
Politika i kultura
Zbog protesta otkazani Filmski susreti u Nišu i Bašta fest
Organizatori dva letnja filmska festivala u Srbiji otkazali su ili odložili ovogodišnje planove zbog aktuelne krize u društvu. Kako politika utiče na scenu
U Srbiji koja ima Volim Devedesete nikakvo čudo da su Osamdesete besmisleno glorifikovane, npr. baš kao i srpsko-rusko bratstvo & istorijsko prijateljstvo. I kao što rusofili ovdašnji kontra činjenicama tvrde da nas je Rusija onoliko puta štitila i uvek podržavala srpski interes, tako i fanatici ‘80-ih mistifikuju celu deceniju a misle zapravo samo na Novi talas, koji jedva da je zapljusnuo do sredine iste. Nije da posle 1983. nije bilo New Wave kvaliteta, ali je npr. baš zagrebačka grupa Boa svoj kreativni zenit prošla pre te godine. Provere radi, prva dva albuma (Boa i Ritam strasti, ‘82. za kuću Suzy) kao CD objavila je 2002. Croatia Records. Treći, Govor tijela (‘83, Suzy) već je započeo silaznu liniju, dogodine bend se dokinuo a ‘89. obnovio, kad im je basista (p)ostao Zvonimir Bučević-Buč. Otad i nisu prestajali, par izdanja novog materijala prošarana su većom količinom kompilacija/prepakivanja, a kroz nekad solidnu koncertnu postavu prolazili su rent-a-svirači.
Dakle, iako u Beogradu nisu gostovali još od onomad, ovo nije nikakav povratak Boe, nego produženo predstavljanje aktuelnog studijskog albuma Indigo (2013, Menart). Na tom izdanju a posebno uživo gotovo ništa nije ostalo ni novo ni romantično, no ponavljanje trendovskih oblandi bilo bi potpuni kič. Problem je što se ovaj sastav nije razvio, menjao ‘košuljice’, pronašao novi identitet, pa sad ima ‘manjak svojstava’ poput neke nafrizirane slovenačke pop-grupice vegetirajuće u doba Boinog nikad dostignutog demo-snimka-prvog-YU-hita Stol. Nekad izvorno art-rock zadojen elitom ‘70ih, prošle subote se pojavio na ‘goloj’ pozornici Mixer House, bez naročitih efekata, običnog izgleda – kako i priliči srednjovečnim ljudima dok se bave svojim hobijem. Ili, kao da gostuju na 100-godišnjici mature, ekipi koja ih bezrezervno obožava pa i ne moraju da se trude.
Naravno, problem nije u izgledu. S ulaznicama po ceni 600-800d. par stotina prisutnih jasno je ispoljavalo oduševljenje, u drugoj polovini koncerta uglavnom najstariji su gmizali napolje, ali ni traga od nekadašnjeg fanka. Stil je postao manirizam, svirački kvartet kao da je muziku Boe učio po notama a ne uživo ili bar sa autentičnih snimaka. Među njima nije se isticao čak ni svojevremeno kreativni gitarista (ko/autor Boinih glavnih pesama) Slavko Remenarić. Nekada i klavijaturista Mladen Puljiz već predugo je tek prosečno ubedljiv pevač, povremeno s akustičnom gitarom; glavni adut mu je nostalgija, a prateći vokalni podmladak obezbedila je Petra Oreč (ujedno i režiserka nekih Boinih video-uradaka).
CD Indigo i inače je metiljav, više kao izdanje feat. Ivane Kindl (jedne od poznatijih pevačica aktuelne hrvatske scene) s pauzama i pratećim VISom, no uživo više smeta nizak energetski nivo i jedva poneka iskra u ključnim starim stvarima. Kao što im je ranih ‘80ih priličila saradnja s Masimom, i danas su na istom nivou (a znate kako je potonji muzički propao.) Ako negde postoji tribute/cover band specijalizovan za Bou, verovatno bi Vas pre razigrao i raspevao. Jer, prava Boa odavno estradom zatrpava svoje početne domete. Dovoljno volim originale Milion i Sela gore, hvala dečki, ne morate više.
A potomci će s punim pravom pitati, da parafraziram stari (‘66.) film B. Edvardsa, Šta si radio u Novom talasu, tata?
Organizatori dva letnja filmska festivala u Srbiji otkazali su ili odložili ovogodišnje planove zbog aktuelne krize u društvu. Kako politika utiče na scenu
Barak Obama je 2012. godine poslao svog ministra finansija da urazumi nemačkog kolegu koji je, protiv prezaduženih Grka, naglašavao moralni značaj trpljenja bola na kratke staze, zarad integriteta na duge staze. Ubeđivanje nije uspelo. U svakom slučaju, bez ordoliberalizma ne može se razumeti nastanak EU, kao ni nemačka pozicija u Evropi. Bez njega se, zapravo, ne može tumačiti ni XX vek
Pronalazak i širenje fotografije za Hoknija predstavlja trenutak u kome je optička slika samo fiksirana na papir uz pomoć hemijskih dodataka. Prateći likovne procedure, Hokni sugeriše da se modernost rađa upravo sa umetničkim oslobađanjem od optičkih aparatura i pomagala i povratkom na nesavršeni, manuelni izraz
Delajući unutar granica žanra (i zombi horora kao podžanrovskog skupa), te sopstvenih (mito)poetika, scenarista Aleks Garland i reditelj Deni Bojl nastavljaju sopstvenu priču mikrozapleta previše bavljenja uvek iritantnim eksplikatorskim zahtevima u kojima se gledaoci podsećaju na sve što je bilo u prethodnim filmovima. Pri tome, ama baš sve mora biti jasno, te, istovremeno, mora da zadovolji i nostalgičarski štimung kao nužan činilac u kreativno-poslovnim jednačinama ovog tipa
Irski bend “Fontaines D.C.” dolazi nam iz zemlje sa očiglednim viškom istorije i kulture, pa se otuda razumemo veoma dobro. Kada pevač Grijan Četen u jednom trenutku sa scene diskretno uzvikne: “Free Palestine!”, naša mlada publika spremno odgovara glasnim odobravanjem i kovitlacem palestinskih marama kefija, što ih mnogi ponosno nose oko vrata. Ali ovo zapravo uopšte nije demonstracija političkog aktivizma, kako bi neko mogao pomisliti. Samo mali podsetnik na to kako je sjajno kad ti velike nove zvezde na vrhuncu svoje karijere dođu u grad i podele sa tobom radost izuzetne muzike koju su sami stvorili, kao i svoje autentično ljudsko uverenje spram dirigovane svakidašnjice svuda unaokolo
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve