Ništa nova na Balkanu, ma koliko se ove naše (ne)evropske države pokušavale udaljiti od zajedničke države, jezika, običaja, književnosti, alavosti…
To dokazuje i posljednja afera oko Piranskog zaljeva, otvorenog spora Hrvatske i Slovenije koji se godinama razvlači oko „kofe mora“: Čiji je zaljev, tko ima pravo na izlazak na otvoreno more, čiji ribari mogu loviti srdele i lignje (ako ih uopće tamo ima u većim količinama), tko je bio spreman na sporazum, a tko na međunarodnu arbitražu.
Godinama se taj problem razvlači i godinama je bio u središtu hrvatsko-slovenskih odnosa, godinama je Slovenija upravo sa problemom Piranskog zaljeva ucjenjivala Hrvatsku na putu za Evropsku uniju, iako to nije jedini teritorijalni problem, ima tu i Svete Gere, i nuklearke u Krškom i još nekih otvorenih „teritorijalnih rana“ između dvije zemlje.
HRVATSKI OTPORI SLOVENIJI: Kako god, svađe su prvi puta pokušali riješiti 2001. godine, pa potom 2005, tadašnji hrvatski i slovenski premijer Ivica Račan i Janez Drnovšek. Njihov je sporazum odbio Sabor. Potom slijedi sporazum 2007. godine između tadašnjeg hrvatskog premijera Ive Sanadera i njegovog slovenskog kolege Janeza Janše, koji je također doživio fijasko. Potom slijedi međunarodna arbitraža, koja je (ili još nije) završila jednako – neuspjehom.
Iza svega stoji prava špijunska afera: ispostavilo se, naime, da je hrvatska vlast u posjedu prisluškivanih razgovora između slovenske predstavnice pri Arbitražnom sudu i slovenskog suca u tom tijelu. Objavljeno, napravljen skandal, potom hrvatski sudac u tom tijelu daje ostavku, nalazi se novi slovenski sudac, Hrvatska izlazi iz arbitražnog postupka amenovanjem Vlade i Sabora (po principu sabornosti, jedinstva, jednoumlja), a rezultat – kad prođu ljetne vrućine – tek trebamo sačekati.
Upućeni, međutim, tvrde da su ti prisluškivani „slovenski“ razgovori hrvatskoj strani poznati već mjesecima, ali su iskorišteni u vrijeme ljetnih vrućina kako bi se pripremilo to nacionalno jedinstvo za hrvatske parlamentarne izbore koji slijede krajem ove ili početkom iduće godine.
Ono što je, međutim, u cijeloj toj trakavici slovensko-hrvatskoj oko granica bitno jest da je taj sukob univerzalna „špranca“ za sve međugranične sukobe unutar bivše Jugoslavije: Slovenija je postavljala klipove Hrvatskoj na putu ka EU i uz pomoć neriješenih graničnih sporova. Hrvatska je unatoč tome ušla u EU, iako te sporove nije riješila, ali će očito – pogotovo ako na vlast ponovo dođe HDZ – neriješene hrvatsko-srpske granice biti jedan od kamena spoticanja hrvatske podrške evropskom putu Srbije.
HRVATSKI OTPORI OSTALIMA: Osim što Hrvatska i Slovenija imaju – ne samo Piranski zaljev – još neriješenih geografskih pitanja (a jedine su od zemalja nastalih iz bivše SFRJ članice EU), Hrvatska ima dodatnih problema: tu su problematične granice sa Bosnom i Hercegovinom na nekoliko mjesta (odatle i megalomanski i mastodontski projekti tunela pod Jadranskim morem ili Pelješačkog mosta), kao i sa Crnom Gorom (zamrznuti problem Prevlake), ali i sa Srbijom, gdje je najveći problem napravio taj nepredvidivi i divlji evropski Dunav, koji je desetljećima meandrirao, pa je mijenjao davne granice, koje, granice to jest, u posljednjih sedamdeset godina nisu ni postojale s obzirom na jedinstvenu državu.
Badinterova komisija je ustanovila da su granice bivših republika, danas država, one avnojevske granice. I danas se svi spore oko toga, pa će tako današnji analitičari i razni pisci tvrditi da, recimo, Sr(ij)em pripada Hrvatskoj, istodobno konstatirajući da Bačka nikad nije pripadala toj zemlji. Postavlja se pitanje i čija je Istra: slovenska, hrvatska, ili talijanska, a sve ne vodeći računa o povijesnim okolnostima u kojima su se sve te današnje države ne tako davno nalazile.
Hrvatski problem, ne samo – ali najviše, sa Dunavom je da se tamošnje vlasti (a ni ovdašnje, da ne griješimo dušu) ne mogu odlučiti po kojem će se principu međunarodnih pravila odlučiti: hoće li se opredijeliti za sredinu Dunava, kao što se to radi u civiliziranim državama, ili će se odlučiti za „plovni put“ (koji se mijenjao tokom desetljeća), ili pak za katastarski pristup, u kojem obje strane tvrde da ona druga ima daleko više imovine na „tuđoj“ strani Dunava, no što oni „od preko“ imaju na njihovoj.
Kako god – a nisu poznati da se sastaju ti predstavnici raznih komisija – dok se civilizirano ne dogovore, s nekom arbitražom ili bez nje, građani ma čiji i koga god plaćali za te šarene laže o nemogućnosti dogovora bit će na šteti. Isključivo vlastitoj.
