Istorija Srbije (i Jugoslavije) bogata je ulizicama, udvoricama, laskavcima i karijeristima – kao što se zna. Zna se takođe da su takvi bili prvi koji će zabiti nož u leđa predmetima svog dotadašnjeg obožavanja. Pošto nas istorija ne uči ničemu, da vidimo gde smo sada kad je o tome reč
Da ne idemo predaleko u istoriju; vratimo se samo u 1987, septembar mesec. Slobodan Milošević priprema čuvenu Osmu sednicu Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije (to je tada bila njihova Otadžbinska uprava). Kao iskusni aparatski pacov, Milošević ishod te sednice nije hteo da prepusti stihiji (demokratskom odlučivanju, u prevodu), pa je stvar „pripremio“, kako su govorili drugovi komunisti. Tema Kosova bila se nametnula – svima preko volje, ali se nije imalo kud. Milošević je rešio da uzjaše kosovskog paripa koji će ga kasnije nemilosrdno zbaciti, ali to je druga priča. Njegove brige bile su – kao i obično – tehničke prirode: organizovao je preko svojih obećanjima već angažovanih pristalica i saradničkih veza kampanju „masovne podrške“. Pošto tada nije bilo Tvitera i toga, kampanja se iskazala u stotinama „telegrama podrške“ koji su počeli da pljušte u taj CK SK Srbije odmah, 24. septembra 1987, i pljuštali su i narednih dana. Kampanju „masovne podrške naroda“ nastavio je talas pisama redakcijama novina (to se zvalo „odjeci i reagovanja“ u „Politici“ i dodaci Dnevnikovih dodataka na Televiziji Beograd, današnjem RTS „javnom servisu“). Bilo je tu svačega, čovek da ne poveruje, ali je bilo: svako ko je za sebe mislio da je Neko potrudio se da svoju poziciju Nekoga učvrsti javnim izjašnjavanjem odanosti Slobodanu Miloševiću. Bilo je tu i poezije („govornik sa suncem u kosi“) i folklora do mile volje („Druže Slobo, nek si komunista, volimo te ko Isusa Hrista“ itd.). To je pljuštalo i padalo s nebesa mesecima, iznenađujuće uporno i brojno, tako da je Milošević u jednom trenutku skromno-licemerno zamolio da malo prestanu ili barem ohlade. Dok je ta gungula od podguznih muva zujala, Milošević i njegov aparat napravili su kadrovski pogrom poštovanja dostojan i doveli svoje ljude na svako važnije mesto u državi, privredi, kulturi i medijima. Koliko je tu igralo ulogu isticanje u laskanju i udvorištvu, nije izmereno, ali mora biti da nije bez značaja. Neki zli ljudi kazaće da je igralo presudnu ulogu, ali – ponavljamo – nije izmereno i upoređeno.
foto: rade prelić / tanjug…i Aleksandar Vučić sa Darkom Glišićem pred slavskim kolačem
OBOŽAVANJE – MENTALNO I FIZIČKO: Lojalnost Miloševiću i njegovim političkim ciljevima – kakvim-takvim – postala je merilo svega. Tako se, uz vrisku i talambase, stiglo do „Oluje“ i Kumanova i konačno do Petog oktobra. Zanimljivo je da takvo ponašanje, kad se jednom upali „na gurku“, postaje samoodrživ proces: ne treba ih više gurkati i podsećati – sve rade sami od sebe. Čim su osetljivim njuhom grabljivaca osetili da je Miloševiću prošao rok trajanja, svi – dobro, velika većina – okrenuli su mu leđa i pustili ga niz vodu.
Ta tužna i stida dostojna epizoda trebalo je da ljude nečemu nauči, ali – očigledno – nije. Pre svega je Aleksandar Vučić morao da o tome razmisli, jer je – u krajnjoj liniji – o njemu reč. Ima tu jedna razlika: Milošević je svoju nesigurnost ili jako dobro skrivao, ili nije bio svestan koliko je zabrazdio, pa je ostajao hladan ko špricer, čemu su se pristalice divile. Miloševiću je bilo dovoljno da izvaćari koga treba i nije se bavio sitnicama. Neka opozicije, neka to malo slobodnih medija, lepše izgleda, a nije opasno.
Aleksandar Vučić pak mnogo je osetljiviji: njemu smeta sve što mu se ne divi i ne podržava ga otvoreno. U Narodnoj skupštini imali smo Zorana Babića koji ga „obožava mentalno i fizički“ i redovne potresne ispade Marka Atlagića, da ne idemo dalje. Nije mu padalo na pamet da ih ućutka, a mogao je jednom rečju. U medijima je još gore: nanjušivši gde je tanak, udvorički mediji stalno izmišljaju pretnje, atentate i državne udare. Na jadnog hrabrog Vučića diglo se kuso i repato i ala i vrana, ali on ne da se ne da, nego svako malo tvrdi da se ne boji nikoga, da je spreman život da položi za Srbiju, a ako ga narod neće – ne mora, ionako su sve neradnici i lajavci. Neko ko je hrabar, ne hvališe se time, nego ćuti do trenutka kada se to pokazuje. Vučić je očigledno nesiguran, jer je zabrazdio tamo odakle ne ume da se vrati. Odatle i potreba za ponavljanom podrškom sa svih strana. Folklora nešto nema, ako ne računamo onu izblajhanu gospođu Mariju Maksimu sa Jutjuba.
SUJETA SUJETSTVA: Ta nervoza raste, kao što se videlo iz iskrenog iskaza onog Darka Glišića (član Politbiroa te njihove Centralne otadžbinske uprave): g. Glišić gorko je zamerio na nedostatku oduševljene podrške Vučiću. Još zabrinutiji su kosovski predsednici opština sa Srpske liste koji otvoreno prete da će zaređati po kućama onih koji imaju neke primedbe na njih i na Vučića, što su predsedniku i napisali u otvorenom pismu bezgranične ljubavi i podrške.
Godinama se ljudi pitaju zašto se Vučić toliko sekira i brine kad već ima onoliku biračku podršku koju stalno pominje. Biće da tu – osim njegove nezasite sujete i nesigurnosti – ima još nešto. Njegov kosovski parip kojega je zajahao ne ističe se naročito: deluje kao sipljiva kljusina. Aleksandar Vučić se prevario pa obećava svako malo nešto drugo, a često nam nudi i ono ništa da ga dobro čuvamo. „Unutrašnji dijalog“ i „razgraničenje“ su dva primera tog ničeg. Ne znajući šta bi, on igra pipirevku na santi leda koja se topi. Dopustio je sebi da ispusti ispod kontrole Crkvu, što nije mali propust: pre njega se nijednom vlastodršcu to nije omaklo. To što DSS, Dveri i Vuk Jeremić pričaju, nije bitno; Crkva jeste. Njegovi su napali čak i oca Savu Janjića iz Dečana; to je ozbiljna greška. Da su napali patrijarha, bilo bi manje značajno.
Naravno da u takvoj neprijatnoj situaciji Vučić pokušava da nagrebe što veću javnu podršku. Običnoj biračkoj masi ionako je dosadio, pa ili glasaju za njega ne misleći – ili ne glasaju uopšte, jer im se na glavu popeo svojim lažima i prenemaganjima. Stari birači mu ostaju, nove dobiti neće, i zašto se sada rita i vrišti?
Valjda zato što je takav, kukala mu majka: mora da se kurči i da o svemu ima svoje mišljenje i pravosnažnu presudu. Zato mu je valjda i stalo da ga hvale, vole, podržavaju i cmizdre oko njega. Sujeta sujetstva, rekao bi Crnjanski. A Vučićevići i ostali iz tog žabljeg hora krekeću uglas, znajući šta on voli. A i isplati se.
Ostaje nam da vidimo čega će se još setiti pre novembra, ali on se uvek nečega seti, bez brige. Spavajte mirno.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Mi zaista jesmo kolonija, naravno, primerena ekonomskom neokolonijalizmu. I mislim da je to počelo već osamdesetih. Pored naše kleptokratske elite, tu je kapital sa svih strana – od onih direktnih sa istoka i zapada, do onog kojem se u kafkijanskom svetskom finansijskom sistemu često i ne zna pravi vlasnik. Uvek mi je zabavno kada neko iz razvijenijih zemalja kritikuje tzv. poslovni ambijent, naročito po pitanju korupcije i pitam se – pa čekaj, zar sve te kompanije ne sklapaju poslove upravo sa korumpiranom elitom u tim polurazvijenim zemljama sveta? A te kompradroske elite pripremaju zakonodavni i antiradnički ambijent koji pogoduje tom tipu ekonomije. Mislim da Srbiji nedostaje jaka autentična levica, dovoljno nacionalno osvešćena, ali socijalno orijentisana, sa realnim geopolitičkim pregledom na stvari
Jedna od teza koje se često čuju glasi: Vučić nikada ne bi osvojio svevlast i godinama radio šta mu padne na pamet da se u Srbiji nije zbila tzv. izdaja elita, enormne konfiguracije. Šta to znači? Predstavnici raznoraznih elita stavili su svoje lične ili grupne interese daleko iznad interesa građana i zajednice. A ti interesi, u ovom slučaju, ne samo da su različiti nego su potpuno suprotstavljeni. Narodski rečeno, Vučić je igrao na pohlepu i nije pogrešio
“Ako se realizuju planirane javne investicije u ovoj i naredne tri godine od 17,8 milijardi evra, a uz to se ostvari visok rast plata, penzija i drugih tekućih državnih rashoda, onda postoji veliki rizik da deficit bude veći nego što je planirano, što bi impliciralo i veće zaduživanje države. Naravno, država još uvek može da preduzme mere da spreči veliko dodatno povećanje fiskalnog deficita na taj način što bi neke projekte odložila, neke usporila, a od nekih odustala”
Pre bilo kakve odluke o reaktoru, hoće li to biti plod francuske nuklearne kuhinje ili nešto drugo, neophodno je da se uspostavi saradnja između naučnih institucija i nadležnih organa, što nagoveštava i prošlonedeljni Memorandum. No, prvi zadatak za sve igrače, zadatak koji će ih povezati oko istog cilja, jeste rešavanje gorućeg pitanja kadrova
Otkako su počeli investicioni ciklusi javnost se navukla na trošenje miliona i milijardi evra kao na normalnu pojavu. Šta znači kad se milioni izliju u mozak? Da li je 12 miliona evra prevelika suma za obrenovačku pijacu, a 17 miliona evra za ulepšavanje Kalenića gumna? Lako je prevariti lakoverne. Bagatelizacija evra i dolara posledica je aljkavog i nipodaštavajućeg odnosa prema dinaru kao nacionalnoj valuti. Zlatno doba donosi i zlatne bonuse
Hitanje kancelara Olafa Šolca u Beograd pokazuje koliko je litijum vanredno važan Nemačkoj. Stvar je pikantna jer Aleksandar Vučić prvi put otvoreno kreće protiv volje većine naroda
Deluje da je Muzej Nikole Tesle zloupotrebljen zbog interesa Beograda na vodi, da mu je prostor zgrade starog „Jugošpeda“ namenjen ne zato što mu tako odgovara, nego zato što Beogradu na vodi nedostaju turisti
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!