Pink i "Informer" nacrtali su metu na leđima našoj novinarki Tamari Skrozzi. Bagatelisanje ili odmahivanje rukom na ovu činjenicu ne predstavlja ništa drugo do saučesništvo ili, u najboljem slučaju, primer kukavičkog i nedostojnog držanja
Objašnjavati vlasnicima Pinka i „Informera“ što su novinarski integritet, hrabrost i profesionalnost, dokazano je uzaludan posao. Glavni postulat njihove uređivačke i, posebno, poslovne politike predstavlja pokorno i ponizno sasluživanje svakog sa mrvicom moći, a pogotovo – i to do potpunog poništenje vlastite ličnosti i elementarnog morala – onoga u čijim je rukama cjelokupna vlast u zemlji. Tako, između ostalog, izmamljuju predsjednikove osmjehe i glađenje po obrazu; tako dobivaju reklame, kredite, opraštanje poreza, povlaštene poslove, beskonačni niz beneficija, limuzine, sendvič i pivo; tako, zapravo, govoreći o drugima da su plaćenici i rade protiv interesa zemlje, najbolje pričaju o sebi samima. Drugačije ne znaju, niti mogu.
Nego, pređimo na stvar: u nečem što isključivo Dragan J. Vučićević može nazvati gostovanjem na televiziji, a Željko Mitrović TV prilogom, napadnuti su prošle nedjelje na bijedan i puzav, ali krajnje opasan način, naša novinarka Tamara Skrozza, CRTA i „Vreme“. Ukratko: mi smo po ko zna koji put nazvani „Miškovićevom novinom“, CRTA praktično proglašena za filijalu CIA, a Tamari su bukvalno nacrtali metu na leđima. Najprije ju je Vučićević označio kao osobu koja za račun Miroslava Miškovića preko „Vremena“ i američke ambasada upravlja nevladinom organizacijom CRTA, a onda je TV Pink emitirao prilog u kome je istrgnuta iz konteksta njena izjava u staroj satiričnoj emisiji i – da sve bude još ogavnije – rečenica izgovorena upravo na protestu posvećenom obrani dostojanstva profesije („Novinari ne kleče“). Zajedno sa nemuštim off-om, sve skupa je, valjda, trebalo pokazati kako je Tamara ostrašćena, neobjektivna, prostakuša, neprijatelj naroda i države, izdajnica… To su iz dana u dan do iznemoglosti ponavljali.
Treba li sad da Tamari eksplodira bomba na simsu kao Dejanu Anastasijeviću; treba li da je mučki, kao Teofila Pančića, premlate metalnom šipkom dva mamlaza u gradskom autobusu; treba li da prođe još mnogo gore u skladu sa brojnim primjerima iz „naše novije istorije“, uključujući Olivera Ivanovića? Jer, uvijek postoji gomila „kompletnih idiota“ – sve i da se izuzme nešto mnogo gore i zloslutnije – spremnih da za blagonakloni osmjeh i to metaforičko pivo i sendvič, pokažu kako se „rješavaju problemi“ i „obračunava“ sa „izdajnicima“, „ostrašćenim mrziteljima“ svoje zemlje i njene vlasti, pogotovo kada su žene. Za njih ono što im se servira na Pinku i u „Informeru“ (ali i u drugim srodnim režimskim medijima) ima status dnevne zapovjedi i to je jedini smisao priloga u kome je – da još jednom ponovimo – Tamari nacrtana meta na leđima. Bagateliziranje ili odmahivanje rukom na ove činjenice ne predstavlja ništa drugo do saučesništvo ili, u najboljem slučaju, primjer kukavičkog i čovjeka nedostojnog držanja.
Čitaocima „Vremena“, a ni cjelokupnoj javnosti ne treba objašnjavati tko je Tamara Skrozza. O tome svjedoči impresivni kvalitet njenog dugogodišnjeg novinarskog rada, istrajno zalaganje za slobodu izražavanja, neumorna borba za vladavinu prava, demokratska i civilizacijska dostignuća… Svjedoče, vala, i prestižna priznanja – nagrada „Jug Grizelj“ 2016. za najviše domete u istraživačkom novinarstvu u službi razvijanja prijateljstva među ljudima i uklanjanja granica među narodima; nagrada „Ličnost godine“ za 2016. koju dodjeljuje misija OEBS a u Beogradu; nagrada „Osvajanje slobode“ 2017. za afirmaciju principa ljudskih prava, pravne države, demokracije i tolerancije u društvu. Nema Tamara mnogo od ovog, a pogotovo ništa ni izdaleka nalik na životni stil Mitrovića, Vučićevića i njima sličnih. Uz stalni stres, materijalne probleme i svakodnevnu neizvjesnost, jedino što joj je izabrani profesionalni put donio jeste satisfakcija da svoj posao radi odlično, pošteno, časno i, nadasve, hrabro.
Ipak, sad kada znamo tko, kada, kako i gdje, ostaje ono prokleto pitanje – zašto?
Prvi prilog na Pinku uslijedio je samo dan nakon što je CRTA – gdje je Tamara članica upravnog odbora – predstavila analizu izvještavanja medija prije početka zvanične kampanje za beogradske izbore, iz koje se vidi nejednaka zastupljenost vlasti i opozicije, odnosno sve naznake funkcionarske kampanje. Zato je – pošto je riječ o prvom neizvjesnom izbornom ciklusu od 2012. – napravljen planski osmišljen korak u zastrašivanju. A kako brutalna lična difamacija čini glavni element ovog oprobanog i uigranog mehanizma, Tamara Skrozza se našla na nišanu. Jer, kad ona – priznata kao jedan od najboljih poznavalaca medijske situacije u Srbiji i osoba poznata po profesionalizmu i hrabrosti – doživi ovu vrstu napada, što drugi mogu očekivati ukoliko dignu glas protiv mogućih manipulacija voljom građana i zloupotreba? Ništa drugo, osim da im kao i Tamari nacrtaju metu na leđima.
I na kraju – hoće li nas zastrašiti i ušutkati?
Poznam dobro Tamaru, sve nas ostale u „Vremenu“, a i mnogo ljudi u CRTI. Nikad im neće uspjeti. No pasaran.
Manje od dva dana blokade – toliko je vremena bilo potrebno da se uvidi koliko je javni medijski servis slab i nemoćan, kako spolja tako i iznutra. U trenutku pisanja ovog teksta, osmi je dan blokade, a šesti kako RTS ne emituje svoj program. Izgleda i da se suočavaju sa štrajkom unutar kuće. A suština blokade RTS-a nije u onome što objavljuje, nego u onome što prećutkuje
U mesecima nakon pada nadstrešnice u Novom Sadu plamen pobune proširio se po celoj Srbiji. Prvi protesti krenuli su u Novom Sadu odmah nakon tragedije. Vlast je odgovorila hapšenjima, kordonima policije i zastrašivanjem, ali umesto smirivanja demonstranata usledili su novi protesti
Rektor Univerziteta u Beogradu Vladan Đokić mesecima je na meti najviših državnih funkcionera i režimskih tabloida, koji ga označavaju kao podmuklog podstrekivača studentskih protesta, oportunistu, “lice zla” i “vođu zločinačke hobotnice”. Kako i zbog čega je jedan rektor postao “državni neprijatelj broj jedan”
“Stojim u kordonu, a moja ćerka mi viče ‘av, av, ubice’. Kako da postupim? Da mi narede – bacio bih pendrek i pancir i stao na stranu svog deteta”, kaže za “Vreme” policajac sa juga Srbije koji po potrebi radi u Policijskoj brigadi Beograd
Nedavno formiranje vlade Đure Macuta jeste deo režimske osvete i cinizma. Najviše se to vidi po “crnoj trojci” novih ministara postavljenih da se obračunaju sa delovima društva koji su predvodnici i simboli velikog višemesečnog bunta, čiji je povod bio pad nadstrešnice u Novom Sadu koji je odneo 16 ljudskih života. Treba rasturiti prosvetu, univerzitete, nepoćudne medije i delove pravosuđa koji odbijaju da slušaju naredbe, što javno, saopštenjima, što krijući se iza zakonskih procedura. Za to su izabrani oni koji neće imati problem da urade sve što im se kaže, pa i da pojačaju naredbe svojim invencijama
Brutalno pendrečenje studenata i građana u Novom Sadu pokazuje da je režim ne samo spreman na osvetu – nego je već i sprovodi
Ako se u stvarnosti naruši princip ravnoteže - onako kako je nesposobni režim narušio odnos između betonskih elemenata na novosadskoj Železničkoj stanici – stvarnost će se ponašati kao nadstrešnica: otkazaće poslušnost
Ministri često nazivaju Vučića razrednim starešinom. U njegovoj učionici nema radosti ili kritičnog promišljanja. Ima da svi pognu glave nad klupama, bubaju i slušaju. O čemu se ovde radi, čitalac gleda na televiziji svaki dan
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve
