Asman uspostavlja distinkciju između inkluzivnog monoteizma i isključivog monoteizma. Ovaj potonji se realizovao kroz judaizam, hrišćanstvo i islam, a samo takav isključivi monoteizam, po Asmanovom mišljenju, govori jezikom nasilja
Nasilje tokom ratnog raspada Jugoslavije često se kitilo religijskim simbolima, a i vinovnici postratnih erupcija nasilja, poput one u vrijeme sarajevskog Kvir festivala prije dvije godine, odnosno ovomjesečne beogradske Parade ponosa, često se pozivaju na religiju. Na pitanje kakva je tajna veza između monoteizma i nasilja pokušava odgovoriti knjiga Jana Asmana Monoteizam i jezik nasilja (Karpos, Loznica, 2009; s nemačkog jezika preveo Dejan Aničić).
Ova opsegom mala knjiga (jedva šezdesetak stranica malog formata) predstavlja zapravo neku vrstu transkripta predavanja koje je u vijećnici grada Beča (Wiener Rathaus) održao čuveni njemački egiptolog i kulturolog Jan Asman. U posljednjih dvadesetak godina, predavanja u Bečkoj gradskoj vijećnici predstavljaju projekat čiji je cilj da se pred brojnom i širokom publikom na stručan, ali i pristupačan način izlažu teme i pitanja važni za savremeno čovječanstvo. Kako ističe Hubert Kristian Ehalt u pogovoru priloženom uz ovu knjižicu, a u kojem se pojašnjava koncept bečkih predavanja, „publika potiče iz svih segmenata gradskog stanovništva: skoro na svako predavanje dolazi mnogo studenata sa univerziteta i visokih škola; međutim ono što je važno u slučaju ovog projekta jeste da u njemu učestvuje mnogo Bečlija koji inače ne posećuju naučna predavanja.“ Predavanje Jana Asmana savršeno se uklopilo u koncept i značajem teme i jasnoćom te pregnantnošću izlaganja. Na samom početku Asman ima potrebu pojasniti povod koji ga je naveo na razmišljanje o ovoj temi: „Oživljavanje religije, čega smo već nekoliko decenija svedoci, alarmantno je povezano s nasiljem, svešću o pretnji, mržnjom, strahom i proizvodnjom neprijatelja za primer. Stoga ne možemo izbeći pitanje o mogućoj vezi između monoteizma i nasilja.“ U svojoj refleksiji, Asman se poziva na ono što naziva kulturnom semantikom i najprije se bavi starozavjetnim scenama „masakra, kaznene akcije, krvoprolića, proterivanja, nasilnog raskidanja mešovitih brakova itd.“ Njega u ovoj tačci, naime, toliko ne interesuje nasilje, koliko jezik nasilja. Također, Asman na samom početku uspostavlja distinkciju između inkluzivnog monoteizma i isključivog monoteizma. Ovaj potonji se realizirao kroz judaizam, hrišćanstvo i islam, a samo takav isključivi monoteizam, po Asmanovom mišljenju, „govori jezikom nasilja“.
NAGOVEŠTAJ AUŠVICA: U nastavku se iznose izuzetno zanimljivi uvidi pa se tako, recimo, analizira teza stručnjaka za Stari zavjet Otmara Kela prema kojoj jezik nasilja potiče zapravo iz asirskih tekstova, i to ne religioznih, nego političkih. Asirsko kraljevstvo je, naime, od svojih vazala tražilo apsolutnu lojalnost, a takav koncept je zatim preseljen u religijski kontekst. Asman na nekoliko mjesta navodi i naročito okrutne fragmente iz Starog zavjeta, slične, uostalom, onima koje citira Ričard Dokins u Zabludi o Bogu, te podsjeća da je za neke od tih sadističkih opisa uništavanja i ubijanja Primo Levi kazao kako predstavljaju „nagoveštaj Aušvica“. Jezik nasilja je u staroorijentalnom svijetu sasvim odomaćen i vrši jasno definisanu funkciju, veli Asman i nastavlja: „On nastaje iz principa da su politika i pravo samo onda mogući kada za svoje nametanje posežu za fizičkim nasiljem i kada nasilje usmereno na njih mogu delotvorno da ostvare.“ Pojednostavljeno govoreći, Asman zapravo tvrdi da se između politike i religije kontinuirano vrši svojevrstan dvosmjerni povratak u smislu da (monoteistička) religija integrira politički diskurs, a da se zatim politika inspiriše religijskom dogmom. Iako u ovdašnjem masmedijskom diskursu dominira vizija judaizma, hrišćanstva i islama kao abrahamskih religija koje su sve zajedno religije mira, Asman pokazuje da se kao njihov najmanji zajednički sadržilac može ukazati i nasilje.
EKVIVALENTI: Svoju reputaciju jednog od najglasovitijih stručnjaka za monoteizam Asman opravdava i s nekoliko suverenih komparativističkih digresija poput one gdje pronalazi grčku i arapsku analogiju hebrejskog pojma qana; grčki ekvivalent je zilotizam, a arapski – džihad. Dojmljiv je i mali Asmanov ekskurs o temi pisma i pismenosti gdje uvodi dihotomiju informativne i perforativne upotrebe pisma te zaključuje da monoteizma nema bez one potonje. Poslije niza sjajno izloženih premisa, zaključak se čini nedvojbenim: motivi nasilja duboko su usađeni u temelje kulturne semantike monoteističkih religija, a jezik nasilja se zloupotrebljava kao resurs u političkim borbama za moć, kako bi se sačinile neprijateljske slike i potpirivao strah. Ipak, treba pomenuti i da Asman donekle relativizira svoju poruku kad ističe da „nasilje nije upisano u monoteizam kao nužna konsekvenca“, odnosno da se semantički dinamit iz svetih tekstova monoteističkih religija „na pali u rukama vernika, nego fundamentalista“. Jezik nasilja prisutan u svetim tekstovima Asman, dakle, naziva semantičkim dinamitom; u kontekstu dekonstrukcije njihovog destruktivnog potencijala i Asmanova knjiga, međutim, zaslužuje da se prozove semantički dinamitnom.
