Rodoljub Šabić, poverenik za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti, prošlog je petka, 24. februara, zbog nepostupanja po nalogu iz rješenja, izrekao Višem javnom tužilaštvu u Beogradu novčane kazne (koje plaćamo mi građani) u tri slučaja u kojima su se predmeti zahtjeva tražioca informacije odnosili na slučaj „Savamala“ (vidi intervju „Veliki korak unatrag“ na strani 16).
Slučaj „Savamala“ se tiče svih nas: Više javno tužilaštvo skriva informacije o njemu, iako je jasno da je posrijedi suspenzija pravne države i vladavine prava nerazriješena nakon gotovo godinu dana.
Što „običan“ građanin da očekuje u svom vlastitom „savamalskom slučaju“? Na primjer, Suzana Anđelović iz Smedereva, čiji je otac Tomislav, vlasnik mjenjačnice, 5. januara ove godine divljački premlaćen u vlastitom dvorištu i otad je u komi u jednoj beogradskoj bolnici. Tzv. tužilačka istraga je izgledala ovako: policija je uradila kako je uradila uviđaj, saslušanje rodbine, pregled video-snimaka iz mjenjačnice… Da bi se potom ustanovilo da je tek kasnije nađena palica koju je Tomislav Anđelović nosio zbog lične zaštite. Posljednjeg dana januara cijela priča s Osnovnog tužilaštva u Smederevu – sve u nastojanju da se predmet zavede kao „samopovređivanje“ – prelazi u Više tužilaštvo, koje tek 13. februara (43. dana od napada) temeljem svoje odluke pribavlja DNK žrtve, kako bi se izvještačili tragovi na palici nađenoj u dvorištu kuće gdje je napadnut.
Rezultata snimaka kamera u mjenjačnici također još nema (tek su početkom februara ponovo uzeli, po drugi puta, hard-disk i naložili novu analizu); kako za „Vreme“ kaže Suzana Anđelović, njoj je rečeno da se njen otac „samopovredio“, u neslužbenim razgovorima liječnici kažu da su povrede glave njenog oca mogle biti posljedica pada s višekatne zgrade, tužioci za sve probleme krive sistem i problem odnosa tužilačke istrage i rada policije, s time da je policijski inspektor koji radi na slučaju – po čuvenju – pošten i nekorumpiran policajac… A njen otac je, u vrijeme nastanka ovog teksta u utorak, 28. februara, i dalje u komi i ne može reći tko ga je, posljednji puta 5. januara, napao po treći puta u zadnjih nekoliko godina. I da, da ona kao kćerka nije toliko uporna, ni ovo malo detalja ne bismo znali.
U međuvremenu, u tužilačkoj hijerarhiji uspostavljena je formalna žestoka disciplina: nitko od tužilaca, bez odobrenja vrhovne tužilačke vlasti – čitati Zagorke Dolovac – ne može ništa za javnost reći; valjda zato i svi tužioci šute u strahu za vlastite pozicije od slučaja Savamale do slučajeva „običnih“ smrtnika, sa izuzetkom tek pojedinaca učlanjenih u Udruženje tužilaca Srbije, iako je i to tek tih glas koji pokušava nešto malo (i bezuspješno) promijeniti.
Dakle, Dolovac ima svojih 15 zamjenika; postavljena je u vrijeme „žutih“, dobila je povjerenje naprednjaka (ex radikala) i ustanovila šutnju, što svojih zamjenika, što svih ostalih tužilaca, pa i svoju. Ne daje intervjue, ne odgovara na pitanja, pa ni na ona Šabićeva, ali što radi: sastaje se s ruskim tužiocima, ide u SAD u službeni posjet, viđa se sa ambasadorom Kazahstana, a na sajtu Republičkog tužilaštva ima i objava o ciklusu jednodnevnih seminara o „veštinama komunikacije i pružanju podrške oštećenima i svedocima, koje Republičko javno tužilaštvo organizuje zajedno sa Misijom OEBS-a u Republici Srbiji“. Usput. Dolovac ima potpisan i sporazum o bezbjednosti novinara, koji je – kako kaže Nedim Sejdinović, predsjednik Nezavisnog udruženja novinara Vojvodine – mrtvo slovo na papiru, namijenjeno onima koji iz Evrope hvale sjajan put Srbije ka evropskim integracijama.
Njene „veštine komunikacije“ bismo rado vidjeli uživo: najprije „slučaj Savamala“, prije toga „slučaj helikopter“, potom recimo slučaj „obične građanke Anđelović i njenog napadnutog oca“…
Ima toga još onoliko, da nas kolektivno zaboli glava: kad će se tužioci usuditi progovoriti i kad će Dolovac izaći na crtu javnosti, sa sve svojih 15 zamjenika koje je, kao i sve ostale tužioce u Srbiji napravila – sasvim mutavima.
