img
Loader
Beograd, 21°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Plakanje

26. децембар 2012, 22:32 Vladan Stošić
Copied

Kada bi majka govorila o sebi, uvek bi rekla: „Ja ne plačem!“ Tako je podvlačila razliku između sebe i njene majke, koja je imala običaj da se rasplače za svaku sitnicu.

Moja baba rođena je u Osijeku 1896. godine u vrlo bogatoj porodici. Izbijanje Prvog svetskog rata zateklo ju je u Srbiji, gde je bila u poseti svom stricu, čika Peri. Nije htela da se vrati u Austro-Ugarsku, tako da je, posle pada Srbije 1915. godine, zajedno s njim krenula u izbeglištvo. Baba nije iskusila albansku golgotu. Iz Srbije je u Solun izbegla vozom, u spavaćim kolima, sa čika Perom i njegovom suprugom. On je bio star čovek, nije bio vojni obveznik, ali je, ipak, sa sobom iz Srbije poneo redenik, koji je nosio oko pojasa. U redeniku se nisu nalazili meci, već je bio napunjen dukatima. Zahvaljujući toj municiji izbeglištvo moje babe ličilo je na letovanje. Oni su se, tako, posle izvesnog vremena provedenog u iznajmljenoj kući u Solunu, preko Malte lađom uputili u Nicu i Marsej. Pošto su voleli svoj mir, ni tamo nisu boravili u hotelima, već u iznajmljenim vilama.

Ipak, sve to vreme baba je često plakala jer nije mogla da se vrati u Osijek. Svojoj majci Julki pisala je plačna pisma o tome kako čezne za kućom. Ganuta, Julka je pokrenula operaciju povratka svoje ćerke. To nije bio lak posao. Austrijske vlasti bile su sumnjičave, jer se baba nije vratila u Osijek odmah po izbijanju rata. Julka je bila uporna žena i na kraju je otišla u Beč i, preko Ministarstva spoljnih poslova, sredila da se baba vrati kući. Vratila se preko Švajcarske, u posebnom putničkom vagonu u kome je bila jedini putnik, a na oba njegova kraja stražarili su austrijski žandari. Baba je smatrala da je ovakvo putovanje vrlo neprijatno i tokom celog puta je plakala.

Udala se 1923. godine za deda Nikolu i došla da živi u Petrinji. Deda je bio uspešan trgovac, ali je baba, ipak, često bila u suzama. Plakala je ukoliko bi posluga rese na persijskom tepihu ostavila zarozane, jer je srebro loše očišćeno, ako su ruže aljkavo oplevljene ili je moja majka neposlušna… Sa izbijanjem Drugog svetskog rata, majčina porodica je izbegla u Srbiju, a kuća u Petrinji je opljačkana. Posle rata nova vlast je nacionalizovala dedinu radnju, tako da je, u vreme koje pamtim, baba plakala kada bi se električni rešo sa jednom ringlom, na kome smo kuvali, pokvario; kada bi kokošija kuga pokosila piliće koje smo gajili da bismo imali jaja; kada bi se ispostavilo da krov još negde prokišnjava… Jednom se babi razbila čaša i ona se rasplakala. Moja majka je pobesnela.

„Plačeš zbog jedne obične čaše u kojoj smo kupili senf! Celog života plačeš zbog gluposti!“, viknula je majka i izjurila iz sobe. Baba se nije obazirala. Još malo je plakala, a onda je počistila srču. Te zime se baba prehladila, dobila je upalu pluća i završila u bolnici. Na Badnji dan otišli smo da je posetimo. Iako sam bio dečak, bilo mi je jasno da baba umire. U jednom trenutku, ona me je poslala u toalet po svežu vodu. Kada sam se vratio, zatekao sam majku koja je brisala suze. Baba ju je ljutito gledala. Kada smo polazili, baba je rekla da sutra ne dolazimo, jer je Božić i treba da ga provedemo kod kuće, a ne u bolnici. Drugog dana Božića, javili su nam da je umrla. Majka mi je posle ispričala da joj je baba, pošto me je poslala u bolnički toalet, rekla da više nema snage, da će uskoro umreti i da majka treba da spremi sve što je potrebno za sahranu. Kada je ovo čula, majka se rasplakala, što je razbesnelo moju babu.

„Milice, saberi se! Nećeš valjda plakati na mojoj sahrani? Uvek sam prezirala žene koje plaču u teškim trenucima! Plač služi da olakša svakodnevne probleme i niko ko drži do sebe ne plače kada mu je teško.“

Majka nije plakala na babinoj sahrani. Posle se setila da nije bila u pravu kada je tvrdila da je baba plakala celog života. Baba je prestala da plače 6. aprila 1941, kada je bio bombardovan Beograd, u kome je živela njena sestra. Nedeljama nije znala da li joj je sestra živa. Nije plakala ni kada je vozom išla u izbeglištvo, iako to nije bilo u spavaćim kolima, već u trećem razredu. Nije plakala kada su ustaše u Pazovi htele da ih izbace iz voza, iako je znala da će, ako im to pođe za rukom, odmah biti prebačeni u voz za Jasenovac. Nije plakala ni tokom izbegličkih godina koje ovaj put nije provela u vilama, jer je cela porodica živela u jednoj sobi.

Majka se setila i kada je baba ponovo počela da plače. Bilo je to 1965, kada sam se rodio ja, njeno dugo iščekivano unuče. Posle toga, baba je ponovo počela da plače zbog svake sitnice.

Pošto se celog života ponosila time što ne plače, majka nije mogla od toga da odstupi. Ipak, sećam se da je jednom prekršila to pravilo. Nakon što se sita isplakala nad zagorelim ručkom, obrisala je suze i zadovoljno rekla:

„Mama je bila u pravu, ovo stvarno pomaže.“

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Vreme uživanja
17.септембар 2025. Jasna Furtinger-Tošić

Tihi ljudi

10.септембар 2025. Bojan Bednar

Mir

03.септембар 2025. Dragica Jakovljević

Vraćanje duga

28.август 2025. Nebojša Broćić

Proba, moj azil

21.август 2025. Aleksandar Marković

Ćuti, tako mora

Komentar

Pregled nedelje

Tako kaže Jovo Bakić

U novom broju „Vremena“ Jovo Bakić je rekao da ne bismo opstali kao društvo i pojedinci kada bi režim pobedio. U pravu je. Reč sloboda u takvoj Srbiji bila bi zabranjena, lični integritet bio bi razlog za hapšenje, a kukavičluk – način preživljavanja

Filip Švarm

Komentar

Režimska okupljanja kao pogrebne povorke

Na režimskim vikend-okupljanjima nema energije jer stvarnost prodire kroz pukotine alternativne stvarnosti. A bez strasti nema ničega, što reče Hegel

Ivan Milenković

Komentar

Ko priziva krvavi sukob

Ruska Spoljna obaveštajna služba optužila je mene da guram ćerke u krvavi srpski Majdan. Ko poveruje nije normalan, a ko se na to poziva je ološ

Andrej Ivanji
Vidi sve
Vreme 1811
Poslednje izdanje

Jovo Bakić, profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu

Imamo ljude koji će se obračunati s kriminalom Pretplati se
Kako se biraju kandidati za “studentsku listu”

Budući poslanici pred prijemnom komisijom

Kolektivni portret savremenika: Batinaši

Sitna boranija braće Vučić

Dosije povodom 35. rođendana nedeljnika “Vreme”: Novinarstvo u sumrak Gutenbergove ere (1)

Žurnalizam i čurnalizam: otpisana štampa i velika galama

Intervju: Siprijan Kacaris, pijanista

U potrazi za zaboravljenim delima

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1811 17.09 2025.
Vreme 1810 10.09 2025.
Vreme 1809 03.09 2025.
Vreme 1808 28.08 2025.
Vreme 1807 21.08 2025.
Vreme 1806 14.08 2025.
Vreme 1804-1805 31.07 2025.
Vreme 1803 24.07 2025.
Vreme 1802 16.07 2025.
Vreme 1801 09.07 2025.
Vreme 1800 02.07 2025.
Vreme 1799 25.06 2025.

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2025 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure