![](https://vreme.com/wp-content/uploads/2024/07/Solc_Beograd_11-309x232.jpg)
Komentar
Šolcov dil sa Srbima: Nama litijum, vama Vučić
Hitanje kancelara Olafa Šolca u Beograd pokazuje koliko je litijum vanredno važan Nemačkoj. Stvar je pikantna jer Aleksandar Vučić prvi put otvoreno kreće protiv volje većine naroda
Kako me je davnym-davno takmičarski duh napustio da mi se više nikad ne vrati
Već sam pisao, ali moram opet, da u svakom duelu ima nečeg duboko neviteškog, kako to, pa uvek se radi o okršaju nejednakih, jednome je mačevaocu porodica u pravi čas priuštila najboljeg učitelja, odmalena taj vitla mačem iskovanim u tada vodećoj kovačnici, doklen je drugi iz siromašnije kuće počeo kasnije da vežba, podučavao ga neki veteran koji se prilično već bio i propio, ali sve i da govorimo o blizancima koji su se zbog jedne jako lepe devojke (ta im je i rod, na šta oni ne daju pet para) zakrvili i otpočeli borbu na život i smrt, opet je to dvoboj nejednakih, jedan se brat u pubertetu prilično ugojio, drugi se još u ono vreme odao zdravom životu, ovaj bucmasti po nekoliko noći uzastopce ne zaspi doklen drugog sekundant mora da budi kako bi okršaj zakazan za izlazak sunca počeo na vreme…
U čemu sve nismo kao deca odmerili snage: ko može duže bez vazduha? Nismo imali štopericu, pa ni sat, brojanje kojem je pribegavao žiri smatrali smo nesavršenim, čak i kad bi bilo nepristrasno, gnjuranje glave u zelenkastu vodu Tamiša bilo je najpouzdanije, nisam nikad pobedio, nisam bio ni poslednji, daj da obaramo ruke, izgubim glatko, pa naravno da sam izgubio kad imaš jaču ruku, hajde da se trkamo, opet ne budem šampion, šta vredi što sam se sav ušmurao (samo da ne pijem ugrejan vode: galopirajuća tuberkuloza samo to baš i čeka, ta bi mi pokazala kako se trči!), kako se pobednik samo pravi važan, pa pobedio si zato što si najbrži, kako ti to nije jasno!
Zabeležio sam nekoliko pobeda u takozvanom zemljopisu (država na A, grad na A…) i zaista nisam bio digao nos: to je zato što smo imali atlas, što sam pročitao svaku knjigu koje sam se dokopao i što sam svaki film gledao po dvaput, daj, ti zablistaj u fudbalu, Ljubomire, avaj, kao što nisam bio najbrži na utrinama, tako i na školskoj šljaci da ne kažem zelenom tepihu beše dosta igrača bržih od mene, Šula je bio dribler bez premca, viši za glavu od ostalih prolazio je kroz protivnički buljuk kao bogataš koga sirotinjska deca u nesrećnoj koloniji hvataju za manžetne, pantalone i kaiš, a on ništa, ide kod guvernera na parti i jedva da tu i tamo uspori, ništa, vežbaću slobodne udarce između dva duda, povećavaću razdaljinu i paziti da ne razbijem prozor, usavršio sam to koliko sam mogao, ali je Dobra (nema ga više) imao jači šut, dobro, postaću odbrambeni igrač, tako i bi, predviđao sam protivničke namere i presekao mnogi dušmanski pas, bio sam preteča Vidića, samo sam u skoku bio slabiji od njega, ostalo sve isto: jedan na jedan ne mogu ništa ni kad imam ni kad nemam loptu, dodajem najbližem saigraču po zemlji, mada lažem, znao sam da uputim, pošaljem pokoju bekamovsku; bilo kako bilo, ispostavilo se da nisam rođen ni za ping-pong; kum Ljubiša, stariji od mene tri godine, uputio me je na brzu ruku u tajne boksa, posle ubrzanog kursa (gde sam mostly savladao nazive pojedinih udaraca i kako se zovu kategorije) poželeo sam da stečeno znanje primenim pa sam se bez pravog razloga potukao sa Šulom koji nije hteo da me nokautira pa ni da me tuče na poene, nego me je rvački tuširao između popine kuće i berbernice Slavka Mišpopinog, kao izazvani imao je pravo da mi razbije nos i usta, ali je on samo posedeo na meni – znai svoe mesto…
Neka, sigurno ima neki sport gde bih ja mogao da budem prvi, ali to je možda neka istočnjačka veština, ili afrička, o kojoj se kod nas još ništa ne zna. Oholost sam mogao da osetim samo u školi: to je zato što sam unapred bio naučio da čitam i latinicu (moj otac je, gle, pisma smatrao ravnopravnim) i što mi je učiteljica bila rođaka. Ali kad god bih čuo da je neko najbolji đak (pa bio to u nekom trenutku i ja), pomislio sam: najbolji u čemu? Imao sam peticu iz likovnog kao i Ignjat, iako je sto puta bolje od mene crtao, nacrtao je olovkom svog babu kao Van Gog što je sebe ovekovečio, on i ja smo za školsku svetkovinu imali da napravimo Kosovski boj u nekom bolesno velikom formatu, Lubarda nije slutio na kakvom se podlom plagijatu radi pedeset kilometara od njegovog ateljea, znao sam da crtam konja samo ako gleda ulevo (posledica prerane opismenjenosti? da sam ovladao nekim semitskim pismom, moj bi konj gledao udesno – tamo odakle počinjem redove?), Ignjat ume sa svih strana da ga crta, nacrta on protivničkog, udesno gledajućeg konja, daj, popravi i ovog mog, makar ga jahao Turčin…
Nastavnika Jocu pitao sam kako nemačka deca uče o Drugom svetskom ratu, nisam baš pitao da li uče poimence svih svojih sedam defanziva, ali ako se mi ovoliko ponosimo svojim roditeljima, kako li je našim vršnjacima tamo, da li oni kad dođu iz škole pitaju oca kako je mogao da se bavi tolikim zverstvima, gde mu je pamet bila i sl. Nastavnik je rekao da uče i oni, priznaju da su vodili rat, ali nije ni on imao priliku da vidi nijedan nemački udžbenik, shvatim ja da kod njih piše „naša čizma“ a kod nas „fašistička čizma“, tako, znači! Ni škola, koja je trebalo da ispravi i nadoknadi sve što sam propatio u sportu, nije baš neki sudija, nije žiri – bodovi koje ona daje za umetnički utisak bilo nemačke soldateske bilo ubogog sastava u vežbanci nisu merodavni.
Tja, da imam dva doktorata, počasnu čl. kartu Mense, da imam strelovit servis, odlične i bekend i forhend, ko zna kakvu bih odu nadmetanju ispevao! Konkursi za posao, kojeg ima samo za najbolje, činili bi mi se otelotvorenjem pravde, ovako, boli me i poraz Švajcarca koji je sa svoje strane preduzeo sve da satre našeg predstavnika: „Isuse blagi, oli ću ja sad izgubiti?…“ – prošlo je na jednome od tri njegova maternja jezika kroz Federerovu glavu, e, što ću ti ja, brajko, život je arena, da si pre par milenijuma i pobedio u Rimu bio bi vraćen u memlu do sledeće šihte, odovud i poražen odlaziš sa punim buđelarom u svoju ureditu otadžbinu, pa opet, kažem, osećam nelagodu nakon bilo čije pobede, a već rekorde kao vid preterivanja klevećem gde god stignem.
Hitanje kancelara Olafa Šolca u Beograd pokazuje koliko je litijum vanredno važan Nemačkoj. Stvar je pikantna jer Aleksandar Vučić prvi put otvoreno kreće protiv volje većine naroda
Deluje da je Muzej Nikole Tesle zloupotrebljen zbog interesa Beograda na vodi, da mu je prostor zgrade starog „Jugošpeda“ namenjen ne zato što mu tako odgovara, nego zato što Beogradu na vodi nedostaju turisti
Fiskalni savet bio je jedina preostala institucija sa kičmom. Na njegovom čelu je trinaest godina bio prof. Pavle Petrović. Vučić mu je sada uručio otkaz. Dosta je bilo kritike
Ako je svako javno grupisanje – političko, kako se izboriti s paradoksom i opasnošću od toga da grupa koja se konstituisala kao politička razori i zatruje političko tkivo iz kojeg je iznikla? Onako, kako su to uradili Francuzi
Još prošle godine je bilo upozorenja o naprednjačkim planovima da polovinu, ako ne i veći deo Futoškog parka pretvore u turističko-poslovno-ugostiteljski centar. Da li će sve biti hotel i kancelarijski prostor, kako se navodi u novom planu, ili možda i tržni centar, videćemo. Poznavaoci prilika tipuju da će tu biti svakako i tržnog centra, pa će ljudi moći da šopinguju u parku posle ljuljanja dece, ako preostane još koja ljuljaška
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve