
Novi broj „Vremena“
Šapićev Beograd: Pare za nepostojeću naplatu gradskog prevoza
Šta u Beogradu radi fantomsko preduzeće za naplatu gradskog prevoza kad se prevoz ne naplaćuje? I na šta još grad baca pare? O tome piše „Vreme“ u novom broju
Zašto je ritual uterivanja straha izveden baš u Vojvodini koja pokušava da očuva upravo međunacionalnu "građansku toleranciju"
Poplava kamenovanja albanskih pekara po Vojvodini i pokušaj paljenja džamije u Subotici, kao „patriotski odgovori“ na „poniženje srpskog naroda“, koje je navodno izvršeno na stadionu JNA, famoznim „dronom“ sa albanskom zastavom i portretima očeva albanske državnosti, pokreće ponovo mnoga pitanja u vezi sa „civilizacijom nasilja“ u našem političkom životu, koja se uporno gaji u najširim slojevima u Srbiji.
Zašto je taj ritual uterivanja straha, ne samo jednoj nacionalnoj manjini (koja uporno pruža otpor gotovo istim tipom „rituala nasilja“ i sličnim manifestacijama „kolektivnih nacionalnih osećanja“), nego praktično i svim drugim manjinskim grupama (verskim, seksualnim i drugim), ovoga puta izveden baš u mnogonacionalnoj Vojvodini, koja pokušava da očuva upravo međunacionalnu „građansku toleranciju“?
Na ovo pitanje su se na „urgentnoj tribini“ Građanske inicijative u Novom Sadu (u nedelju) pojavila dva osnovna odgovora, koji naizgled polaze od dve odvojene teze. Prva teza je gotovo „praktična“ – da samo u Vojvodini još i ima pekara čiji su vlasnici Albanci, dok su oni u centralnom delu Srbije već odavno oterani iz svog tradicionalnog pekarsko-poslastičarskog zanata ili su se povukli u duboku ilegalu, pa tamo „pošteni patrioti“ i nemaju kome da lupaju izloge i tako iskale bes zbog neke „albanske nacionalne provokacije“.
Druga dominantna teza polazi od ocene da je Vojvodina poligon za nacionalistički motivisano nasilje upravo zbog svoje nacionalne šarolikosti, pa je potrebno dokazati da je tolerantan međunacionalni „suživot“ nemoguć na Balkanu, gde su Srbi i Srbija stalno žrtve osvajačkih ratova, ekonomske eksploatacije, pritiska na unijaćenje i „poturčenje“ i raznovrsnih drugih pokušaja da se srpski narod „podjarmi i ponizi“ zbog svog „urođenog slobodarstva i nezavisnosti od velikih sila“. U suštini, ta dva odgovora nisu međusobno suprotstavljena, samo što je u jednom kraju Srbije navodno postignuto „konačno rešenje“ muslimanskog i albanskog pitanja, a u drugim delovima države se ono mora dovršiti.
Na gore spomenutoj tribini, Aleksandra Đurić Bosnić, kulturološkinja, iznela je zanimljivo mišljenje da je „na delu zakon odmazde, koji može da eskalira i pređe u organizovano nasilje i progon svih drugačijih“, pa, dakako, i onih koji drugačije misle. U stvari, ta „kultura odmazde“ očigledno nije ekskluzivni specijalitet Albanaca ili Sicilijanaca, nego svake nacije u kojoj se „sveto nacionalno jedinstvo“ gradi na strahu od „nacionalne propasti“ i u tom smislu sve fašistoidne grupe, pa i one u Srbiji, koriste svaki slučaj „ugrožavanja nacionalnog ponosa“ da demonstriraju „snagu nacionalne odbrane“, nasiljem nad manjinskim grupama, a, po mogućstvu, prvo nad muslimanima i Albancima, pa onda redom po drugima i drugačijima.
Oni koji misle da nacionalističko divljanje zapravo nikad nije „spontano“, već je obično „državno organizovano“ ili „pozvano“, smatraju da je poruka premijera Aleksandra Vučića za smirivanje nasilja prema pekarima Albancima uz obećanje da će država zaštititi sve građane Srbije, bilo koje nacionalnosti oni bili – došla prekasno. Uostalom, zar i sam premijer nije nedavno izjavio da njega mogu da vređaju, ali ne i njegov narod, i zar nije predsednik države Tomislav Nikolić prethodno rekao da treba da prođe stotine godina da se Albanci uljude? Predsednik Srbije kao da nije čitao Putinov intervju „Politici“, gde je ruski predsednik rekao da se ne sme dozvoliti da se neki narodi nameću kao „izuzetni“, to jest nadmoćni.
Ono što je jedino novo, a istovremeno društveno veoma značajno, jeste to da se Eparhija bačka (valjda u ime SPC) blagovremeno pridružila apelu Islamske zajednice Srbije i pozvala sve građane, posebno vernike svoje eparhije, „da se uzdrže od svakog vida nasilja prema sugrađanima albanske narodnosti, odnosno muslimanske veroispovesti“. Eparhija bačka je uz to pozvala građane i vernike „da osude takve postupke, državu da svoje građane zaštiti, a odgovorne privede pravdi“. Pri tome, zabrinjavajuće je da je naš medijski sistem to saopštenje Eparhije bačke gotovo sakrio od javnosti.
Šta u Beogradu radi fantomsko preduzeće za naplatu gradskog prevoza kad se prevoz ne naplaćuje? I na šta još grad baca pare? O tome piše „Vreme“ u novom broju
Setite se – kada ste poslednji put videli da u obližnjem parku beogradsko JKP “Zelenilo” zaliva zelene površine kako bi, je l’, ostale zelene? Kada je poslednji put kompletno renovirana ulica kojom stalno prolazite, a koja je prepuna rupčaga, takvih da morate da vozite 20 na sat? Koliko nelegalnih zgrada je izgrađeno u vašem komšiluku, a koliko ih se nakačilo baš vama na struju, vodu i kanalizaciju? Koliko stabala je imala vaša ulica pre 15 godina, a koliko ih ima danas? Gde nalazite mesto za parkiranje? Možete li biciklom po gradu? A za to vreme, gradonačelnik Šapić se pojavi u javnosti jednom mesečno ili u nekoliko meseci – da se pohvali rezultatima, da najavi nove “projekte” koji su, deluje, smišljeni prethodne večeri, pa da se verbalno obračuna i uvredi novinare koji mu nisu po volji
Neuplaćivanje lokalnoj samoupravi dela poreza na zarade od 102 miliona dinara i nenamenskih transfernih sredstava od 46,5 miliona dinara došlo je nakon izjave Aleksandra Vučića da za ovaj grad “nema više para”. A da je režim pustio ovaj grad “niz vodu” jasno je i zbog sve češćeg targetiranja ovdašnjih političara u tabloidima
Da mi je neko pre samo mesec dana rekao da će policija danima sedeti u mojoj kući, na Filozofskom fakultetu, pomislila bih da je to nemoguće. Ali do sada smo naučili da je ovde sve moguće. Znamo da Vučić mnoge stvari kopira od Viktora Orbana. Zašto ne bi počeo da kopira i jednog drugog autoritarnog lidera, Redžepa Erdogana, i počeo da gasi društvene mreže
Ekonomskim merama i organizovanim spontanim okupljanjima Aleksandar Vučić pokušava da konsoliduje svoje biračko telo, dok istovremeno podmeće nogu studentima i opoziciji i obračunava se sa nezavisnim medijima. Između naprednjačke inscenirane idile i društvenog bunta, sve jače se oseća nagoveštaj izbora. Kampanja pre kampanje je uveliko počela. Kada bi i pod kojim uslovima građani ponovo mogli na birališta
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve