Još jedan krivični bumerang

Ponovo su nadležni iznimno bitnu stvar, izmjene jednog sistemskog zakona, onom o krivičnom postupku, prelomili preko koljena: Skupština Srbije je izmjene izglasala u postupku po hitnoj proceduri u petak, 22. oktobra. Tokom noći radile su štamparske mašine, kako bi se do ujutro u subotu, 23. oktobra odštampao „Službeni glasnik“ i kako bi – što je također iznimka, a ne pravilo – izmjene Zakona stupile na snagu. Odmah, čim su one odštampane u službenom glasilu.

Te subote, naime, održavao se nogometni „veliki derbi“ između Crvene zvezde i Partizana, a još se nisu smirile strasti oko nasilja koje smo gledali, najprije u Beogradu za vrijeme Parade ponosa, a potom i u Đenovi, u kojoj su srpski navijači napravili onoliki belaj na stadionu. Nadležni su se, očito, prepali od mogućih novih nereda u Beogradu, pa su odlučili naprečac izmijeniti Zakonik o krivičnom postupku (ZKP).

Suština tih izmjena, koje podrazumijevaju samo tri člana (vidi okvir) jest da se u krivičnim djelima koja imaju elemente nasilja, za koja je zaprijećena kazna pet godina zatvora (dosad je to bilo moguće samo za djela s predviđenom kaznom od deset godina), u skraćenom postupku pritvor osumnjičenima umjesto dosadašnjih osam dana može produžiti do 30 dana.

OPRAVDANJA: Državni tajnik u Ministarstvu pravde Slobodan Homen je neophodnost te promjene objašnjavao ovako: „Ono što je suština kada je u pitanju borba protiv huligana, odnosno nasilja na sportskim terenima jeste i to da će pritvor biti moguć i za krivična dela za koja je propisana kazna zatvora veća od pet godina, što će dosta pomoći policiji i tužilaštvu u početnom delu istrage“, najavljujući i idući mogući korak: „Treba dokazati da li grupe koje su organizovale te događaje stiču i određenu materijalnu korist na drugim stranama, kao što je dilovanje droge, preprodaja karata ili bilo šta što bi moglo da dođe pod udar organizovanog kriminala“, čime bi počinioci tih krivičnih djela možda mogli prijeći u nadležnost Specijalnog tužilaštva za organizirani kriminal.

I u Skupštini Srbije smo slušali pohvale najnovijem rješenju, pa je tako poslanik Demokratske stranke i predsjednik Administrativnog odbora parlamenta Nenad Konstantinović u diskusiji izjavio da izmjene ZKP-a ne podrazumijevaju povećanje represije, već davanje tužiocima više vremena za prikupljanje dokaza u konkretnom postupku, kako se više ne bi događalo to da izgrednici budu oslobađani uslijed nedostatka dokaza. „Ovde je reč o krivičnom delu sa elementima nasilja, koje je počinjeno u grupi, a ne izolovano i istražnim postupkom mora da se dokaže pripadnost grupi i kako je nasilje učinjeno, a to se ne može uraditi za osam dana“, mišljenje je Konstantinovića, kojem se priklonila vladajuća većina, pomognuta LDP-om čija je – mora im se priznati – zasluga da je prvotni prijedlog Vlade o izmjenama ZKP-a u pogledu produženja pritvora u skraćenom postupku ipak ograničen samo na djela s elementima nasilja.

PROTIV: Beogradski advokat Ivan Janković uoči usvajanja izmjena ZKP-a u Skupštini pozvao je Vladu Srbije da od planiranih izmjena odustane. „Zakonik o krivičnom postupku, zajedno s Krivičnim zakonikom, predstavlja temelj kaznenog sistema u državi. Svaka, pa i najmanja promena u tim sistemskim zakonima ima dalekosežne posledice. Zato se svaka promena dugo i pažljivo priprema, a o njenim dobrim i rđavim stranama se raspravlja u stručnoj i široj javnosti pre nego što predlog zakona o izmenama uđe u skupštinsku proceduru. Iz istog razloga je vreme između usvajanja tih zakona i početka njihove primene (vacatio legis) po pravilu znatno duže nego kod drugih, manje značajnih zakona, pa ponekad iznosi godinu i više dana, umesto osam ili petnaest, kako je to inače pravilo“, upozorio je advokat Janković u svom reagiranju 21. oktobra (Danas), zloslutno predmnijevajući da će proširenje osnova za izricanje pritvora i produženje njegovog trajanja imati dalekosežne i dugotrajne posljedice po čitav kazneni sistem naše zemlje. „A ta, tako dalekosežna izmena se predlaže od danas za sutra samo zbog jedne fudbalske utakmice“, kaže on, ustvrđujući da se huligani izmijenom zakonu usprkos neće uzdržavati od nasilja (to što je derbi prošao mirno samo govori o tome da je prethodno viđeno nasilje vrlo planski izazvano i vođeno), jer tko je od huligana spreman na osam dana zatvora, spreman je i na trideset.

Advokat Janković – koji je, inače, i član tijela u Evropskoj uniji i kod nas koja se bave problemom sprečavanja torture – kaže za „Vreme“ da je bilo neophodno, prilikom predlaganja promjena ZKP-a, predvidjeti posljedice po pravni sistem i to da li se njima stvara dodatni pritisak na sudstvo, otežava obrana osumnjičenih i ugrožava funkcioniranje zatvora. On ne vidi razloge za produžavanje pritvora, jer – kaže – nasilje na stadionima se detaljno snima policijskim i drugim kamerama, huligani i njihovi kolovođe su dobro poznati policiji, te se dokazi mogu pribaviti i istraga okončati i bez produženja pritvora, a otpada i onaj drugi razlog, osiguranje prisustva okrivljenog, jer huligani nikuda ne bježe i ne skrivaju se.

„Izgleda da je jedini razlog za ovu dalekosežnu izmenu jednog sistemskog zakona – želja vlasti da u javnosti stvori utisak kako se aktivno suprotstavlja huliganima i preduzima stroge i, navodno, efikasne mere u tom pravcu“, naveo je advokat Janković u spomenutoj reakciji; uzalud.

ZA, ALI: S druge strane, advokat Vladimir Horovic nalazi opravdanja za najnovije izmjene ZKP-a u činjenici da u praksi sudovi nisu uspijevali efikasno provesti istragu protiv huligana i nasilnika u osam dana koliko su ovi mogli biti pritvoreni. On za „Vreme“ kaže da je riječ o objektivnim okolnostima: brojnosti osumnjičenih koje je trebalo saslušati (kod grupnog nasilja), identifikacije i pronalaženja svih osumnjičenih, neophodnog saslušanja svjedoka, njihovog pozivanja i osiguranja prisustva u sudu i eventualnih vještačenja.

No, i prema Horovicu, cijela stvar sa pritvorima u Srbiji „ne štima“. I u ovim slučajevima postoji mogućnost primjene mjera koje je Skupština Srbije usvojila u decembru prošle godine, zabrane napuštanja stana ili mjesta boravka, elektronskog nadzora uz zabranu posjećivanja određenih mjesta ili sastajanja sa određenim licima. „To su apsolutno najefikasnije mere, koje, ako se prekrše, vode direktno u pritvor i tada je pritvor opravdan“, kaže Horovic i dodaje svoju „dijagnozu“ sudova, oni su „nedovoljno spremni da primenjuju ove mere, a razloge vidim pre svega u inertnosti sudija i nespremnosti da organizacijom kontrole mera vrše nadzor nad njihovim sprovođenjem“.

Primjera radi, Horovic navodi slučaj mlađe žene koja je, iako u četvrtom mjesecu trudnoće i čije je dvogodišnje dijete ostalo kod kuće, i dalje u pritvoru Višeg suda u Novom Sadu, umesto da joj je određena neka od alternativnih mjera (elektronskog nadzora ili neka druga). „Uslovi u pritvoru su takvi da ne garantuju lekarsku pomoć u slučaju opasnosti od pobačaja, ali sud i dalje uporno produžava pritvor po osnovu težine krivičnog dela i posebno teških okolnosti krivičnog dela, bez ikakvog objašnjenja da li to na bilo koji način može uticati na tok i vođenje krivičnog postupka“, kaže Horovic.

Pritvor, po našem ZKP-u, više nije obligatoran (ranije je bio kod težih krivičnih djela), već se on određuje – kao mjera osiguranja prisustva osumnjičenog ili optuženog – u krivičnom postupku ako se on krije, ili postoji opasnost od bijega, ili postoji mogućnost da će dovršiti krivično djelo, ili ako je riječ o krivičnom djelu za koje je propisana kazna zatvora veća od deset godina i ako je to opravdano zbog posebno teških okolnosti krivičnog djela.

I tu ima problema, s obzirom na to da Ustav Srbije kaže samo to da „lice za koje postoji osnovana sumnja da je počinilo krivično delo, može biti pritvoreno na osnovu odluke suda ako je pritvaranje neophodno radi vođenja krivičnog postupka“.

Bez obzira na i eventualno postojanje teških okolnosti krivičnog dela, sve se svodi na ustavnu odredbu „da je pritvor neophodan radi vodjenja krivičnog postupka“, te bi samo eventualni mogući utjecaj na zakonito vođenje krivičnog postupka, u slučaju da se to lice nađe na slobodi, mogao biti razlog za određivanje pritvora, kaže advokat Horovic, dodajući da sudovi u praksi gotovo nikada ne obrazlažu u odlukama o određivanju i produženju pritvora na koji način osumnjičena ili optužena osoba može utjecati na nesmetano vođenje krivičnog postupka, usprkos odluci Ustavnog suda koja nalaže da sudovi jasno utvrde i navedu kako bi oni to mogli svojim boravkom na slobodi ometati krivični postupak.

ALTERNATIVE: Ne samo to: u praksi su brojni slučajevi u kojima su ljudi mjesece i godine proveli u pritvoru, nerijetko i kao svojevrsne žrtve sudskih godišnjih odmora, kad se kaže da bi oni mogli utjecati na svjedoke da su na slobodi, a istraga stoji zato što se nadležni zaslužno odmaraju. U tim brojnim situacijama naši sudovi jako rijetko posežu za alternativnim, već spomenutim, mjerama: tek nekoliko elektronskih nadzora je određeno, da ne govorimo o onome što odavno postoji u našem krivičnom zakonodavstvu, o jemstvu (kauciji). Ono se dozvolilo Jezdimiru Vasiljeviću (pobjegao, pa je založena kuća pripala budžetu države Srbije), Mirjani Marković (više puta mijenjane odluke o jemstvu, još bez rezultata), Bojani Bajrušević i onom sirotanu Sretenu Jociću zvanom Joca Amsterdam, kojem je prijatelj posudio 300.000 eura za kauciju, jer on – po vlastitom iskazu pred sudom – mjesečno zarađuje tek šestotinjak eura.

Za razliku od njih, jemstva su odbijena Bogoljubu Kariću, Stanku Subotiću Canetu, Slobodanu Raduloviću i još nekima, koje se moglo dozvati pred domaći sud (koji su to i sami predlagali) i pritom primisli o bijegu spriječiti velikim materijalnim gubitkom. I to onako kako to rade na Zapadu: određivanjem jemstva u iznosu cjelokupne poznate imovine, pa da vidimo.

Umjesto toga, naša se država odlučila još pojačati pritvorsku politiku, pretvarajući pritvor nerijetko u kaznu. No, nisu tu samo pojedinačne ljudsko-pritvorske sudbine u pitanju, ima tu još mnogo problema koji su prepoznati i pred Evropskim sudom za ljudska prava, koji je već imao prilike baviti se pretrpanošću naših zatvorskih i pritvorskih ustanova, te to ocijeniti ponižavajućim uvjetima u kojima žive pritvorenici i zatvorenici. Država Srbija se brojnim aktima obavezala da će osigurati svakoj osobi koja je u pritvoru ili zatvoru uvjete boravka koji nisu ponižavajući ili nečovječni, ali u praksi to nije tako. Iako tek rijetke institucije (zaštitnik građana) i nevladine organizacije (Helsinški odbor u Srbiji i Odbor za ljudska prava u Nišu) u svojim aktivnostima imaju i pitanje stanja u ustanovama za lišenje slobode, činjenica je da u tim ustanovama situacija nije niti blizu one koja bi trebala biti: niti (osim Legije i ostalih zločinaca u novoizgrađenom i najsigurnijem „Alkatrazu“) imaju dovoljno prostora za život, niti dovoljno propisanih šetnji na svježem zraku, niti dovoljno medicinske njege. Time nadležni u Srbiji krše, osim vlastitog Ustava koji kaže da pritvor može trajati „najkraće neophodno vreme“, i Evropsku konvenciju o ljudskim pravima, kao i Konvenciju Ujedinjenih naroda o sprečavanju mučenja, nečovječnog i ponižavajućeg postupanja i kažnjavanja, što govori u prilog onima koji predviđaju nove postupke pred Evropskim sudom za ljudska prava, ali i onima pred našim sudovima u kojima se dodjeljuju odštete za neopravdani pritvor. I jedno i drugo, da podsjetimo, naplaćuje se iz džepova poreskih obveznika.

MRAČNA PREDVIĐANJA: I u posljednjem prijedlogu izmjene ZKP-a Ministarstvo pravde je navelo da za provođenje novih zakonskih odredbi nisu potrebna nikakva dodatna sredstva iz budžeta. Naravno, to je laž, ali i posve neodgovorni izostanak analize koliko će, ako još povećavamo broj pritvorenika u nadležnim ustanovama, koštati eventualno (a neophodno) povećanje prostornih kapaciteta, broj stražara i ostalih pratećih službi, poput – možda banalno, ali tako je – i broj obroka koje za pritvorenike valja spremiti u kuhinji određene ustanove.

Vratimo se advokatu Ivanu Jankoviću i njegovom upozorenju da se ZKP ponovo ishitreno mijenja i da pritvor sve više postaje kazna, umjesto osiguranje nečijeg prisustva u krivičnom postupku pred sudom: „Da li je, pre nego što je predložilo ovu zakonsku izmenu, Ministarstvo pravde analiziralo njene posledice? Da jeste, ne bi je predložilo. Za koliko će ona povećati broj lica lišenih slobode? Koliko ljudi će zbog nje boraviti u nečovečnim i ponižavajućim zatvorskim uslovima? Da li će i u kojoj meri ona podstaći pobune u kaznenim zavodima? Predložena zakonska izmena će se vratiti pravosudnom i penitencijarnom sistemu kao bumerang, pa će uskoro isto ministarstvo predlagati nove izmene, sada radi smanjenja zatvorske pretrpanosti. Pored toga će se proglašavati masovne, politički nimalo popularne amnestije kako bi se proredila zatvorska populacija.

Kada se, kroz godinu-dve, obistine ova mračna predviđanja, nikakve vajde neće biti od činjenice da su vlasti – od Ministarstva pravde do Skupštine – bile upozorene na štetnost mera koje se spremaju da donesu. Zato bi bilo bolje da Ministarstvo sutra odustane od svog predloga za izmenu Zakonika o krivičnom postupku.“

Znamo, Ministarstvo nije odustalo, a Skupština Srbije je vojničko-partijskom strogošću izglasala izmjene.

Te izmjene, produženje pritvora u skraćenom postupku s osam na trideset dana, doista daju više vremena tužiocima da prikupe dokaze, pa će možda napokon izmijeniti sramnu statistiku po kojoj se do pravomoćne odluke u slučajevima huligana stiglo u 2,4 odsto predmeta.

Možda će tome doprinijeti i reforma pravosuđa; evo je upravo potvrđeno da Društvo sudija Srbije nije izmislilo pisma evropskih zvaničnika o manjkavostima reforme pravosuđa, te ćemo još prilično dugo – ako smo doista na evropskom putu – ispravljati greške koje nadležni ni danas ne priznaju, samouvjereni u to da su bili u pravu kad su bez jasnih kriterija imenovali reformirane suce i tužioce, kao i da su u pravu danas kad pritvorsku mjeru pretvaraju u kaznu.