uznapredovalu u ministarku bez portfelja i još neke) lakonski je izjavio Slobodnoj Evropi da „nije postojao službeni hrvatski prijedlog po kojem bi g. Jeremić govorio prvi dan“ i da je „to bio prijedlog srbijanske strane“. S obzirom na razinu ljudi koji su otvorili taj skup, jednostavno tamo nije bilo mjesta za gospodina Jeremića, izjavio je Jandroković. „Mi smo željeli i bili smo spremni pa i na određene ustupke, usudio bih se reći, da na jednom sastanku budu zajedno predstavnici i Kosova i Srbije, međutim ne možemo ići izvan onoga što je uobičajeno i neke stvari ipak imaju svoje granice“. Koje je, uzgred, postavio Sanader u ličnom razgovoru s Jeremićem u Grčkoj, koji je potom podnio ostavku, da bi Sanaderov i Jeremićev dogovor Jandroković licemjerno i bezobrazno učinio ništavim.

Pametni ljudi, među kojima su i predstavnici hrvatskih Srba u Saboru, ovih dana se slažu da je sve to posve besmisleno zaustavljanje uspostavljanja dobrosusjedskih odnosa Srbije i Hrvatske. Uspostavljanja, jer su ti odnosi i dalje na vrlo niskom nivou, ma što su nam još pred godinu-dvije tvrdili najbolji prijatelji Ivo Sanader i Vojislav Koštunica, tada premijeri, koji se i danas vole i podržavaju u evropskim institucijama. Upućeni kažu da je sve stalo, i trgovina i bilaterala, ponovo počinju podsjećanja na to da u Hrvatskoj – za razliku od „Idea“ i ostaloga u Srbiji – nema proizvoda iz Srbije, da su usprkos obećanjima i dalje na pravnoj snazi stotine tajnih postupaka protiv izbjeglih Srba optuženih ili osumnjičenih za ratne zločine, da je neriješeno pitanje stanarskih prava Srba izbjeglih ili istjeranih iz hrvatskih gradova, da se izbjegli ne vraćaju i da su brojke povratnika dvije države i dalje drastično različite.

ZLOUPOTREBE I PITANJA: Činjenica da se u dijelu hrvatskih medija zloupotrijebila čak i izjava ministra Jeremića da neće ljetovati na hrvatskom moru ove godine, usprkos žestokoj pozitivnoj kampanji hrvatske turističke zajednice, govori da verbalni rat nije gotov. Nitko se pritom nije upitao da li bi, možda, umjesto „tako lepa, a tako blizu“ umjesniji bili bilbordi sa tekstom „vaš auto je kod nas siguran“ i da li bi možda, umjesto napada jednih na druge, barem tokom ljetnih mjeseci mogli zakopati ratne sjekire, pa da Srbi – i oni u statusu običnih građana u Srbiji, a pogotovo oni u statusu izbjeglica iz Hrvatske – mogu u tako lijepu, a tako skupu i blisku zemlju u svakom smislu, doći barem po mrvicu iluzije da im je život normalan. Barem ljeti, ako ne i u ostalim mjesecima svih ovih prošlih i predstojećih godina.

Činjenica je i to da je ministar Jeremić zbog svog odbijanja da ode na Hrvatski samit u Dubrovnik zaradio aplauz nekih tabloida u Srbiji, da su sve to sa hrvatske strane proglašavali sramotom i vrijeđanjem Srbije, a da se nisu zapitali što je stvarni razlog Jeremićeve državne uvrijeđenosti. Onaj Jandrokovićev bezobrazluk sa kršenjem Sanaderovih obećanja, naime.

Po hiljaditi puta u proteklih desetak godina, od odlaska Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana, mora se konstatirati da se Hrvatska i Srbija ponašaju kao da su otoci daleko jedan od drugoga i da su dobri pomaci u međusobnim odnosima uglavnom zabilježeni kao ekscesi. To neće promijeniti – naprotiv – smjena na hrvatskom kormilu, usprkos izjavama nove premijerke Jadranke Kosor da Hrvatska na evropskom putu neće ucjenjivati susjede (kao što to Slovenija čini njoj, iz hrvatske perspektive).

Netko je ovih dana duhovito primijetio da se Hrvatska mora „depiranizirati“ (Slovenija, Piranski zaljev), kao što se Srbija mora „dekosovizirati“. U velikoj evropskoj porodici ta pitanja više neće biti važna po građane naših zemalja i tu se nameće pitanje čime se rukovode vladajuće garniture, hrvatske i srpske: inatom ili dobrobiti svojih građana?

Hrvatski predsjednik je, na dan zaključenja ovoga broja „Vremena“, u posebnom saopćenju izjavio da Hrvatska smatra da proces evropskog ujedinjenja u EU neće biti gotov dok se tu ne nađu sve države jugoistoka Evrope, u čemu sve te države trebaju zdušno sudjelovati. Istoga dana stigla je vijest da je Hrvatska u pregovorima sa Srbijom odlučila da će dati dozvole za letove Jata za Dubrovnik. Međutim, Jat kaže: mi ćemo dozvole zatražiti ako budemo htjeli i kad budemo htjeli, sada nećemo, usprkos tome što su prodali više stotina karata za tad nepostojeće letove.

I što ostaje: da se odluče hoće li se rukovoditi inatom ili dobrobiti svojih građana.