Muzička moderna, za razliku od slikarstva i književnosti gdje se korijeni loma šire sve dublje u prošlost onako kako se škole mijenjaju, ušla je u dvadeseto stoljeće i u svijet jednim događajem.
Dotada, Vagner, Štraus (Rihard jasno, ne Johan) i Šenberg u periodu od pedeset prethodnih godina kontinuirano su radikalizirali muziku, širili joj mogućnosti izraza i jezik, ali je na kraju dopalo kompozitoru i nekoj vrsti kulturnog „uljeza“, nekome s ruba (i preko), da djelom koje se samonajavilo poput prirodne nepogode udari nogom u vrata i skoro ih tim udarcem sruši zauvijek.
(…)
Ceo tekst čitajte u štampanom izdanju. Pretplatnici na internet izdanje nastavak mogu pronaći ovde.