Stare optužnice i važeći zakoni

U svom verbalnom mahnitanju ovih dana predsjednik hrvatskog SDP-a Zoran Milanović svega i svačega je protiv Srbije i njene „čaršije“ napričao. Među ostalim, ponovo je izvukao famoznu optužnicu srpskog Tužilaštva za ratne zločine (TRZ) protiv Vladimira Šeksa, ratnih zločinaca Branimira Glavaša i Tomislava Merčepa, te još četrdesetak imena uglavnom Vukovaraca, koji su nakon pada Vukovara 1991. godine najprije završili u logorima po Srbiji, a potom i na optužnici tadašnjeg Vojnog tužilaštva.

Najnoviji cirkus koji je nastao oko te optužnice traje već neko vrijeme, a sve zbog zakonskih propisa i univerzalne nadležnosti srpskog TRZ-a, koje je ovlašteno da postupa i u slučajevima ratnih zločina koji nisu počinjeni isključivo na teritoriju Srbije. Zahvaljujući tome – a zakon je rađen uz strogi nadzor i Venecijanske komisije i EU – u Beogradu su proteklih godina mogli biti suđeni i optuženi za strašne zločine na Ovčari i Lovasu, na primjer, kao i za zločine na Kosovu 1999. godine.

Tako je nedavno tehnički ministar branitelja u hrvatskoj Vladi Tomo Medved poslao obavijest/upozorenje pojedinim hrvatskim braniteljima da se protiv njih u Srbiji vodi krivični postupak, te da Ministarstvo branitelja zajedno s drugim nadležnima „poduzima sve korake da se ukine primjena spornih odredbi Zakona o organizaciji i nadležnosti državnih organa u postupku za ratne zločine kojim se Republika Srbija samoinicijativno proglasila nadležnom za postupanje za ratne zločine na teritoriju bivše SFRJ“.

MEDVEDOVA UPOZORENJA: Par dana nakon toga, gorespomenuti Milanović, bivši premijer i kandidat za novog premijera nakon izvanrednih parlamentarnih izbora 11. septembra, kaže: „Meni nije jasno zašto nitko iz sadašnje Vlade nije reagirao kada se otvaralo Poglavlje 23 sa Srbijom? Da upozori da će to poglavlje biti blokirano ako se ne dogovorimo. Srbija mora zaključati taj zakon. Ne trebaju im više takvi hibridni zakoni. Nemamo ni mi takav zakon. Pa nemojte nas tjerati da i mi donesemo takav zakon za područje bivše Jugoslavije od 1991. godine, pa da mi sudimo, recimo, zločinima na Kosovu. To je čista analogija, pogrešna je i zato pozivam vlasti u Beogradu da to riješe, da se međusobno ne natežemo.“ Još dodaje: „Moramo sjesti za stol i brzo bilateralno se dogovoriti tko je za što nadležan. U protivnom nam neće ostati drugo nego da zaštitimo nacionalne interese. Problem progona ljudi je velik i to nećemo tolerirati. Zamislite da Hrvatska uvede takav zakon. Natjerate li nas, mi ćemo to napraviti.“

E sad, tehnički ministar Medved je svoju obavijest poslao i na adresu Vladimira Šeksa, koji je ponovio da on za optužnicu zna već više od 20 godina, pa što? To je i jedina istina koja je ovih dana rečena u cijeloj stvari: optužnica je prvotno podignuta 1992. godine, nekima od 44-oro je i sudio Vojni sud u Beogradu (od oružane pobune nadalje), ali su svi potom pušteni iz srpskih logora na temelju dogovora o razmjeni (nakon što su, neki više, neki manje, prošli žestoku torturu). Šeksu i ostalima s vrha liste optuženih nadležni godinama nisu mogli naći adresu – kao i ostalima – a Glavašu je optužnica uručena tek kad je dopao mostarskog zatvora zbog osuđujuće presude zbog ubijanja Srba civila u Osijeku početkom rata u Hrvatskoj.

Dakle, optužnica je u ladici sve do 2011. godine – u međuvremenu je ukinuto vojno pravosuđe – kad predmet preuzima TRZ, slijede neke izmjene i vijeće Specijalnog suda za ratne zločine ju potvrđuje. I Šeks i ostali – tada još i Ivan Vekić, nekadašnji ministar policije (umro 2014) – već godinama za optužnicu znaju.

PRAZNA POLITIČKA PROKLAMACIJA: Tada se spremaju – kao i danas – parlamentarni izbori u Hrvatskoj, pa se optužnica izvlači na svjetlo dana, a posljedica je usvajanje Zakona o ništetnosti određenih pravnih akata pravosudnih tijela bivše JNA, bivše SFRJ i Republike Srbije. Zahvaljujući tom zakonu, pada u vodu uobičajeni postupak suradnje između dva tužilaštva, hrvatskog i srpskog: da će Beograd predmet vratiti u istragu i s prikupljenim dokazima ga ustupiti hrvatskom pravosuđu.

Nekoliko mjeseci kasnije, profesorica Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Zlata Đurđević u svom naučnom radu objavljenom u Zagrebačkoj pravnoj reviji konstatira, među ostalim: „Kako je više puta do sada istaknuto, odredbe Zakona o ništetnosti nemaju pravni učinak, on sadržava odredbe koje već postoje u našem pravnom poretku ili odredbe koje su pravno besmislene. U pravnoj je državi nedopustivo donositi pravno bespredmetne i nejasne zakone koji služe isključivo u političke svrhe u okviru kampanje za predstojeće parlamentarne izbore. S obzirom na to da je riječ o zakonu koji je nedvojbeno protivan zahtjevima preciznosti i jasnoće te narušava koherentnost i jedinstvo hrvatskoga pravnog poretka, Ustavni bi ga sud trebao ukinuti zbog povrede načela zakonitosti.“

To je već u ona doba tražio i Ivo Josipović, tadašnji hrvatski predsjednik, ali zalud njegova objašnjavanja da upravo sporazumi o suradnji, a ne ta zakonski „prazna politička proklamacija“, kako to naziva profesorica Đurđević, jamče da branitelji neće „kad krenu u šoping u BiH ili Beč“ završiti u zatvoru u Beogradu. Ponavljao je to i kad je lani buknuo rat oko Veljka Marića, hrvatskog državljanina koji je osuđen za ratne zločine (još je jedna istraga bila u toku), koji je na kraju prebačen na izdržavanje kazne u hrvatski zatvor, ali je u međuvremenu pušten na slobodu zbog lošeg zdravstvenog stanja.

Sada se u tu po tko zna koji puta napumpanu priču uključio i Zoran Milanović, koji kaže da je „problem progona ljudi velik“ i da „to neće tolerirati“. Kao prvo, dosad su samo dva hrvatska državljana bili pod udarom TRZ-a: Tihomir Purda i spomenuti Marić, obojica su „isporučena“ Hrvatskoj. Drugih predmeta nema, a i Milanović i tehnički ministar diplomacije Miro Kovač, koji je tražio da mu srpski premijer Aleksandar Vučić u Dubrovnik (a ispalo je da ovaj na kraju tamo ne ide) donese spiskove optuženih i za ratne zločine u odsustvu osuđenih hrvatskih državljana, mogli bi se bar minimalno obavijestiti o činjenicama. Naime, u Srbiji se od početka rada TRZ-a i Specijalnog suda nikome i nikada nije sudilo u odsustvu, pa tako nikakvog spiska naprosto nema.

NOVI TUŽILAČKI FILM?: Možda će se to promijeniti ako ova vladajuća većina na mjesto novog tužioca za ratne zločine uskoro postavi politički favoriziranu kandidatkinju Snežanu Stojković, najneiskusniju u toj oblasti – ali s najviše bodova, po ocjeni Državnog vijeća tužilaca, u konkurenciji sa nekoliko prekaljenih „specijalnih“ tužilaca – a koja se jedina zalaže za suđenja u odsustvu (na stranu to što bi se koncentrirala na zločine nad Srbima), što je u suprotnosti i Nacionalnoj strategiji za procesuiranje ratnih zločina od 2016. do 2020. godine, koju je Vlada Srbije usvojila 20. februara ove godine, ali i zahtjevima Evropske unije.

Hrvatska je već dobila packe zbog silnih predmeta vođenih protiv nedostupnih optuženih, ali Hrvatska je danas članica EU, a Srbija (još) nije, pa bismo i taj naš novi tužilački film mogli uskoro gledati.

Natrag na Milanovića, koji kaže da Srbija mora „zaključati“ svoj zakon i nadležnosti kad su ratni zločini posrijedi. Kaže on: „Pa nemojte nas tjerati da i mi donesemo takav zakon za područje bivše Jugoslavije od 1991. godine, pa da mi sudimo, recimo, zločinima na Kosovu.“

Ta izjava govori, kao i brojne koje su odaslane s ove strane u cijeloj „regionalnoj polemici“, kako sva ta hrvatsko–srpska i obrnuto bulažnjenja nazivaju neki srpski političari – koliko su sve te političke tzv. elite svjesne neophodnosti da se raščisti sa zločinima i suoči s prošlošću, na svim stranama. Ono: vi ćete juriti naše zločine, ali ćemo mi onda i vaše, a sve temeljeno na izvrtanju ili neuvažavanju činjenica, kao što je onaj zahtjev za spiskovima odsutnih, a osuđenih u Srbiji; činjenica je, koja se u ovom kontekstu ne može zaobići, da je upravo hrvatsko sudstvo procesuiralo na stotine Srba i osuđivalo ih u odsustvu na kazne koje su višestruko veće od onih koje je izreklo onim rijetkim „svojim“ zločincima koji su uopće dopali suda. Te realne hrvatske spiskove, za razliku od onih nepostojećih srpskih, do danas nismo vidjeli.

I za kraj: u svemu ima neke kozmičke pravde. Još je Mladen Bajić bio glavni državni tužilac u Hrvata, a 2011. stiže srpska optužnica protiv Šeksa i ekipe (da se razumijemo: u tih 44 imena tek je nekoliko političara, ostali su tek časni stanovnici i branitelji Vukovara i okoline). Bajić zove nadležne u Beogradu: „Može li Vlada Šeks u roming?“ Odgovor: „Ne bismo mu preporučili.“

Tako je i danas, i u tome, ako ni u čemu drugom, ima nekakve pravde!