Čudna zamisao Stefanović dr Nebojše da policija u civilu nadzire biračka mesta 24. aprila izazvala je očekivane reakcije pravnika i političara. Ministar unutrašnjih poslova očito pojma nema o policijskom zanatu, a kamoli o parlamentarnoj demokratiji: tako nešto dostojno je Nušićevih sreskih načelnika, radikalskih seoskih harangera ili oznaških specijalista iz 1946.
Ministar unutrašnjih poslova, Stefanović dr Nebojša, svoje ispade ili smišlja sam – ili sprovodi ideje nekog trusta pilećih mozgova bliskog Najvišem Mestu. Budimo dobronamerni i naslutimo da ih ipak smišlja sam, iz gorljive lojalnosti i marljivosti da se pokaže korisnim.
OD SPOTOVA DO PRES KONFERENCIJA: Prvo su se pojavila lica odevena u policijske uniforme u predizbornom spotu Srpske napredne stranke, što je zloupotreba policije koja je vanstranačka ustanova, kao što znamo. Na primedbe s tim u vezi odgovoreno je da uniformisana lica nisu bili službenice i službenici policije, nego statisti obučeni u uniforme (pretpostavljamo iznajmljene od MUP po ceni od 1500 dinara dnevno). Još lepše. Kao da gledaoci televizije znaju da su to statisti; oni, gledaoci, vide uniforme, a nigde na ekranu ograde koja bi glasila: „Ovo nisu pravi policajci i policajke, nego iznajmljeni statisti.“ Sama ideja da se u stranačku reklamu ubaci policija u uniformama već je protivzakonita i bezobrazna, pa ni ograđivanje ne bi pomoglo. Uniforma čini policajca, kao i značka s legitimacijom ako je u civilnom odelu. Ministar Stefanović i ranije nije imao smisla za te neke demokratske finese: recimo da ne drži pres-konferencije sa postrojenim tjelesnim zdrugom iza leđa, manje ili više naoružanim, što se događalo u više navrata.
Za razliku od uniformisane policije iz spota i iza leđa na pres-konferencijama, ministar Stefanović sada je gromoglasno i pobedonosno najavio nešto mnogo čudnije: da će policija nadzirati biračka mesta, u civilu i neupadljivo, pa će oni koji nešto muljaju i varaju prepoznati policijske službenike tek kad im stave lisice. Čak će se, kaže, u razna mesta upućivati policajci iz drugih mesta, e da ih neko ne bi prepoznao, pa se – valjda – zato uzdržao od krađe glasova i drugih nedela. Ako je već namera bila da se deluje preventivno, je li, bolje bi mu bilo da rasporedi uniformisane lokalne policajce, pa da sve bude jasno.
foto: a. anđićGLASAČKO MESTO: Do sada bez policijske pratnje
KAKVA ZAŠTITA?: Tu se sada javljaju određeni problemi: policija, naime, ne bi smela da se približava biračkim mestima na bliže od pedeset metara – sve dok je ne pozovu iz biračkog odbora da interveniše po liniji javnog reda i mira i prekršaja izbornih pravila. Policijski službenici u civilu ne pominju se u tim propisima, ali tu se sada javlja taktičko pitanje, štaviše nekoliko njih: gde će, na primer, ti Stefanovićevi policajci u civilu biti oko biračkih mesta; na šta će paziti i o čemu će voditi računa; kako će opravdati svoje prisustvo nekom sumnjičavom stranačkom kontroloru izbora ili članu izborne komisije? Šta će oni nadzirati?
Ograničen je mogući broj zloupotreba glasačkog procesa na licu mesta: nered i nasilničko ponašanje; pokušaj ubacivanja više unapred donetih glasačkih listića; lažna identifikacija ili pokušaj ponovnog glasanja na šta treba da ukaže kontrola ultraljubičastom lampom itd. Svi ti prekršaji dadu se rešiti efikasno intervencijom biračkog odbora, kontrolora i – ako baš treba – pozivom lokalnoj policiji. Sve je to smišljeno upravo zato da bi biračko mesto ostalo koliko god je to moguće slobodno, rekao bih i „eksteritorijalno“, u odnosu na izvršnu vlast koja je tu da pomogne u ekstremnim slučajevima koje smo opisali. Saradnja policije u transportu glasačkih listića do mesta na kome će se brojati postoji oduvek i na nju nije bilo primedbi; ako je na to mislio ministar, nije trebalo – to već postoji. I dalje nije jasno odakle mu ta nesrećna ideja o prisustvu policije na biračkim mestima, ali u to se ne vredi upuštati: imao je on svakakvih ideja.
Istorija parlamentarizma u Srbiji dugačka je i vesela, pa bi ministar mogao i iz nje nešto da nauči. Jedni su pre glasanja davali pola novčanice, a posle drugu polovinu; ili prvo jednu, pa posle drugu cipelu; imali su načine da ustanove ko je kako glasao, bez brige, inače se ne bi izlagali trošku. OZNA je takođe imala načina da ustanovi ko je onu gumenu kuglicu spustio u ćoravu kutiju, a ko u pravu. To je tada bilo jednostavnije nego danas: izvadiš filcano dno iz ćorave kutije, pa kuglica jasno zvekne, na primer. OZNA pritom nije morala da se troši na leve i desne cipele i na polovine novčanica: alternativa je bila nekako jasna…
Daleko bila i sama pomisao da mi tu sada nešto insinuiramo u vezi sa idejom ministra Stefanović dr Nebojše! Da je kojim slučajem – daleko bilo opet! – predložio da policijski službenici sede u biračkom odboru i zahtevaju da se glasački listići popune pred njima – e, to bi bilo nešto drugo. Onda bi stvari bile sasvim jasne, a ne ovako smuljane po njegovom običaju, pa da sada mi mislimo ima li tu neke policije u civilu ili nema.
Uostalom, zašto da ne? Još ako bi uveli obavezni izlazak na izbore (osim uz lekarsko opravdanje)… A ko kaže da jednoga dana neće?
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Represija po pravilu pojačava reakciju kolektiva, u našem slučaju, pobunjenih građana. No, ne znamo koliko se ljudi u poslednjih godinu i po dana umorilo i povuklo, koliko pregorelo u žaru borbe, ali ni koliko novih se priključilo. Neki su, poput autoprevoznika Milomira Jaćimovića, izdržali sve. Kako se sve to izdržava psihologija daje odgovor: iz traumatičnih iskustava neku ljudi izađu jači, pogotovo kad strahote preživljavaju u političkom kontekstu
Represija i dirigovana anarhija (II): Izbori na Medicinskom fakultetu u Beogradu
Činjenica je da postoje dva različita zapisnika i dva različita rezultata. Tu je i upad privatnog obezbeđenja u Medicinski fakultet i intervencija policije. Zato se postavlja pitanje da li su sledeći na udaru režima izbori za đačke parlamente srednjih, pa i osnovnih škola
Represija i dirigovana anarhija (III): Informerov rijaliti sa “dekom”, pozornikom i Vučićem
Režim je pozvao građane da iskažu bunt zbog “policijske torture”. Usput i da policija hitno obustavi “blokadersko nasilje”, odnosno da hapsi, bije, ako treba i ubije (da parafraziramo ministra informisanja) svakoga ko digne glas protiv režima. Ukratko – uz nešto naprednjačkih aktivista, protestvovali su Miloš Vučević, Maja Gojković, Žarko Mićin i niko drugi
Istorija srpskog višestranačkog sistema daje vrlo jasne smernice kako se igrač na političkoj sceni mora postaviti da bi bio delotvoran: bio levičar ili liberal, on ne sme da zanemari desne sentimente, koji su 36 godina ako ne dominantni, a ono makar jednako živi kao i oni drugi
Ovih dana se prelama sudbina N1 i drugih medija “Junajted grupe”. Ako budu upodobljeni, novinari neće imati kuda da odu, a publika će ostati bez jedine dve velike kritičke televizije. Sada Brent Sadler, direktor-urednik ovih medija, za “Vreme” prvi put javno iznosi neke odgovore
Pred opozicijom je teška odluka. Izići na izbore i rizikovati još jedan poraz ili podržati studente u stvaranju referendumske atmosfere. Šta nam govore rezultati nedavnog glasanja u Mađarskoj
Ministar kulture Nikola Selaković nasred Skupštine poručuje opoziciji da može da ga “povuče za Generalštab”. To je ispod zdravog razuma, pristojnosti, a pre svega časti
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!