Antiislamski fanatik

Za „Vreme“ iz Amsterdama

Unatoč tome što je ubrzano jačanje desno-populističkih političara trauma s kojom se suočava većina zapadnoeuropskih zemalja, moglo bi se gotovo sa sigurnošću reći da je šok koji je Holandiji prouzročio potres što se zove Gert Vilders, šef Partije za slobodu i alfa i omega desnog populizma, daleko najveći u odnosu na usporedive pojave u ostatku starih kontinentalnih demokracija. Sve što on govori i radi, naime, u apsolutnoj je suprotnosti sa svim duboko i, činilo se, nepromjenjivim običajima, navikama i socijalno-političkim praksama zemlje – u kulturi koja do rigidnosti insistira na kompromisu, konsenzusu i izbjegavanju konflikta pod svaku cijenu i u svim poljima života, tvrdoglavošću koja često dovodi upravo do kontraefekta. No u isto vrijeme radi se o vrijednostima i počelima kojima su Holanđani krajnje odani pošto su ih materijalno, empirijski mogli provjeriti kao pouzdana sredstva kojima je zemlja ostvarila četiristogodišnju liniju gotovo neprekinutog rasta, blagostanja, mira (kroz trajnu neutralnost u ratovima) i svih vrsta sloboda po kojima je svjetski poznata kao „najliberalnija“.

Desni političar neobične pojave i još neobičnije frizure, naprotiv, nastavlja marširati otvorenom i izazivajućom konfliktnošću, radikalnošću ideja, ispred svega nezapamćeno vulgarnim rječnikom. Potonje je naciljano iznad svega ka islamu kao temi-svih-tema, ali i šire ka „neautohtonima“ – pogotovo prema „marokanskom đubretu“, kako je doslovno rekao Vilders neki dan, što je u kontekstu holandske kulture, do karikature sklonoj eufemizmima i zaobilaženju uvreda, donedavno bilo nezamislivo. Sve to zajedno, s odbijanjem kompromisa i nesavitljivošću, nešto je što i kod političkog establišmenta i kod goleme srednje klase kao držača stabilnosti i pokretača napretka zemlje izaziva golemu konfuziju. S njom dosad ne samo da se ona nije znala izboriti, nego štoviše nije u stanju vlastitu zapanjenost ni priznati. Prostije rečeno, holandska „simbolička klasa“ ne zna Vildersa uhvatiti ni za glavu ni za rep.

PRETHODNICA: Gert Vilders nije prvi političar koji je u srednju struju uveo diskurs i rječnik što su do devedesetih bili rezervirani isključivo za političko podzemlje, gdje su strukturama jake i bogate države držani dugo u karanteni, tamo gdje margina pripada. Na prvom, to će reći verbalnom nivou, Vildersov prethodnik Pim Fortuin prvi je skinuo kasnih devedesetih pečat s nedozvoljenih tema i, naročito, rječnika koje je, tipično za sjevernoeuropske zemlje, kroz više desetljeća cenzurirala duboko usađena politička korektnost lijevo-centrističke kaste Partije rada, lijevih liberala, Zelenih i demokršćana.

No, za razliku od Vildersa, Fortuin, homoseksualni profesor sociologije i publicista, bio je rođeni egzibicionist i provokator, čija je meta zapravo bila ideološki i kulturno samozadovoljna lijeva i bijela inteligencija, dok su mu ksenofobija i islam kao točke skupljanja nezadovoljnika u stvari bili sekundarni, savršen tabu kao sredstvo za provokaciju. Bez prave težine, Fortuinov angažman iscrpljivao se na razini stila i verbalne invektive, političke nekorektnosti i svađa u medijima. Otud je i atentat na njega, iako naravno šokantan kao precedent u zemlji gdje političari biciklima i javnim prevozom idu u Parlament i koja od 17. stoljeća ne poznaje političko ubojstvo, imao i nešto skoro tragikomično, do cinizma – Fortuina je ustrijelio mladi student, bijelac i pripadnik jedne od ekstremnih ekoloških grupacija.

AUTSAJDER INDONEŽANSKOG POREKLA: Vilders je mnogo kompleksniji slučaj, što je činjenica koja se zbog njegovog, na momente frapantnog političkog programa, u inostranstvu previđa. Rodom iz pograničnog Venla na jugu Holandije, daleko najsiromašnijeg dijela bogate zemlje, porijeklom katolik u dominantno protestantsko-kalvinističkoj kulturi, te – najproblematičnije – rasno zapravo „nečistog“ porijekla (indonežanski korijeni, zbog kojih su Vildersa u mladosti, a danas krajnje ironično, znali po nadimku „neger“ – „crnac“, iz čega je vjerojatno proisteklo i smiješno šatiranje kose), Vilders je sebe uvijek (s pravom) doživljavao kao autsajdera.

Relativno slabo školovan među privilegiranom i obrazovanom holandskom političkom elitom, sporo se probijao na desnom krilu liberalnog VVD-a – partije, treba napomenuti, po definiciji sekularne, štoviše u početku i u tradiciji pravih liberala, ateistički (nekršćanski) i nereligiozno orijentirane stranke, u pedesetim ključno emancipatorske u procesu odvajanja crkve od države, mnogo više od lijevih socijaldemokrata. Vilders se isprva bavio socijalnim pitanjima, i to kao pobornik kresanja svih oblika socijalne asistencije, što je ponovo krajnje ironično s obzirom na njegovo današnje biračko tijelo sastavljeno uglavnom od obespravljenih, nezaposlenih i od radničke klase, daleko najovisnije o ogromnim subvencijama države. Njegov „zlatni čas“ kao i kod mnogih s desnice bio je 11. septembar 2001, nakon kojeg je svojoj radikalizaciji mogao dati oduška. Medijskim blickrigom, serijom tekstova i filmova u koprodukciji s mnogo intelektualnijom, ali jednako antiislamski determiniranom Ajan Hirši Ali, Vilders je svojom fizičkom pojavom i kratkim, žestokim napadima s parlamentarne govornice i u televizijskim prijenosima, izletio kao nevođeni projektil na javnu scenu. Svaki govor, rasprava, o čemu god bila, ili nastup svodili su se na jedno – na islam, kao petu kolonu i strano tijelo u Holandiji, ali i, kako neprestano ponavlja, u „judeokršćanskoj civilizaciji“. Ovo nije moglo bez posljedica u eri neposredno nakon ubojstva Fortuina i pisca i filmskog režisera Tea van Goga, te već od 2004. Vilders živi pod stalnom pratnjom i jakim obezbjeđenjem. No to ga nimalo nije pokolebalo, kao ni brojne tužbe i zabrane ulaska u neke zemlje – štoviše, kao da mu izolacija i ugroženost hrane radikalnost.

IZLAZAK NA MEĐUNARODNU SCENU: Također, za razliku od pokojnog Fortuina, koji je bio a i ostao provincijalna pojava, Vilders je brzo internacionalizirao kako svoj lični profil tako i diseminaciju programa i ideja. Najopskurniji kutovi svjetske politike otvorili su mu odonda vrata širom – od ekstremnih izraelskih desnih partija (Vilders je filosemit i vrlo antinjemački okrenut), do američkog evangelističkog andergraunda – redom krugova ideološko-vjerskih fanatika, usuprot Vildersovom potpuno i iskreno sekularnom i pervertirano humanističkom habitusu (inzistiranje na evropskoj kulturi). Cilj je očito zajednički i kao takav nadiže se iznad međusobno isključivih programa, pa je mreža koju političar održava velika, složena i netransparentna.

Kod kuće pak, on lukavo ne diskriminira ni seksualno ni rodno, ali zna savršeno svoju publiku na liniji antiintelektualizma i u napadu na islam usput zakači redovno i građansku klasu (umjetnost i kultura su tako za njega „ljevičarski hobiji“). Uspjeh svake ozbiljne političke partije u Holandiji danas ovisi od toga kako će se očitovati o mnogobrojnim pitanjima važnima za uređeno društvo, što znači da su stranke ovisne i o spinovanju, analizama i target-grupama, pa svaka na osnovu toga piše i objavljuje široke programe i manifeste, od politike i ekonomije do obavezne ekologije. Program Vildersove partije ima jednu stranicu teksta. On je single issue političar – aktivist jedne jedine teme – a ta je isključivo antiislamizam. Ne zanimaju ga pružanje ruke, reforma, niti demokratizirani islam, nego ide na odsijecanje čitavog jednog dijela stanovništva, zasad „samo“ kriminalaca i(li) islamističkih radikala i terorista, zahtijevajući za ove gubitak prava građanstva, državljanstva – i masovnu deportaciju. U zemlji koja je u holokaustu izgubila gotovo kompletno jevrejsko stanovništvo, eho ovoga dijela Vildersove politike već u primisli izaziva paraliziranost.

foto: ap

MAJSTOR REGRUTIRANJA MASA: Majstor u regrutiranju masa, „narodni čovjek“ s permanentnom distancom ka svakome, Vilders je vrhunski troublemaker – izazivač nevolja, što radi znalački i s užitkom, a stvaranje kaosa čini se kao gorivo njegovih političkih motivacija i ambicija. U istom, za razliku od Marin le Pen i nekih drugih neo desničara, on čitavo vrijeme odbija ući u vlast, čak i na lokalnom nivou, iako je podržao vladu i kabinet desnog centra koji je sastavljala Vildersova bivša partija. Takvo odbijanje učestvovanja u vlasti, demagogija je koja, pak, njegovoj širokoj, politički nepismenoj bazi daje potvrdu o nekorumpiranosti, a iz te pozicije nered se može nastaviti praviti vječno i neometano, što Vilders odlično zna. Jer pored političke kombinatorike i stalne igre na oštrici ima najopasniju osobinu: on izgleda vjeruje u ono što govori i proklamira. To je, bez obzira na neučestvovanje u izvršnoj vlasti, izuzetno destruktivna društvena tendencija i snaga. Ona najprije neprihvatljivim, upravo bezumnim stavovima obezvrjeđuje javni govor u zemlji gdje se izrečeno, pogotovo kad je s političke govornice, tradicionalno smatra ozbiljnom i odgovornom stvari, a gdje su se zbog nepoštovanja civiliziranog odnošenja prema bilo kojoj društvenoj grupaciji donedavno snosile opipljive posljedice. U zemlji koja se (ne uvijek s razlogom) ponosi političkom, ekonomskom i svakom drugom transparentnošću, veze pak s ideološkim podzemljem čine staro i klasno stabilno društvo sve nesigurnijim.

No, to je još i najmanje zabrinjavajuće: govor mržnje spram islama, što Vildersov govor jeste po svakom uzusu, u vrijeme užasa terorističkih napada izlaže tradicionalno mirnu i bezbjednu Holandiju još većem riziku nego što bi bila i inače u ionako nesigurno doba. Odlučan kao i svi demagozi koji, ne mareći više za „karijeru“, u nekom času pređu u idejne fanatike s misijom spašavanja ni manje ni više nego čitave civilizacije, on bi u toj misiji bio spreman žrtvovati bilo što i bilo koga, čini se.

Zato, nijedan političar, medijski analitičar ili novinar koji je Vildersa nekad označavao kao cirkusanta i šarlatana, ne bi to danas ponovio. Zaključak gotovo uniforman danas, s lijeva i s desna izražava se otud kroz jedan jedini pridjev kojim se Vilders opisuje: opasan.

Parlamentarni izbori održaće se 15. marta, i izuzetno su važni za mnoga pitanja zemlje koja ne izlazi iz ekonomske krize, i nasuprot tome stanja kulturno-ideološkog „rata“ u kojem se nalazi u ovom trenutku. Slom dosad vodeće liberalne partije pod nesigurnim premijerom Ruteom skoro da je gotova stvar; ljevica na čelu sa Zelenima u velikom je povratku, a sam Vilders, unatoč recentnom opadanju podrške birača u istraživanjima, izgleda ima šansu za dosad najveći broj mjesta u Gornjem domu parlamenta. Stvari dakle ostaju neizvjesne, što u zemlji u kojoj su dosadna sigurnost i predvidljivost smatrane vrlinama, stvara stanje neobične uznemirenosti i pojačane kolektivne anksioznosti. Tim više što ni sadašnji politički sistem i institucije, ni kultura sama, nema ni najdalje predodžbe kako da se iz toga izvuče. Ako se hipotetički riješi Vildersa, kao ličnosti i ideološko-političkog faktora, njegovi birači i simpatizeri naprotiv, ta masa ekonomskih nezadovoljnika i gubitnika „kulturnih ratova“, kao i stvarna prisutnost problema političkog islama i integracije emigranata, sve to ostaje kakvo je i bilo – mučno, zapreteno i, zasad, bezizlazno.