Subota, 31. jul 1971. godine
(…) Sletjeli smo pa su nas autom – Mercedes-Benz – provezli kroz Pulu do luke gdje nas je čekao brod. Gomila fotografa, novinara i ljudi s televizije čekala nas je na aerodromu. Uobičajena pitanja: „Kakav je osjećaj glumiti tako velikog čovjeka?“, „Koliko znate o Titu?“
Dali su nam vilu nedaleko od Titove. Veoma je vruće, a nema klima-uređaja. (…)
Madam Broz (više voli da je se zove tako nego Madam Tito) nas je dočekala u vili. Krupna žena, jako seljačkog izgleda, ali nevjerovatno šarmantna i sa razornim osmijehom. Malo govori engleski, a nešto bolje ga razumije. Posluženi su kanapei (ja sam jeo samo gornji dio, ostavljajući hljeb), šampanjac (koji nisam pio) i odlična turska kafa u kojoj sam uživao.
Naš „apartman“ na spratu sastoji se od velike spavaće i takođe velike dnevne sobe, te dva ogromna kupatila. Koliko smo shvatili, ovo je bila porodična kuća Džejn Svenson u vrijeme dok je ova teritorija pripadala Italiji, do 1945. godine, dakle. Džejn Svenson je naša sekretarica koja živi od pola plate kad ne radi za nas. Slikaćemo kuću pa ćemo joj pokazati fotografije. A sada – na ručak s Titom.
Nedjelja, 1. avgust, Brioni
Dugačak, ali jako prijatan dan proveden u cijelosti – izuzmem li kratko popodnevno spavanje – s Titom. Otišli smo do njegove kuće, što je samo nekoliko minuta daleko od nas, oko podneva. On, žena i kamere su nas očekivali. (Kasnije smo sami sebe vidjeli na televiziji.) Sjedili smo u uglu velike sobe čiji je jedan dio trpezarija. Bila su dva stola. Sjedili smo za jednim sa Predsjednikom i Madam Broz, dvoje prevodilaca i još nekoliko neidentifikovanih ljudi. Dali smo predsjedniku i gospođi naš poklon: grumen pirita (?) u koji je ugrađen sat iz Van Cleefa & Arpelsa. Kad me Tito pitao šta mislim o scenariju, rekao sam da mislim da je njegov lik preslabo predstavljen, da bi to trebalo biti jače i da je uloga premala. Rekao je da je okej da se to pojača što je jako razveselilo režisera Delića. Tako da ću možda ipak imati više posla, nego da samo stojim, motam se unaokolo i izgledam kao čovjek kome je sudbina namijenila velike stvari.
Predsjednik je iznenađujuće sitan i nježan. Kratke ručice i noge, mala glava i lice. Nosi blago zatamnjene naočale pa nisam siguran za boju njegovih očiju. Ima prilično veliki trbuh, ali ostatak tijela je mršav – nema krupnu pozadinu ni debela prsa, a noge su mu vitke. Hoda polako kratkim koracima. Kad sjedi za stolom izgleda najopasnije. Blago sam uznemiren nervozom koju vidim kod posluge. Ovdje se živi u velikom luksuzu i potpuno vjerujem princezi Margareti koja kaže da u poređenju sa ovim Bakingemska palača djeluje kao dom nekog iz srednje klase. Poslije ručka, ja i Predsjednik smo dugo pričali o ratu, posebno o Sutjesci. Pitao sam ga da li mu se dopadao Staljin. Trebalo mu je dugo vremena da mi odgovori da bi napokon rekao da mu se Staljin „dopadao kao političar, da mu se zapravo divio kao političaru, ali da mu je bio odbojan kao osoba“. Većinu vremena je govorio srpskohrvatski, no kad smo bili sami govorio je engleski, sporo, ali korektno. Pomenuo sam da sam pročitao negdje kako francuski govori tečno, pa sam predložio da pređemo na taj jezik, ali me izgleda nije čuo pa je nastavio da govori engleski dok nam se nije pridružio prevodilac, što je dočekao sa olakšanjem pa se vratio na srpskohrvatski.
Oko četiri popodne pozvao nas je na vožnju u kabrioletu Linkoln-Kontinental – za koji je rekao da je poklon od, čini mi se, građana Zagreba; vozio je on sam, Elizabet je sjedila do njega, a Madam Broz i ja pozadi. Uspio je da izvede da desna prednja guma odmah pukne jer je prešao preko vrlo oštrog ivičnjaka ni pedeset metara od kuće. Umjesto da stane i ugasi motor, dao je pun gas pa smo se treskali opasno po živce valjda i desetak sekundi. Izišli smo iz kola i pješice otišli do malog zoološkog vrta u kojem smo vidjeli slona, kozoroga, antilope itd. I gazele, takođe. Poslije incidenta s kolima, na trenutak mi se odjednom učinio vrlo starim i još manjim, ali vrlo brzo je postao onaj već poznati samopouzdani Tito. Kao da je bio malo prestrašen od slona dok ga je hranio. Na moj užas – kao i Elizabetin, kako sam kasnije saznao – za petnaestak minuta dovezli su Kontinental sa zamijenjenom gumom pa smo opet krenuli na vožnju. Vozio je vrlo sporo, ali mi je ipak (kao i Elizabeti) duša bila u nosu tokom cijelog puta, a obišli smo čitavo ostrvo. Bilo mi je jako drago kad smo se vratili u Titovu vilu. Očito je bio sklon naglim skretanjima i naglim kočenjima, pa smo sve vrijeme bili u opasnosti da izletimo kroz šoferšajbnu kad god bi želio da zastane da nam nešto pokaže. Ali i on i gospođa su toliko šarmantni da bi im čovjek sve oprostio. Tito voli životinje i drveće, i ima i jednog i drugog u izobilju na ovom ostrvu, a valjda i drugdje.
U jednom trenutku sam ga pitao šta bi učinio da je bilo po Čerčilovom i da se umjesto otvaranja drugog fronta išlo na iskrcavanje na Jadranu, pa se probojem preko Balkana i Austrije pokušalo prekinuti rusko napredovanje. Odgovorio je bez oklijevanja: „Mi bismo vas zaustavili. U to vrijeme smo već imali 35 divizija, vojsku uvježbanu u bitkama, a i dosta oružja otetog od Nijemaca i Talijana.“ Pretpostavljam da je govorio istinu te bi u tom smislu imali još jedan rat. Skoro u istom dahu kazao mi je da je vjerovao Čerčilu, ali ne i Britancima. Kao da niko više ne vjeruje Britancima. Zaista smo, barem po mišljenju stranaca, „perfidni albion“.
Napokon smo se vratili kući oko sedam i pojeli još jedan epski obrok. Ovaj put nisam odolio pa sam pojeo i malo sladoleda. Kasnije, pošto sam već pokazao slabost, pojeo sam i dvije table čokolade dok sam gledao Spensera Trejsija u – zapravo vrlo dobrom – filmu Loš dan u Blek Roku. Vaga jutros pokazuje 79 kilograma. Vidio sam mnogo fotografija jutros. Izgledam vrlo iscrpljeno. Možda previše mršam. (…)
Ponedjeljak, 2. avgust
Još jedan dan proveden skoro u cijelosti s Predsjednikom. Probudio sam se kasno – za svoje standarde, u sedam i četrdeset – i doručkovao pored mora. Kao i obično, bilo je previše toga. Suho meso, šunka, salama, itd. Čaj. Omlet. Vruća kobasica. Puno kolača. Pa još čaja. Onda sam se u pola deset vidio sa Delićem (režiserom), Popovićem (producentom) i čovjekom zaduženim za odnose s javnošću, koji mi je postavio puno pitanja tipa zašto sam pristao da učestvujem u projektu itd. Po n-ti put sam ponovo standardnu žvaku: „Veliki čovjek“, „Velika prilika“, „Nadam se da ću to uraditi na pravi način“ itd. U stvarnosti se zapravo, što je važnije, nadam da će me platiti na pravi način. Dajte mi ulogu i pustite me da radim svoj posao. Mada, da nije Elizabetinog uživanja u moći i slavi, mislim da bih učinio sve da pobjegnem – toliko je sve to dosadno povremeno, naročito razgovor posredstvom prevodilaca. I Tito i Madam Broz pričaju jako duge priče i ne dopuštaju prevodiocima da ih prekidaju i rezultat je da kad prevodilac završi, više te nije briga za cijelu stvar. Madam Broz ima vrlo prodoran glas koji nakon nekog vremena postaje jako iritantan. A protokol zahtjeva da sam ja stalno s njom dok je Predsjednik sa Elizabetom. Ali dok oni imaju profesionalnog prevodioca, ja imam ženu nekog ministra čijem engleskom mnogo toga nedostaje. Gospođa Broz se neprestano smješka kao i prevoditeljka.
Ujutro, tačno u deset do deset, odlazimo do Predsjednikove vile. Pa idemo na malu moćnu jahtu – maksimalne brzine od 35 čvorova, tešku 160 tona i dugu skoro 40 metara, pa plovimo pored silnih ostrva ovog dijela svijeta. Plaže, uglavnom kamene, pune su turista. Kažu da ih godišnje imaju blizu trideset miliona. Skoro svi mašu Predsjedničkoj jahti pa i Tito maše njima.
(…) Čim smo izišli na palubu, poslužena su pića. Viski za predsjednika, gospođu i Elizabetu, domaće crno vino za ostale, džin-margarita za ponekog, a za mene nezaobilazna voda. Piće je onda donošeno u pravilnim vremenskim intervalima. Vratili smo se u Predsjednikovu vilu oko dva sata kasnije, a sve vrijeme dok smo plovili pratili su nas dvije torpiljerke i policijski čamac. Predsjednik nam je ponosno rekao da je njihova obala najbolje branjena u Evropi te da su topovi, podmornice i bojni brodovi skriveni posvuda oko silnih razuđenih ostrva.
Povremeno bih kroz dvogled ugledao kakvog usamljenog mornara na nekoj dalekoj čuki kako ukočeno salutira. Ručali smo na ostrvcu nasuprot Briona, ali ne bez bolnog upoznavanja s kućom i terenom. „Ovo je poklon iz Indonezije od Sukarna lično“, „Ovo je artefakt iz Makedonije“, „Ovo je iz Sudana“. Primijetio sam fiksirane osmijehe dosade na većini lica prije nego je ručak završio, i to usprkos piću. Elizabetino lice je, naravno, bilo izuzetak. Ona je uživala. Sreća da ja nisam pio jer bih vjerovatno postavljao čudna pitanja. Ipak, bilo je zabavnih momenata. Tito na engleskom kaže: „Bilo mi je jako drago kad je moja baba umrla.“ Elizabeta pita: „Zašto?“ Tito kaže: „Jer više nije mogla da me tuče.“ Elizabeta: „Grozno je to što kažete.“ Tito: „Bila je sitna, ali jaka i uvijek ljuta.“ Sreo se sa Čerčilom kad je ovaj bio u blizini na Onazisovoj jahti. Vinston je pio jako mali viski, a Tito svoj uobičajeno veliki. „Zašto tako mala doza?“ – pitao ga je Tito. „Pa, od tebe sam naučio da pijem viski u velikim količinama.“ Vinston je rekao: „U to vrijeme smo obojica bili na vlasti. Ja vlast više nemam, a ti svoju još uvijek imaš.“
(…)
Naposljetku smo sinoć gledali neki film u rimskoj Areni u Puli. Na ulicama su vojnici ukočeno držali stražu, a iza njih su aplaudirale mase ljudi. Elizabeta je bila zvijezda večeri – više nego Tito, ili, u najmanju ruku, jednako kao i on. Kad smo ušli u Arenu – kapaciteta 6000 ljudi – svi su ustali i združili se u ovacijama. Elizabetu je to jako dirnulo. Ja sam bio ciničan, kao i obično. Film je bio zabavan. Poslužavnici sa pićem su i u toku filma stizali u pravilnim intervalima. Imali smo slušalice sa engleskom sinhronizacijom.
Utorak, 3. avgust
(…) Tri sata sam diskutovao s Titom o Sutjesci, Draži Mihailoviću, četnicima, Englezima, Čerčilu, saveznicima, Staljinu (…) I dalje me brine atmosfera straha oko Tita. Ne razumijem to. Ni ostali to ne razumiju.
(preveo sa engleskog i priredio Muharem Bazdulj)
