Pogled iz Rusije
Šta ruski mediji pišu o izlaganju Miloša Vučevića i novoj vladi Srbije
Fokus ruskih medija je uglavnom deo vezan za buduće odnose Srbije i Rusije te uvođenje odnosno neuvođenje sankcija Rusiji
Medicina je jedno, a kasapljenje je drugo, kaže za "Vreme" dr Goran Kronja, hirurg. On ne razume kako je Tužilaštvo za ratne zločine moglo da poveže iskaz svedoka koji govori o kasapljenju živog čoveka sa trgovinom organima za presađivanje
„Ono što ne razumem je zašto niko od mojih kolega hirurga – a ima ih ovde jako mnogo i jako dobrih – nije osetio potrebu da ustane i da javno ukaže na nelogičnosti i na jasna medicinska pitanja koja se nameću u celoj toj priči“, kaže za „Vreme“ dr Goran Kronja, profesor na VMA i pukovnik u penziji (i dalje aktivan kao hirurg, iza sebe ima preko dvadeset hiljada operacija, od čega 250 presađivanja raznih organa). On na tvrdnje Tužilaštva za ratne zločine gleda kao na lakomislene – u najmanju ruku, ako ne i politički motivisane, sa namerom izazivanja senzacije u jednom predmetu koji i dalje nije odmakao dalje od indicija. Evo zašto.
„Da je kasapljenja, klanja i zverstava u ovim ratovima bilo – bilo je; i gorih od opisanog slučaja, znam, bio sam ratni hirurg, nije sporno. Takođe znamo da se organima za presađivanje trguje, ali to je sasvim druga priča. Na primer: koleginica i ja istraživali smo svojevremeno jedan kanal kojim su ljudi prodavali bubrege za presađivanje. Trag je vodio do izvesne moderne klinike u blizini Milana, sa kvalitetnim hirurzima i na najvišem medicinskom nivou. Ako bi im neko ponudio bubreg, prvo bi ga pregledali, uzeli sve bitne analize i ustanovili presadivost. Onda bi ga poslali kući s tim da se na njihov poziv smesta javi i dođe, čim nađu odgovarajućeg primaoca. Po oporavku bi mu isplatili 5000 tadašnjih nemačkih maraka. Slično je radio i taj hirurg iz Turske o kome je bilo reči u javnosti i koji je na kraju uhapšen. I on je uzimao organe od dobrovoljnih davalaca i – koliko čujem – radio u skladu sa svim medicinskim procedurama. Problem je nastao kad davaoci nisu dobili onoliko novca koliko im je bilo obećano. Ali, ponavljam, to je drugo: to možda nije etički, ali je barem profesionalno urađeno.“
MEDICINA I PROCEDURA: Dakle, kaže dr Kronja, da bi se bilo koji organ prodao nekom primaocu, treba ispuniti niz veoma strogih i složenih medicinskih zahteva, sve i da je organ uzet od mrtvaca (uostalom, jedino bubreg može da se uzme iz živog čoveka). Kinezi rutinski prodaju organe uzete od osuđenih na smrt, odmah pošto mu ispale metak u potiljak. „To se u nekoj učionici i na živom čoveku jednostavno ne može uraditi; besmisleno je. Tvrdnja tog svedoka da je srce iz živog čoveka izvadio radi dalje prodaje obična je budalaština i ja se čudim Tužilaštvu za ratne zločine da to uzima zdravo za gotovo. Tako izvađeno srce, kako je opisano, bezvredno je: nema tog hirurga koji će presaditi organ bez porekla, bez prethodnih medicinskih nalaza i analiza. Ja sam samo dvaput presadio bubreg koji nisam izvadio sam, nego mi je stigao iz druge i pouzdane medicinske ustanove, sa svim nalazima i analizama. Ljudi, rok trajanja srca je do dvanaest sati od trenutka prestanka rada do ponovne reanimacije, uz najveći trud, pažnju i brzinu intervencije. O sterilnim uslovima i da ne govorim.“
Tužilac za ratne zločine Vladimir Vukčević kaže da su povodom iskaza tog svedoka „konsultovali mnoge medicinske stručnjake s ciljem da nam kažu da li je sve moguće izvesti onako kako svedok priča, pri čemu ne treba mešati transplantaciju i ovu intervenciju, gde je jedino važno da se uzme organ i da se bezbedno spakuje“. Naravno da je to što on sa nezamislivom lakoćom zove „intervencijom“ moguće, moguće je i živog čoveka nabiti na kolac. „Bezbedno pakovanje“ je, međutim, nešto drugo: iz svedokove priče, kaže dr Kronja, izlazi da tu nikakvog „bezbednog pakovanja“ nema niti može biti, što je jasno svakom pažljivom gledaocu televizije i čitaocu novina, a kamoli „mnogim medicinskim stručnjacima“. Tužilac Vukčević upotrebiće i termin „medicinske procedure vađenja organa iz tela zarobljenika“, za koje je, eto Tužilaštvo doznalo iz iskaza ovog svedoka, a o kojim „medicinskim procedurama“ još nijedan izvor informacija nije govorio.
ZAŠTO HIRURZI ĆUTE: Da bi organ uopšte bio presadiv, davalac, sve i mrtav, mora da se analizira na čitav niz indikacija, kaže dr Kronja: „Svaki presađeni organ primaocu donosi medicinsko stanje davaoca, dakle svaku bolest ili infekciju koju je davalac imao. Zato se analize i rade, ali i radi utvrđivanja genetskih uslova za prihvatanje organa. Primalac organa se pre transplantacije deimunizuje, tako da prisustvo i bezazlene bakterije ili virusa može da izazove tešku infekciju sa smrtnim ishodom. Ako organ potiče od davaoca čiji organizam nije hirurgu i ostalim članovima transplantacijskog tima poznat do u detalje – od presađivanja nema ništa; organ je, dakle, ako baš moram tako da kažem, tržišno bezvredan. O procedurama i da ne govorim: molim vas, za banalno presađivanje jednog bubrega, osim svega što sam nabrojao, treba pedesetak kilograma sterilnog leda, od sterilne vode; perfuzioni rastvori koji se rade neposredno pred početak procedure u galenskoj laboratoriji kakve na Kosovu nema, a potrebni su pri vađenju organa; najbliža je VMA. Vađenje organa inače je kritičan deo procedure, teži i sporiji od samog presađivanja, posebno kod srca.“
O kakvim to „medicinskim procedurama“ i „bezbednim pakovanjima“, dakle, govori Tužilaštvo za ratne zločine? Koje su to „mnoge medicinske stručnjake konsultovali“ i na koje okolnosti? „Hajde probajte bajonetom za AK-47 nekome da otvorite grudni koš“, kaže dr Kronja. „Tom kombinacijom bajonet-korice, koja je smišljena za rezanje bodljikave žice, najpre ćete, čak i na mrtvacu, a kamoli živom čoveku koji se rita, trza i vrišti, oštetiti srce. Događalo se i sa specijalnim hirurškim instrumentima u neveštoj ruci. Ponavljam: okrutno kasapljenje u ratovima se događalo često; i gore od ovoga; ali niko to nije proglašavao za ‘medicinsku proceduru’. Medicinska procedura je, kao što sam objasnio, nešto sasvim drugo. Zatim: ne razumem zašto bi neko čupao srce iz živog čoveka, osim iz sadističkog uživanja; kaže svedok da je taj neki doktor ‘zaboravio injekciju’, za anesteziju valjda, pa su radili naživo. Šta će mu anestezija, kad će čoveka svakako ubiti? Kinezi ispale metak u potiljak, pa posle vade organe na miru: niko se ne rita, ne treba ga držati, a uslovi su sterilni. Iskaz tog svedoka čini mi se neuverljivim i nelogičnim i ne razumem kako se niko oko toga nije upitao.“
Ima tu još jedan važan logistički detalj: sve se to oko trgovine organima, „žuta kuća“ itd., navodno događalo u Severnoj Albaniji tokom kosovskog rata 1999. Najbliži aerodrom je kod Tirane, a organ, „bezbedno spakovan“, treba doneti do primaoca što brže. Od Kukeša i Burima („žuta kuća“) do Tirane, u to vreme, trebalo je deset sati vožnje dobrim terenskim vozilom, jer su putevi bili katastrofalno loši. O tome je ovom autoru pričao u detalje izvesni bivši major specijalnih snaga iz jedne od zemalja NATO-a, koji je tada služio tamo, pa je kasnije prešao u diplomate: „Morali ste da imate šlem na glavi, jer ste udarali o krov džipa stalno“, kaže on. „Za eventualni prevoz ljudskih organa helikoptera nije bilo kod albanske strane; samo smo mi leteli tada.“
Tužilaštvo za ratne zločine se, kako se čini, opet okliznulo. Nije im prvi put, uostalom: Ganić, Jurišić, Purda, Nada Šakić, Jovo Divjak. Znamo i da je tema seksi i slatka za medije, ali politički zahvalna. Ali, to ne oslobađa Tužilaštvo obaveze da se prema sumnjivim pričama – koliko god slatke i poželjne bile – drži barem uzdržano, dok ih temeljito ne proveri.
Dr Goran Kronja na kraju kaže da ne razume zašto se još neko od tolikih kolega hirurga, dobrih i vičnih presađivanjima, nije javio sa elementarnim pitanjima: „Pitao sam neke od njih. Privatno mi kažu da su moje primedbe umesne i da tu nešto nije u redu; ali javno da istupe neće. Biće da to ima neke veze s politikom.“
Fokus ruskih medija je uglavnom deo vezan za buduće odnose Srbije i Rusije te uvođenje odnosno neuvođenje sankcija Rusiji
Ivica Dačić je rekao da je Rusija tražila zakazivanje hitne sednice Saveta bezbednosti UN o BiH
Birajući između dve loše opcije, opozicija je uspela da izabere treću, najgoru: da se međusobno posvađa i podeli. Paradoks je tim veći što su predmet spora bili, kako stvari stoje, samo beogradski izbori. Na ostale lokalne će kanda izaći i bojkot-stranke prepuštajući lokalnim odborima odluku o tome. Šteta će biti mnogo veća ukoliko se bojkot-stranke i “borbene” stranke nastave međusobno obračunavati, ostrašćeno deleći opoziciono biračko telo
Kada je izgledalo da bi opozicija konačno mogla da se izbori za neke predizborne koncesije i natera vlast da odstupi, koalicija “Srbija protiv nasilja” se pocepala i zbunila svoje birače: da li su predstojeći lokalni izbori jačanje snaga pred neku buduću bitku ili slavno umiranje nečega što je ličilo na pobedničku kombinaciju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve