Čim krene podgrevanje priče o "političkoj pozadini" atentata na premijera Đinđića, neki izbori su na vidiku. Ovoga puta reč je o skarednim i opscenim pokušajima da se, kao i ranije, podrije pravosnažna presuda, relativizuje ono što svi vidimo i znamo i unese konfuzija u javnost
Čim se pojavi ideja o „anketnom odboru“ kojem bi predsedavao Voja Šešelj – to ne miriše na dobro; naprotiv. Pa tek kad se pojavi ideja o „ekspertskom timu“ ili „specijalnoj komisiji“ – to smrdi još više. Pa tek kada se toga dočepaju „Kurir“ i Milomir Marić, uz sasluživanje istih takvih kao i oni…
Ni iz kog vidljivog razloga neko opet podgreva priču o „političkoj pozadini“ atentata na premijera Zorana Đinđića. Naime, činjenično stanje ustanovljeno pravosnažnim presudama po tom i po predmetima u vezi sa Zemunskim klanom, nije se promenilo: nema nikakvih novih saznanja – osim spinovanja i budaljenja po tabloidima i društvenim mrežama. To da nekima – dobro poznatima – ne odgovaraju te pravosnažne presude od samog početka sudskih procesa, to nam je poznato još od 2003. Podrivanja i pokušaji relativizacije i revizije tih pravosudnih postupaka kreću se od jasne kriminalizacije Zorana Đinđića, na čemu prof. dr Vojislav Šešelj insistira od početka, bestidno i odvratno, po svom običaju, pa do slavsko-reakcionarnih licemernih priča na temu „pa ne znamo baš, tu je nešto sumnjivo“, pa slede nagađanja: ko je šta sa Legijom kada pričao; gde je sve Čeda išao; kako su Duća i Kum stradali u Meljaku; i konačno – gde su tu „strane službe“ i „svetski moćnici“, ko je bio čiji „agent“ i ostale budalaštine. Da ponovimo: činjenično stanje tog predmeta ostalo je nepromenjeno, ničeg novog nema.
POZADINA I ATMOSFERA: Ono što je novo, u stvari i nije novo, jeste potezanje Nebojše Čovića još jednom. Povod je bilo prozivanje tadašnjeg ambasadora Velike Britanije Čarlsa Kroforda da je gurao Čovića za premijera posle ubistva Đinđića. Ambasador Kroford napisao je jedno pismo u kome lepo objašnjava da je njegova procena, lična i trenutna u tom času, bila da bi Čović mogao biti dobar izbor za Đinđićevog naslednika, jer ima iskustvo u mehanici vlasti i poznavanje administracije, a i potpredsednik je vlade, jedan od više njih, doduše. Objašnjenje je razumno i logično: uostalom, Britanci imaju pravo da procene ovo ili ono, bez ikakvog pritiska na tadašnju vlast, to jest na ono što je od nje preostalo. Ta je sugestija bila primljena k znanju i učtivo odbijena u tom trenutku. Koalicija DOS odlučila je drugačije, kao što znamo; ne bismo ulazili u to šta bi bilo da je bilo, to jest da su poslušali Britance i izabrali Čovića za novog premijera. To bi bilo zaista natezanje našeg viđenja prošlosti: suviše neizvesno za bilo kakav razuman zaključak.
Pustimo se, dakle, ambasadora Kroforda i zašto su Britanci nekako više voleli Čovića od drugih. Pitanje političke pozadine atentata na Zorana Đinđića donekle je pleonastičko: Zoran Đinđić ubijen je u datoj i poznatoj političkoj atmosferi i – neko bi rekao – upravo zbog nje, jer je bila takva kakva je bila, a eskalirala je još od leta 2001. godine do kobne kulminacije marta 2003. Reč je, pazite, o političkoj atmosferi koja je nešto drugo od političke pozadine: pozadina ukazuje na zaveru za ubistvo; atmosfera znači ukupni politički kontekst u kome se neki procesi odvijaju. Taj politički kontekst, atmosfera, može i ne mora biti povoljan ili ohrabrujući ljudima koji imaju zločinačke namere. Iz ovoga što vidimo, ta politička atmosfera, nabijena rastućim političkim sukobom između stranaka DOS i Demokratske stranke Srbije, otvorila je mogućnost da neko pomisli da ima prolaz, ako ne i podršku, za svoje posebne planove i protivmere na planu organizovanog kriminala i paralelnih struktura vlasti. Ovde je reč o kriminalnoj simbiozi između Jedinice za specijalne operacije i Zemunskog klana: paralelne strukture vlasti, podivljale i izvan kontrole države s jedne; i njihove kreacije iz oblasti organizovanog kriminala, s druge strane. Bez Legije i JSO a, Zemunski klan bio bi tek jedna malo bezobraznija banda s kojom bi policija bila izašla na kraj pre ili kasnije; u ovoj kriminalnoj simbiozi klan je bio zaštićen i ohrabren, pare od otmica i narkotika su se delile bratski i pošteno, mada ne baš pola-pola i – mirna Bačka.
foto: peđa mitićVREME SARADNJE: N. Čović i Z. Đinđić 2002.
Tako se došlo do situacije u kojoj DSS sistematski sprečava donošenje izmena Zakonika o krivičnom postupku (o zaštićenim svedocima itd.) i izmena Krivičnog zakona sve do kraja, do jeseni 2002. Kriminalni kartel JSO-Zemunci uočio je tu neku svoju šansu i – sve uplašeniji od onoga što su radili UBPOK i UKP – još više ohrabren uspehom oružane pobune JSO a, počinje da se gura u politiku kroz svoje tabloide i ostale štampane stvari, vešto pušta intrige i unosi konfuziju u javnost. To kulminira u januaru 2003. čuvenim Legijinim pismom, ako niste zaboravili. Treba i njih razumeti: taman ih je krenulo, pod izgovorom „osvete“ za ubistvo Arkana pobili su skoro svu konkurenciju u narko-biznisu; u svojim kokainskim snovima verovali su da su „jači od države“ (citat); Legija ih je „gasirao“ (zemunski termin za gurkanje i ohrabrivanje) i čekao sa strane, već spreman da se diskretno udalji po završenom poslu.
KRIMINALISTIKA I POLITIKA: E, sad: tu imamo na delu dva vektora (rekli bi fizičari). Jedan vektor je istraga UBPOK i UKP, uz saradnju Ljubiše Buhe Čumeta negde iz Slovačke gde su ga sklonili, a sve to zajedno vodi utemeljenoj optužnici koja se polako gradi, što je kriminalnom kartelu JSO-Zemunci donekle jasno; dovoljno jasno da ih baci u paniku. Dakle, panika je jedan vektor, ohrabrena političkim sukobima DOS i otcepljenog DSS a. Drugi vektor je upravo namera vlade, posle smene na čelu BIA, da kartelu konačno stane na rep; datum je tu već skoro određen, čeka se samo da specijalni tužilac dobije sve u ruke i preda optužnicu. Sve ostalo do 12. marta je kriminalistika.
Ono što posle 12. marta izlazi iz okvira kriminalistike pravo u politiku, međutim, neprijatno je i sramotno. Još se Zoran Đinđić nije ni ohladio na obdukcijskom stolu, a već je dr Vojislav Koštunica predložio osnivanje „vlade nacionalnog jedinstva“ od svih stranaka u parlamentu. Da se ne zadržavamo dalje… Tako je Koštunica dr Vojislav navukao na sebe nepotrebnu (ili potrebnu?) sumnju koja će ga pratiti do dana današnjeg. Aktivnosti njegove vlade iz 2004. tu nisu pomogle, naprotiv. Da se podsetimo: Dejan Mihajlov tvrdio je da Demokratska stranka „zna ko je ubio Đinđića“, pa ako oni neće da kažu – on će. Ispalo je da je lagao. Rade Bulatović dodao je i nešto svoje na tu temu. Dragan Jočić rekao je da je optužnica „na staklenim nogama“. Legija se predao jer „veruje novoj vlasti“. I tako dalje. Da svega toga nije bilo, cela priča o „političkoj pozadini“ ne bi bila ovako zanimljiva; sami su se kandidovali.
BUDALAŠTINE, SKARADNE I OPSCENE: Vratimo se sada, posle ove korisne digresije, najnovijim događajima. U ponedeljak uveče, u TV emisiji „Ćirilica“ Milomira Marića na TV Happy, imali smo sumnjivu privilegiju da gledamo Nebojšu Čovića kako se svađa sa glavnim urednikom „Kurira“ Ratkom Femićem upravo na ovu temu. G. Čović došao je pripremljen, sa gomilom papira i obrisao pod g. Femićem čiji je jedini argument bio da šta je g. Čović uradio g. Dejanu Anđusu onomad kad je došlo do reč po reč, pa ko koga. Ne savetujemo gledanje tog događaja: bio je odvratan i sasvim marićevski skaredan. Ali, iz nekog razloga bio je potreban. G. Čović se živahno i sa vidljivom motivacijom branio od insinuacija „Kurira“ koje, uostalom, nisu nove: ime Nebojše Čovića javljalo se od 2003. do danas u više navrata i u istom kontekstu – da koja je njegova uloga u zaveri za atentat. Nije mu dokazano ništa, a ni uvlačenje britanskog ambasadora Čarlsa Kroforda nije pomoglo.
Nebojšu Čovića, međutim, nešto tu svrbi, pa se okomio na pokojnog advokata Srđu Popovića koji iz opravdanih razloga nije bio u stanju da se odbrani. Razlog te pizme bio je vidljiv odmah: krivična prijava adv. Srđe Popovića protiv nekoliko lica zbog osnovane sumnje da su umešani u političku pozadinu atentata. Naravno da je ta krivična prijava ostala u nekoj tužilačkoj fioci; samo bi još to trebalo… Pa ni predmet oružane pobune JSO a iz novembra 2001. nije nikuda prispeo, niti će, koliko vidimo, mada je jasan i razvidan do kraja. G. Čović prvo se licemerno ogradio na temu „o mrtvima sve najbolje“ itd. a onda popljuvao pokojnog Srđu Popovića najgorim rečima; bolje da ne ponavljamo. Ono što je adv. Popović bio tražio bilo je jednostavno: uzeti u informativnim razgovorima izjave od navedenih lica, pa neka tužilaštvo vidi ima li tu mesta daljim postupanjima. Ništa više od toga i nije jasno zbog čega bi se g. Čović toliko nervirao.
Pustimo sada te skaredne i opscene budalaštine. Već sama pomisao na anketni odbor za ispitivanje političke pozadine atentata na Zorana Đinđića, kojem bi predsedavao prof. dr Vojislav Šešelj dovoljno je zastrašujuća. Ni ideje o podizanju spomenika Zoranu Đinđiću nisu mnogo utešnije, uostalom.
Cela ova otužna i smrdljiva priča o „političkoj pozadini“ naravno da ima svoju pozadinu; nije pala s neba. Treba iznervirati i zabezeknuti javno mnjenje, skrenuti pažnju na nepostojeću aferu i rastresati političku scenu dok se glasači ne raspamete. Je li Čović ili nije; je li perfidni Albion ili nije; ko je čiji špijun; gde su tu neizbežne „strane službe“; je li pucao Zvezdan ili neko drugi? A da je Đinđić „kviminalac“, što tvrdi Šešelj od početka, o tome se neće ni raspravljati.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Niko od nas ne može da bude ni dovoljno stručan, niti treba da procenjuje svaku deonicu puta, svaku kupovinu aviona, svaki državni projekat, kao što je Ekspo, kao što je nacionalni stadion. Država je ta koja treba da dokazuje da nam je to potrebno, bez obzira na to šta mi mislili. Ali toga nema”
Propali su Vučićevi kontramitinzi i kontramitovi, cena vlasti sve je skuplja, a privreda sve slabija, pobeđen je strah u društvu a gnev postao hroničan, poslušnost otkazuju delovi policije i pravosuđa. Manevarski prostor režima se suzio, pitanje je kako će to pobunjeni građani predvođeni studentima da iskoriste
“Ideja je jednostavna – hoćemo da pričamo sa ljudima”, kaže za “Vreme” Vuk, student Elektronskog fakulteta. “Tu smo da pokažemo da nismo teroristi. Tu smo da saslušamo i pokažemo da, za razliku od nekih ljudi, poštujemo kada se nečije mišljenje razlikuje od našeg.” Vrlo brzo stiže i dokaz: u trenutku dok Vuk pokušava da popriča sa jednim meštaninom, oko njih se okuplja još ljudi. Međusobno se raspravljaju. Čuje se, gotovo istovremeno, “napred, deco, borite se za budućnost ove zemlje” i “na vreme se okanite ovoga što radite”. A studenti, uprkos raznim povicima i uvredama koje im pojedini dovikuju, mirno stoje, slušaju sagovornike, gledaju ih u oči i pokušavaju da ih navedu na dijalog. Ali pravi
Intervju: Duško Vuković, kandidat za predsednika Saveza samostalnih sindikata Srbije
Predstojeći izbori za predsednika Saveza samostalnih sindikata Srbije dolaze u trenutku kada radnici sve češće ostaju bez jasnog posla i glasa, a sindikati bez poverenja. Dok inflacija nagriza plate, a vlast najavljuje minimalac u evrima – sindikat ćuti. Ili barem većina ćuti. U trku za mesto predsednika ove najveće sindikalne organizacije u zemlji ulazi i Duško Vuković, potpredsednik SSSS-a, s porukom da “sindikat mora da bude kičma otpora, a ne hladna birokratija”
Za Mihaljčića “istorizovati se” ne znači dobiti mesto u istorijskoj prošlosti, među svedočanstvima nacionalne istorije, koje će istorijska nauka na odgovarajući način proučiti i oceniti. Suprotno od toga, “istorizovati se” za neko predanje, za neku legendu, pa tako i za predanje o Kosovskoj bici, znači dobiti mesto u sadašnjosti, u živoj kolektivnoj svesti o prošlosti, odnosno, kako kaže Mihaljčić, u “narodnoj istorijskoj svesti” koja se aktualizuje kao podstrek za akciju, za stvaranje nove istorije
Dramatičan apel zaposlenih u Junajted mediji pokazuje šta može da se desi kad medije kontrolišu režim i korporacije. Srbiji se dešava sada. Ako publika to ne prepozna, preti još crnji medijski mrak
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!