Paco de Lucia, 44. BEMUS, Sava centar, Beograd, 18. X 2012.
U sezonskoj bujici, mada ne i poplavi koncerata u glavnom gradu Srbije, među (preko)brojnim s naslovima tipa ‘Muzika za dušu’ i ‘Naj-žurka na Balkanu’ mirno odudara onaj ‘naslovljen’ jedino imenom izvođača – Pako de Lusia (Paco de Lucia, r. 1947, pravim/punim imenom Francisko Gustavo Sančez Gomez), i dovoljno. Za beogradsku publiku, i više nego. Čak i za one koji misle da je flamenko roze ptica.
Jer, Pako je ovde (doslovno) drag pa i čest gost još od kasnih ‘70-ih, u raznim postavama i fazama svoje karijere. Može se reći da smo u trećem milenijumu čak i uhvatili korak s njim, da nam dolazi u gotovo redovnim razmacima od po nekoliko godina, makar više ne donosi mnogo promena. Ništa manje važno je i de Lusijino diskografsko prisustvo kod ovdašnjih ljubitelja, kroz sve te decenije, još od LP-vinila. Ilustracije radi: 2003. objavljen je njegov luksuzni, masivni CD box-set Integral (Universal, remastered, limited edition s knjigom, bonusima…) od 26 albuma, dotad verovatno najveći i najskuplji te vrste u muzičkoj industriji, i kako su (takoreći izložbeni) primerci stizali u elitne beogradske radnje, tako su nestajali iz izloga – neki ljudi su spontano ulazili i smesta ih kupovali za keš!
I, ovog puta, ne škodi ni pojavljivanje pod okriljem zanimljivog slogana ‘Opsada Beograda’, u okviru 44. Beogradskih muzičkih svečanosti (jer od toga je skraćenica BEMUS, šta god Tvitovac disharmonisao). Činjenica da Pakov koncert jednako pristaje umetničko-muzičkoj manifestaciji, gitarskom pa i džez-festivalu – možda sleduje konvergencija ovdašnjih međunarodnih muzičkih smotri? Kakogod, u razmrdanom konceptu ovog BEMUSa – ‘Nova klasika’, ‘Nova i stara klasična muzika’ – najvećem živom flamenko-gitaristi ‘pripala’ je i najveća dvorana (oko 3.500 sedišta), koju je ionako u više navrata rasprodavao bez muke. I sada, s ulaznicama po ceni 1.800–3.200d. (ne skupljim nego prošli put!) napunila ju je raznolika, neupadljiva publika, došla onako starinski, jednostavno – da sluša čuvenog vrhunskog svirača. To beše sasvim dovoljan razlog za odlazak na koncert, u doba kad su ti ljudi upoznavali sebe, svet, muziku pa i Paka.
Februara 2010. na XI Guitar Art Festivalu, sa bine ‘Sava centra’ De Lusia je i započeo svetsku turneju, pa se evo i vratio na to poprište – bitno neizmenjen. Da nije prvih par tačaka sedeo sam i muzicirao, pa postepeno uvodio pevača, perkusionistu, bas-gitaristu, klavijaturistu te na samom kraju i drugog, takođe akustičnog gitaristu, teško bi zaključili ko je vođa ili zvezda sastava. Ne samo da Pako nije iskakao, nego su članovi ujednačenog seksteta zdušno doprinosili makar dlanovima dok za njihov matični instrument nema posla, te je glavne iskorake (i doslovno) pravio odsečni plesač. De Lusijin virtuozitet ionako odavno nije u pitanju, čak ni njegova vrhunska izvođačka kondicija – mada su tipični pikadosi ređi – pa uravnoteženi KUD-ovski pristup sasvim odgovara. Veštački zaslađivač s hromatskom usnom/elektronskom harmonikom (u alternaciji s crno-belim dirkama) sad je bio umereniji.
Uz nenametljivo osvetljenje i minimum scenografije, pažnja i tople reakcije publike bile su jedini ‘specijalni efekti’ 80 minuta ovog običnog odličnog koncerta, da bi duga salva aplauza izazvala 20-minutni bis. Naravno, i staru Entre Dos Aquas, takoreći Pakov zvučni zaštitni znak, iliti hit-instrumental. Dug je put Lusijin mali (od majke Portugalke) prevalio: el vunderkind, preko albuma Fuente y caudal (‘73, Polygram, s kojeg je rumba Entre…) i Novog flamenka, do još uvek aktuelnog studijskog Cositas buenas (2004, Blue Thumb/Universal), i zapravo tradicionalističke live-postavke.
Nadam se da će još koji put stići kod nas, priželjkujem kao na počecima, samo u duetu ili triju akustičnih gitara, možda i s flautom ili saksofonom.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Zadužbina Milana Mladenovića sprema tužbu protiv vlasnika TV Pink jer neovlašćeno „obrađuje“ pesme kultne Ekatarine Velike. Kažu, hteo je da kupi prava, ali njima ne pada na pamet da to dopuste
Zgrada Narodnog pozorišta u Subotici, čija rekontrukcija je trajala dve decenije, poredila se sa „Skadrom na Bojani”. Završena je nakon sedamnaest godina, a plaćena je pola milijarde dinara više nego što je predviđeno
Izložba radova koje su naši umetnici prošlog veka naslikali zbog Pariza i o Parizu, istovremeno govoreći i o njihovim danima provedenim u gradu za koji Cuca Sokić kaže da mu je „svaka fleka, nekako na svom mestu“
„Novi narativ“, teatrološka studija Marine Milivojević Mađarev ispituje kako dramski pisci, pišući o prošlosti, utiču na promenu njene percepcije u sadašnjosti, a time posredno i same sadašnjosti stvarajući nov narativ
Ako u pravednom gnevu na zlo uzvratimo zlim, ako se i sami prihvatimo silničkih metoda razumljivih vladajućoj sili, čini se da ćemo naškoditi samo prethodnim zlikovcima, ali ne i zlu samom – jedna je od niza tema o kojoj mislite nakon predstave „Mihael Kolhas“
Ovih dana na društvenim mrežama u toku je rat polova. Ništa novo, reći će neko. Ovog puta, međutim, stvar je malo neobičnija nego inače. Jedni protiv drugih ne bore se muškarci i žene, nego – muškarci i medvedi
Religijski praznici slave gospodara, što je zastrašujuće samo po sebi. Nacionalni praznici slave mitove zajedništva, što nije manje beznadežno. Samo se Prvog maja slavi rad kao uslov slobode, dakle slavi se slobodni građanin koji se ne podaje gospodarima, niti se klanja kumirima nacije. Zato se ovaj praznik u modernim populističkim režimima sistematski obesmišljava
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!