![](https://vreme.com/wp-content/uploads/2024/07/Solc_Beograd_11-309x232.jpg)
Komentar
Šolcov dil sa Srbima: Nama litijum, vama Vučić
Hitanje kancelara Olafa Šolca u Beograd pokazuje koliko je litijum vanredno važan Nemačkoj. Stvar je pikantna jer Aleksandar Vučić prvi put otvoreno kreće protiv volje većine naroda
U podetinjeloj Srbiji samo jedan čovek imaće status Odraslog; nama ostalima, beslovesnoj pačurliji, bolje je da ne znamo ništa
Ne beše baš davno kada sam na ovom istom mestu pisao o „letnjoj šemi“ kao banalnom i bednom izgovoru za tiho i, možda, trajno uklanjanje nepoćudnih, to jest uznemiravajućih informativnih, tj. političko-polemičkih i kritičkih sadržaja sa vodećih ovdašnjih televizija. I, šta sad biva? Leto je već bezbeli prošlo, ama tih „neletnjih“ sadržaja ne samo da nema nazad, nego nam je za većinu njih jasno rečeno Tamo Gde Treba da ih više neće ni biti. I to, gle, navodno u ime jačanja „zabavnih sadržaja“ (sve sa Džole Džogani i ostali asovi devedesetih, bez kojih prosto ne znamo kako smo pregurali kroz XXI vek) koje će nam servirati iz strogo komercijalnih motiva, je li. Iz čega zaključujem da je Srbija Vučić Aleksandra zemlja večitog leta: ne zato što nam je toplo oko srca i ostalih organa i što smo laki, frivolni i bezbrižni, nego što se nekako podrazumeva da se bavimo samo „lakim temama“ i da smo nekako veselo odsutni iz sopstvenih života.
Ta kobajagi letnja Srbija čijem nastanku svedočimo zapravo je kroz sva četiri godišnja doba duboko maloletna, infantilizovana, sasvim podetinjela Srbija: zemlja u kojoj status Odraslog ima samo jedan čovek, anonimna i lako zamenjiva mediokritetska vrhuškica oko njega ima status adolescenata, a mi ostali smo beslovesna pačurlija koja ima neotuđivo pravo da ne zna ništa i da ni o čemu (javno) ne raspravlja.
U vreme nastanka ovog teksta nema definitivnog odgovora o sudbini Utiska nedelje na B92, ali već sama činjenica da je pod ozbiljnim upitnikom emisija koju bi, u iole normalnim okolnostima, i po rejtingu i po prestižu svaka televizija volela da ima, kazuje više nego dovoljno. Koliko shvatam, nema garancija ni za druge „paradne konje“ te kuće (Kažiprst, Insajder) koja je ime i sve ostalo stekla na takvim sadržajima, a ne na časnom estradnom pregaocu Džoganiju, kojeg i ovim putem srdačno pozdravljamo, nije on nizašta tu kriv.
U isto vreme, sa Studija B, beogradskog „javnog servisa“, odlepršali su politički, polemički, pluralistički, diskusioni sadržaji kao Sarapin problem, U centru i još ponešto, takođe navodno u ime lake zabave i šala-komike; biće, doduše, i političkih emisija, ali „konstruktivnih“, tako što će o njima govoriti „državnici i gradski funkcioneri“, kako se blagoizvolelo izraziti anonimno lice koje sada vodi tu kuću (mislim, nije da lice nema lik i ime, nego je svejednako anonimno; u pitanju je dublji, skoro metafizički problem: nevidljivost kao nusproizvod nepostojanja-u-profesiji). E sad, šta je prethodilo tome? Promena vlasti u Beogradu (znamo na koji način), te onda i promena vlasti na Studiju B. Do banalnosti je jednostavno pratiti ovaj trag.
Ima jedna prividno fundamentalna „konstitutivna“ razlika između ove dve kuće: B92 je medij u privatnom vlasništvu, akcionarsko društvo (ili kako se to već zove) s pretežno „stranim“ učešćem; Studio B je, rekoh, lokalni javni servis, mada doduše s verovatnoćom da će ga po sili (idiotskog) zakona ponovo terati u nekakvu privatizaciju. I, šta sad gledamo? Na obe statusno tako različite televizije navlas isti proces: suštinsku „depolitizaciju“ ne kao autentičnu, pa makar i nekome gadnu, potrebu za dodatnom komercijalizacijom (uostalom, narečeni politički sadržaji vrlo su gledani, samim tim i komercijalni), nego kao potrebu da se neko ko tamo odlučuje dodvori aktuelnoj vlasti – sa njenom inicijativom ili bez nje, zapravo nije ni važno. To, između ostalog, pokazuje štrebersku jalovost dugogodišnjih uveravanja naših medioloških svaznalica kako pravi „vlasnički oblik“ (za nekog javni, za drugog privatni, ko već šta preferira) po sebi rešava problem medijskih sloboda. Možda, ali samo u normalnim okolnostima! Međutim, nema normalnih okolnosti u zemlji koja ima autokratsku vlast, a ne može nemati autokratsku vlast zemlja koja na vlast dovede ili vrati dokazane autokrate bilo kojeg formalnog predznaka. I tu se vraćamo na početak priče: šta god da se dalje desi na planu uznapredovale cenzure slobodne javne rasprave i medijskog života u Srbiji, iza toga sistemski stoji samo jedan čovek, a njegovo je ime Aleksandar Vučić. Čak i ako on kao privatno lice pojma nema da je to njegovo maslo, čak i ako nije prstom mrdnuo da se to tako dogodi. Sistem je tako setovan da sam radi šta treba, uz tehničku pomoć opslužitelja iz (o)srednjih ešalona vlasti i „kvislinga“ iz samih medija.
Možda sve gore napisano vuče na crnjak, ali završiću ipak u vedrijem tonu. Može se na sve ovo što nas snalazi gledati i pozitivnije: okej, jeste da ima negativnih pojava, ali nije mala stvar što smo se ipak oslobodili onog zlog i strašnog diktatora, pa sada cvetamo u slobodi. Kako bre, kojeg diktatora?! Onog kojeg ste zamišljali crtajući Čiča Gliše, a u čemu su vas zdušno podržavali mnogi od ovih koje sada ukidaju i razjuruju po medijima i kulturnim institucijama. Paradoksalno, ironično? Ma kakvi, logično, mnogo puta viđeno. Od Homeinija do Čavesa, od Miloševića do Erdogana i Orbana, od Gruevskog do Vučića, nema te savremene autokratije koja nije bila isprva dočekana oduševljenim pokličima „progresivne inteligencije“, tako uzvišeno zgađene „korumpiranim i nesposobnim“ levo-liberalnim elitama (kojima, gle, i sama inače na svaki način pripada). To jest, svaki je Džogani nekog Čiča Gliše mali.
Hitanje kancelara Olafa Šolca u Beograd pokazuje koliko je litijum vanredno važan Nemačkoj. Stvar je pikantna jer Aleksandar Vučić prvi put otvoreno kreće protiv volje većine naroda
Deluje da je Muzej Nikole Tesle zloupotrebljen zbog interesa Beograda na vodi, da mu je prostor zgrade starog „Jugošpeda“ namenjen ne zato što mu tako odgovara, nego zato što Beogradu na vodi nedostaju turisti
Fiskalni savet bio je jedina preostala institucija sa kičmom. Na njegovom čelu je trinaest godina bio prof. Pavle Petrović. Vučić mu je sada uručio otkaz. Dosta je bilo kritike
Ako je svako javno grupisanje – političko, kako se izboriti s paradoksom i opasnošću od toga da grupa koja se konstituisala kao politička razori i zatruje političko tkivo iz kojeg je iznikla? Onako, kako su to uradili Francuzi
Još prošle godine je bilo upozorenja o naprednjačkim planovima da polovinu, ako ne i veći deo Futoškog parka pretvore u turističko-poslovno-ugostiteljski centar. Da li će sve biti hotel i kancelarijski prostor, kako se navodi u novom planu, ili možda i tržni centar, videćemo. Poznavaoci prilika tipuju da će tu biti svakako i tržnog centra, pa će ljudi moći da šopinguju u parku posle ljuljanja dece, ako preostane još koja ljuljaška
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve