
Komentar
Studije srpstva i drugi košmari
Nema ničega u ideji Fakulteta srpskih studija što državni univerziteti već ne pokrivaju. „Identitetske discipline“ nisu drugo do košmari proizašli iz falangističkih glava
Beše vreme kada je fotografisanje ispred nekog značajnog objekta ili u dobrom društvu bilo nešto, pa se za takvu priliku molio nepoznati prolaznik da, ako mu nije teško, uzme aparat, nacilja i samo škljocne na ovo dugme i hvala puno, puno, puno. Kako smo „ispali“ saznali bismo danima i nedeljama kasnije kada nam u foto-radnji razviju film.
A onda se neko setio da u mobilne telefone stavi kamere, spreda i pozadi, stvorivši tako preduslov za revoluciju u fotografiji, takozvanu selfi fotografiju. Selfi (engleski selfie, u množini selfies jer se niko nije slikao samo jednom), u prevodu bi bilo ličnjak, samo što je taj izraz kod nas već zauzet. A i predstavlja fotografiju koja se nikome ne pokazuje, sem onome kome mora, po službenoj dužnosti. Za razliku od selfisa koje naširoko razbacujemo po društvenim mrežama.
Ta prednja kamera na telefonu je prilično kriva za nastanak nove fotografske forme. Ona je i postavljena zato da bi se video lik onoga ko telefon drži u ruci, ali je prvobitna namena bila da posluži za video-telefoniranje. Ispostavilo se da je zgodno to što se istovremeno slikate i gledate u ekran, pa su mnogi to počeli da koriste. Činjenica da danas svako kod sebe ima mobilni sa kamerom učinila je to moljakanje da vas neko slika ispred Big Bena besmislenim, jer takva fotografija više nije nikakav ekskluzivitet. Umesto da za ruku vučemo prolaznike, dovoljno je da svoju ispružimo što je dalje moguće, naciljamo i eto ga, selfis u kome je naša glava nenormalno velika u odnosu na objekat u pozadini. Ali ko mari, važno je da se vidi da smo bili tu.
Još jedna upotreba selfisa isključuje prisustvo druge osobe koja bi nam držala aparat. Selfise često pravimo u intimnim prostorima (kupatilo, javni toalet) gde smo sami, a želimo da svoju intimu podelimo sa još nekim, trenutno neprisutnim. To isključuje, dakle, fotografa, ali najčešće zahteva ogledalo, kako bi se videlo „sve što treba“. Takve slike onda obično nađu put do mnogo očiju kojima nisu bile namenjene, ali svako od nas ko je uživao u nekom takvom tuđem prizoru (ko nije?) mora da bude spreman da se i sam učipi (odličan izraz za slikanje digitalnim fotoaparatom, sa čipom).
Za one od 15 do 25 godina većina slika koje uopšte snime su selfis. Ja ovde, ja s onim, ja pa ja. Stručnjaci kažu da selfisi rđavo utiču na ličnu reputaciju, pogotovo kada ih je previše, da uglavnom iritiraju na društvenim mrežama, osim kada je reč o bliskim prijateljima i praćenju njihovog života. S druge strane, mlade generacije kažu da jedan selfi govori više od stotinu reči kojima ionako ne bi umeli da opišu svoje trenutno stanje, atmosferu ili lokaciju, sve i da znaju tih stotinu reči.
Konačno, selfisi su postali industrija. Kafe lanac Starbaks pokrenuo je akciju slikanja sa njihovim proizvodima, koja je jedno vreme uzela maha na društvenim mrežama, a predstavljala je fantastičnu, besplatnu reklamu i uopšte bildovanje imidža kompanije.
Pravi selfadžija neće propustiti da se nađe na snapchat.com, sajtu pravljenom specijalno za one koji vole da se samoslikaju. Podigneš sliku na sajt, označiš kome je namenjena, on je pogleda a za par dana slika nestane, kao letnji ten. Samo još da otkrijete koja vam ruka lepše slika.

Nema ničega u ideji Fakulteta srpskih studija što državni univerziteti već ne pokrivaju. „Identitetske discipline“ nisu drugo do košmari proizašli iz falangističkih glava

Ko je od nas ikada pogledao svih 250 imena poslaničkih kandidata na listi za koju želi da glasa? Iako to nigde nije rečeno, jasno je da će studentska lista biti švedski sto. Ako je ikom bitno, moj glas imaju, sve i da mi se 249 imena ne dopadne

Aleksandar Vučić sprovodi neobjavljeni državni udar. Džaba kreči. Nema on odbranu od zahteva za pravdom. Jer kako da pogleda u oči majci koja štrajkuje glađu, umiri narod na ulicama i utiša đačiće koji na ekskurziji viču – „Pumpaj!“

Aleksandar Vučić misli da u utorak putuje za Brisel u svojstvu predsednika Republike Srbije, ali zapravo odlazi kao predsednik Ćacilenda. Na to je sam sebe sveo, samo što toga još uvek nije svestan

U Novom Sadu je održana ogromna komemoracija za žrtve nadstrešnice, dirljiva i neophodna. Fiksacija na tačan broj ljudi tu je potpuno promašena jer ovo više nije ta igra
Dijana Hrka, Milomir Jaćimović i emocije građana
Ranjene duše na obodu Ćacilenda Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve