U belešci o piscu u najnovijem romanu Ajle Terzić Mogla je biti prosta priča (Rende, Beograd 2011) piše: „Ajla Terzić rođena je na dan kad je umro Edvard Kardelj. Ovo je njena treća knjiga. Sve ostalo uglavnom ima na Guglu.“ Google, Facebook, Hotmail, Yahoo news, House M.D., Najdžela Loson, Sunđer Bob, H&M i mnogi drugi globalni fenomeni, brendovi i ličnosti predstavljaju najvažnije sporedne elemente oko kojih se pletu sudbine likova u njenim romanima. Glavni tok je arhetipska priča o ljudima koji traže sreću ili ljubav, ili i jedno i drugo. Mogla je biti prosta priča njen je drugi roman, nakon Lutrije (V. B. Z., Zagreb-Sarajevo-Beograd, 2009). Iako su vreme i mesto događanja romana jedva naznačeni, čitaocu je od prvog trenutka jasno da su i radnja i likovi veoma sadašnji i veoma ovdašnji, istovremeno uslovljeni prošlošću i pomalo uplašeni pred budućnošću. Dok njena glavna junakinja Esma u trenucima očaja sluša zvezde „Granda“ i nikada nije čula za Modesti Blejz, romanom, kao dobri duh u crnom kaputu, promiče pesnik Duško Trifunović, a tu i tamo bljesnu još neki „dobri duhovi“ iz ovdašnje kulture. O životu ovde i sada, o kulturnim referencama u rasponu od Dragoslava Mihailovića, Mate Parlova, preko doktora Hausa do „Grandove“ zvezde Tanje Savić, o haosu balkanske tranzicije i globalne tehnološke ekspanzije, o seksualnim, realnim i virtuelnim identitetima, o cinizmu i ironiji, sa Ajlom Terzić razgovaramo uoči beogradske promocije njenog romana, koja će 22. septembra biti održana u Kulturnom centru „Grad“.
„VREME„: Zanimljiv je način na koji u romanu provlačiš kulturne reference. Onaj deo, na primer, negde pri početku, kad se junakinja romana Esma priseća dede svog prijatelja koji je stalno citirao kraj neke knjige o bokseru koji je već šezdesetih znao da će biti rata – a da nigde ne kažeš koja je knjiga u pitanju. Istovremeno daješ jedan divan omaž i posvetu Mihailovićevim Tikvama, a uz to, savršeno hvataš duh vremena mladih, inteligentnih, formalno obrazovanih ljudi sa zapanjujuće slabim opštim znanjem, pa su tako i Tikve „neka knjiga o bokseru„. Šta je od ovoga bila tvoja namera?
AJLA TERZIĆ: Sigurno da se svaki autor, bez obzira na žanr, nada da će njegove ili njene reference ljudi detektovati bez da im nacrtaš i daš rendgen štiva, da ne kažem, tkiva. Kad su cvetale tikve sam prvi put čitala nedavno, ali volim da vjerujem da je moj link sa ovim Mihailovićevim romanom mnogo starijeg datuma jer sam kao dijete imala značku na kojoj je, u tipičnoj bokserskoj pozi na plavoj pozadini, Mate Parlov. Valjda nam se prioriteti s vremenom mijenjaju – prije deset godina sam, na primjer, Pulu vezivala isključivo za Džojsa, dok mi je sada prva asocijacija na taj grad fajter Parlov a preko njega i taj najkulerskiji roman u srpskoj književnosti.
Inače, znanje je, kako ispada, vrlo fluidan pojam danas. Moja krojačica, inače iz Sandžaka, a koja u jednom danu zna da sašije i trocifren broj pregača za Tefal, je, po meni, intelektualno superiornija u odnosu na neke takozvane eksperte sa kojima sam sarađivala, a čiji je CV duži od tih pregača. Ili, drugi primjer, skoro sam se, u zanosu, u jednom šarolikom društvu pozvala na Čarobnjaka iz Oza, da bi potom shvatila da me ljudi blijedo gledaju. Tek je jedan iz Kanzasa skontao o čemu pričam, ali i to iz očitih razloga, mada mi je bio sumnjiv jer je pod stolom šarao po ajfonu. E sad, meni je Oz jedan od važnih prototekstova popularne kulture, gledala sam čak i onu seriju o zatvoru, dok su nekome takve stvari bitne kao lanjski snijeg. Suočeni sa takvim situacijama, svi mi se istovremeno pitamo da li je kultura u najširem smislu riječi gubljenje vremena ili šta već, ali s tom kulturom je ko sa solju – može bez nje, ali je bljutavo.
Esma u tvojoj knjizi nema pojma ko je npr. Modesti Blejz, svaki čas pomišlja kako će ovo ili ono morati da gugluje, itd. Kakav odnos imaš prema tome što informacije nikad nisu bile dostupnije, a nikad ih nije bilo manje tamo gde im je i mesto, u glavama ljudi? Dobro, znam da je prvi odgovor: pa baš zato, nadohvat su ruke i ne moramo da ih držimo u glavama. Ali, ne mislim na puko memorisanje, nego na to da ljudi ništa ni o čemu ne znaju jer im ništa više nije važno, ništa ih ne dotiče i ni do čega im nije stalo, mislim da odsustvo zanimanja, bilo kakvog emotivnog odnosa prema idejama.
Pa, danas svi gugluju sve, potencijalne partnere, prijatelje, poznanike, šefove, zubare, stvarne ili izmišljene simptome bolesti, a znam i ljude koji sami sebe gugluju triput dnevno, što im dođe ko terapija. Pritom, ako je, simbolički, jedna od ključnih mitoloških figura 20. vijeka bila Pandora, sa svim ratovima, genocidima i rokanjem svim raspoloživim sredstvima, ovo je doba vjerovatno u znaku Narcisa i medijskih produkata koji potiču samoljublje. Takozvanim novim medijima se bavim i u istraživačkom statusu, i činjenica jeste da je dostupnost podataka dovela do njihove trivijalizacije, no to je stvar psihologije koliko i tehnologije, jer sve što stoji na „izvolite“, od seksa do informacija, gubi svoju misterioznost.
Zapravo, ljudi su vrlo zainteresovani, samo nisu zainteresovani za iste stvari, a novih je toliko da se čisto gubimo. I koliko god je teško živjeti u sredini gdje nemaš s kim da pričaš i da se prepireš o stvarima koje te zanimaju, toliko znaju biti ubilačke stručne rasprave i tematske konferencije.
Čak i u ovom ovakvom, ravnodušnom svetu, naoko ravnodušni ljudi tragaju za srećom, čak i kad ne znaju da je ono što žele u stvari „samo“ to. Pišući prikaz tvoje knjige, Teofil Pančić pominje Kunderu, koji nas je odavno pitao da li baš moramo da budemo srećni. A i u ovom i u tvom prethodnom romanu, imamo posla sa junacima koji su nekako komforni u svojoj „ni tamo – ni ovamo“ sreći/nesreći, nije baš da bi da radikalno menjaju svoje živote, a ne bi baš ni doveka da guraju ovako kako im je sad. Moje pitanje nije da li moramo da budemo srećni, nego, da li stoji tvrdnja da smo stalno u potrazi za srećom?
Pa, ta potraga za srećom je utkana u tekst američke deklaracije o nezavisnosti, gdje se kaže da su „Life, liberty and the pursue for happines“ neotuđiva čovjekova prava. Još uvijek imam onu značku na kojoj je M. Parlov jer mislim da je od borbe gora samo letargija i status quo. Optimizam na Balkanu nije ništa drugo nego nepristajanje na to da nam izreka „ne možeš ispravljati krivu Drinu“ formatira život. Iz tog razloga i uzore treba pažljivo birati. U mom su slučaju to oni muškarci i žene, ljudi, koji su bili uglibljeni u neku svoju kaljužu, ali su cijelo vrijeme, što kaže Oskar Vajld, bili zagledani u zvijezde, od Mate Parlova do Dž. K. Rouling.
Osim toga, situacija je takva da ono što je na jednom kraju svijeta elementarno ljudsko pravo, negdje je luksuz tako da je sreća često vrlo subjektivna stvar, tj. dok populaciju razvijenijeg dijela svijeta usrećuje tek možda plastičar, takozvane „zemlje u razvoju“ su srećne tek ako u njih navrati Andželina Džoli.
Vezano za taj status quo, vrlo je neprijatno da, recimo, zemlje bivše Jugoslavije, sudeći po godišnjim izvještajima Human Rights Watcha u zadnjih par godina djeluju jednostavno dosadne u svojoj incestuoznoj sjebanosti. Ta stagnacija nije, naravno, posljedica nekakve stabilnosti, već upravo kolektivnog cinizma i mirenja s tim da se krive Drine ne mogu ispraviti.
S obzirom na to da su tvoji junaci i stvari koje im se događaju, način života koji vode, duboko utopljeni u vremenu sadašnjem, da li bi ti smetalo ako bi Mogla je biti prosta priča bio označen kao generacijski roman?
Prosta priča je i generacijski i tranzicijski i gej roman i po tome je kao neko mitološko biće, ali ja tu kao autorka nemam zadnju riječ. Pri tome, to je knjiga koja se ne tiče samo generacije od 25, 30 ili 35 godina već i odnosa spram onih čije godine rođenja počinju sa 5 ili 6, a to mogu biti naši roditelji, saradnici ili prijatelji. Recimo, ranije sam se, gledajući drame Biljane Srbljanović, pitala kako to da se uvijek sve vrti oko odnosa kćerka-majka no kada dobaciš do tridesetih shvatiš da te to zaista u velikoj mjeri i određuje, te da je to o čemu B. Srbljanović govori zaista jedna od velikih tema umjetnosti. Emancipacija od roditelja je važna kako u ekonomskom tako i u psihološkom smislu. Uostalom, jedan od najimpresivnijih filmova prošlog vijeka govori upravo o, da tako kažem, „tipu koji živi s majkom i iz hobija se bavi taksidermijom“.
Kad smo već kod generacije, da li ti se čini da je problem generacije „negde oko tridesete“ na Balkanu, rastrzanost između suprotnosti, između teleće glave na porodičnom ručku i kineskih, tajlandskih i iranskih restorana, između iskustava kakva nema niko tih godina u Evropi (ratovi, siromaštvo, emigracija) i adolescentskog traganja za identitetom (ličnim, profesionalnim, seksualnim), između tradicionalnih shvatanja da žena treba da se uda i onog „mladomenadžerskog“ sveta sa ajpodima, netbukovima, smart telefonima itd.? Ima li ta generacija na Balkanu bilo kakvih stabilnih odrednica ili je jedina stabilna tvrdnja da smo nestabilni?
To je tačno, fakat smo nasukani negdje između socijalizma i globalizacije pa se tako dešava da uveče jedemo falafel i pijemo ajran a već sutradan se suočavamo sa uposlenicima komunalnih službi koji ne žele i ne mogu da nam riješe banalan problem sa instalacijama dok ne izdaju „nalog“! Ispada da ovde kod nas bez krajnosti ne može, pa ti se tako može desiti da te na jednom uglu okruži čopor divljih, zanemarenih pasa, a na drugom možeš da naletiš na Penelopu Kruz koja tu snima neki film, šta li. Moraš biti dobar pehlivan da balansiraš između tih suprotnosti… Tako da nije ni čudo da se jedan dio populacije zaljubljuje preko glavuše, kao ovi sad u Jagodini, i to kolektivno, dok drugi žive na Fejsbuku i generalno onlajn. Štaviše, mogućnost izbora može biti i frustracija, čega su posebno svjesne žene. Mali broj žena moje generacije ima i uspješnu karijeru i porodicu na okupu, iako nam govore da možemo sve. Ali se nadam da se tu varam. Ipak, tvrdnje tipa to-samo-kod-nas-ima su duboko u biti ipak narcisoidne, jer daju kredibilitet mogućnosti da smo posebni i u svojim devijacijama. A nismo, samo sporije učimo.
A o tome koliko na globalnom nivou tumaramo u potrazi za nekakvim osloncem govore i trenutno najpopularnije TV serije čiji glavni junaci nisu samo bijeli muškarci koji rješavaju forenzičke, ljekarske, pravne i druge dileme, već i potencijalni autoriteti, makar oni bili i izmišljeni i makar ih mi gledali 40 minuta.
U vezi sa seksualnim identitetom: čitalac tvog romana nijednog trenutka ne sumnja u iskrenost Esminih osećanja prema Rozi, a ipak, nijednog trenutka mu se ne nameće razmišljanje o tome da li je Esma gej, strejt ili biseksualka. S druge strane, uhvatila si, osim objektivnih, spoljnih teškoća LGBT populacije, i onaj deo o kom se retko govori: emocionalnim teškoćama u susretu sa onima koji eksperimentišu sa svojom seksualnošću. Time si otvorila temu o kojoj se u našim kulturama i književnostima uopšte ne govori. S obzirom na društveni kontekst, koliko misliš da se, suštinski, ti emocionalni izazovi LGBT ljudi razlikuju od onih sa kojima se sreću strejt ljudi?
Ljudi zavode jedni druge na način koji nije uslovljen spolnom orijentacijom već biologijom. Homoseksualnost jest prirodna i tu je kraj priče. Primjećena je i opisana kod više od 450 životinjskih vrsta, a sudeći po istraživanjima, delfini su totalno gej i to čine i iz razonode i učvršćivanja društvenih odnosa. I kad ti neko slomi srce, manje je važno da li vas dvije nosite isti konfekcijski broj brushaltera ili, pak, koristite toalet sa različitim simbolima na vratima.
Isto tako, bilo mi je važno da ukažem na slojevitost kako u pogledu privatnih dilema, tako i vezano za dinamiku unutar koherentnih grupa, bila to porodica koja se na početku okuplja oko te glavuše, bilo LGBT zajednica koji na zidu u svojim prostorijama imaju kolaž sastavljen od njihovim rentgenskih snimaka iz hitne.
Druga stvar koja mi se tokom pisanja činila značajnom jeste taj specifičan rizik ulaska u vezu koja ima gej prerogativ, posebno jer je manipulisanje emocijama u istospolnoj vezi dramatičnije, ako ništa, zbog toga jer je arena skučenija i samim tim rizičnija. Pritom, možda je posljedica ove iste tranzicije o kojoj sam govorila i tranzicija u smislu samodefinisanja identiteta, jer zahvaljujući internetu i niskim cijenama kineske robe, svi mogu biti sve i po potrebi uskakati u različite uloge, što je uzbudljivo, ali nerijetko i zastrašujuće.
Mislim da su od homofoba gori samo ljekari homofobi, jer su takvi imali priliku i dužnost da se pravilno informišu a očito da nisu. Pritom, jezik izdaje. Kada neki naoko liberal ili ljevičarka govore o LGBT populaciji i kažu ONI, kao da su u pitanju zombiji iz Karpenterovih filmova, odmah je sve jasno jer svaka depersonalizacija onemogućava empatiju.
Tvoji likovi su katkad skloni sarkazmu, ironiji, povremeno i cinizmu, ali ti kao pisac ta sredstva ne koristiš. Da li je to stvar lično tvog autorskog opredeljenja ili najava zaokreta, u smislu da smo se u ovom postmodernom kulturnom gemištu bez ikakve hijerarhije zamorili od toga?
Moji tekstovi, što publicistički što prozni, sazrijevaju zajedno sa mnom, ili se bar ja tako zavaravam, i od početka mi je bilo jasno da glas ovog romana mora biti filtriran od svog postmodernističkog bagaža. Kao što postoji samo jedan način da zakolješ svinju, tako mi se učinilo da postoji i samo jedan, pravi način da ispričam ovu priču, bez smaranja i postmodernističkog cirkusa.
Ja lično, recimo, mislim da je Fejsbuk idiotski proizvod čija je jedina funkcija da ljudi gledaju fotke sa vjenčanja na kojima nisu bili i da roditelji postavljaju slike svoje djece koje nikog živog ne zanimaju, osim možda pedofile, ali se mojim likovima Fejsbuk može dopadati. To je kao situacija da neko koga smatram totalnim kretenom napiše dobar tekst. Jest rijetko, ali jeste moguće. Nevjerovatno je da danas postoje i čitaoci i teoretičari koji nisu u stanju da odvoje autora od djela, no u tehničkom smislu mi je to izvodivo jer sam sama sebi đavolji advokat. Jedino o čemu vjerovatno ne bih mogla da pišem jesu draži religije zato što mislim da je to još gore od Fejsbuka. Ili čak i isto, jer znam ljude koji bi izginuli za svoj profil na Fejsbuku. Usput rečeno, i moja krojačica ima profil na Fejsbuku.
Tako da nije ni čudo da dođe do tog nekog zasićenja i ljudi pregore, jer apsurd nekad ide do te mjere da u toaletima klubova imaš ekran na kojem se reklamira Bakardi ili mobilni operater. Mediji su najbliža sfera mog djelovanja, i jasno mi je da sadržaja u biti više i nema jer ga kreiraju amateri, kao Vikipediju. Istovremeno, moja platforma za ovu vrstu kritike su knjige i materijali koje sam besplatno skinula s interneta, što je takođe ironija ali i činjenica.
I na kraju, molim te reci mi, zašto Esma sluša baš Tanju Savić?
To obično pitaju oni koji ne slušaju Tanju Savić. Osamdesetih, ali i ranije, ljudi su se, između ostalog, međusobno prepoznavali i po muzici koju slušaju, dok je danas takva vrsta identifikacije nemoguća jer svi slušaju sve. Moj mlađi rođak, koji nije nikakav društveni fenomen, na plej-listi ima i mlađeg Rokvića i onoga Džej Zija. A referentna plej-lista ovog romana je i Bijelo dugme kroz bliže i dalje aluzije, Tanja Savić u vrlo direktnoj, te klezmer-bend koji u svom bečkom klosteru sluša Roza.
Bez Tanje Savić ne može, jer nema šanse da neko kome su, na primjer, stripovi samo skup slika s balončićima iznad glava i ko je za dlaku izbjegao da radi u kladionici, sluša novi bluz album Hjua Lorija. S druge strane, Tanja Savić ima brojniju publiku nego što je imaju svi književni festivali u regiji zajedno, pa me i taj fenomen zanima. Hoću da kažem da većina ljudi kad se napije ne sluša baš Dejvida Getu. Jer ako ovaj jezik za nešto valja, onda je to da opiše crnjak.