Izložba
Mirjana Boba Stojadinović: Moja četiri grada
„Mestopriča“ je izložba kojom Mirjana Boba Stojadinović označava 25 godina rada. Njena tema je prostor, načini na koje prostor omogućuje kreativne, društvene i političke frekvencije svakodnevice
Zoran Predin… peva Arsena, Kombank dvorana, Beograd, 15. XI 2019.
Sve ga vodilo Arsenu: već u drugoj polovini ‘80-ih bio je među šačicom slovenačkih kantautora – uz to, najmlađi, i jedini iz Novog talasa – čije stihove je uvaženi stariji kolega prepevavao na srpsko/hrvatski; deceniju i SFRJ dovršili su zajedničkim albumom Svjedoci priče (LP 1989, Diskoton; CD 2009, Dallas) i turnejom; među brojnim obradama koje je objavio u svojoj solo-karijeri tj. van i posle Lačnog Franza, uživo je provlačio i pokoju Dedićevu, da bi na cover-diskovima Tragovi u sjeti (prvi 2011, Aquarius, Hrvatska/Menart, Srbija; drugi 2016, Croatia Records) u tandemu s pijanistom/sinom Matijom Dedićem zapaženo mesto zauzele Tvoje nježne godine i Odlazak/Daljine, potonja na stihove Tina Ujevića. Ni za života mnogo obrađivan, Arsenov opus i četiri godine posle odlaska neprikosnovenog autora kao da baca pretešku senku. Povećano posthumno zanimanje za njegove pesme još se nije materijalizovalo odgovarajućim studijskim tumačenjima, kao da će bard odnekud jetko prigovoriti svakom ko se približi. Zamislite, recimo, da neko dubinski ‘presvuče’ Sve što znaš o meni u bluz? S druge strane, Zoran Predin (r. ‘58, Maribor) je isprobavajući razne pop-muzičke stilove i aranžmane sredinom ‘90ih počeo saradnju s romskim sastavom Šukar, uskoro okupio Mar Đango kvartet, a u ovom veku Gipsy Swing band, da bi od 2013. radio s vodećim hrvatskim predstavnicima manuš-džeza, Damir Kukuruzović Django Group. Ova dva toka Predinove razuđene delatnosti, u sezoni kada obeležava četrdeset godina karijere, kulminirala su albumom Zoran peva Arsena (2019, Jugoton – Croatia Records).
Naoko „lak plen“, ali složen zadatak i za Arsenovog starog prijatelja a sve boljeg pevača, ovo tuce obrada obuhvata i svež tretman Dedićevih pop-uradaka za Čolića (Ako priđeš bliže/Zagrli me) i Kseniju Erker (Proljeće bez tebe, veliki hit ‘74, tada pod naslovom Proljeće je otpočelo s kišom), komotno se šireći od kabarea (Tko stoji iza mene) do klapa (Otkako te ne volim). Vlasnik džez-kluba u Sisku i pokretač nekoliko festivala takve muzike po Hrvatskoj, Kukuruzović u najužoj postavi Django Group ima još jednog gitaristu, bas-gitaristu, i vrsnog violinistu Bruna Urlića, a kako je na nekim snimcima pomagao Matija, na koncertu su im se priključili i pijanista i bubnjar. Posle uvodne Tvoje nježne godine samo uz klavirsku pratnju, pokazalo se da i uživo skladno ubrzavaju, a i lepo zaljuljaju Arsenove setne klasike. Uostalom, raspoloženju Moderato Cantabile i Kuće pored mora baš odgovara molski/minor swing.
Ukoliko je iko pomislio da tokom Ni Ti, ni ja ili Takvim sjajem može sjati manuš-sastav ne ‘secka’ dovoljno gusto, Kukuruzović & Co. – premijerno u Beogradu – dobili su pravilno raspoređene sopstvene tačke, i pokazali instrumentalističke domete kroz standarde Đanga Rajnharta (Reinhardt) i numere koje su snimali u saradnji s glavnim evropskim protagonistima te scene. Dok je zvezda večeri nakratko odsustvovala s bine, zamašni i brzoprsti Damir preuzimao je konferansu prirodno se nastavljajući na Predinov stil pričica za publiku – a obojica tu duguju legendarnom Stjepanu Đimiju Staniću. Kukuruzović bi bio odlično primljen čak i da se ne razume u Beograđanke, što je potvrdio posvetama (iz Istre) Vesni Čipčić i Svetlani Bojković.
Kao i uvek, Zoran Predin je skladno utkao i nekoliko svojih pesama – Šta bi mi bez nas, Ne mine niti dan/Vilenjak – a posebno je počastvovan Ivan Goran Bregović, odranije poznatom verzijom Te noći kad umrem. I posle 100 minuta bilo je još spremnog/željenog materijala, no muzičarski biser ostao je – nimalo iznenađujuće – rasvirani bluz Završit ću kao Howard Hughes. Iako posle niza Predinovih gostovanja na Kolarcu (manje od 1000 posetilaca) ovaj prelazak u dvostruko veći prostor nije sasvim ispunio Kombank dvoranu (renovirana nekadašnja sala Doma sindikata, nekadašnje Jugoslavije), raznolika a ne baš mlada publika (s ulaznicama po 1.500–2.500d.) jednako je bila oduševljena i nije se baktala YU-nostalgijom. Zvanični deo završen je prigodnim putovanjem u Sredozemlje, gorepomenutim odlaskom – čežnjivo horskim Tamo, tamo da putujem.
Neizbežni bis, i neizbežno – kakav bi to bio Arsen bez Gabi? – Pamtim samo sretne dane, pa konačno pečaćenje rastanka, A sad adio, špica Šurdinog Vrućeg vetra. Čovek poželi da predvodnici kao Rundek i Predin ne menjaju programe i saradnike tako brzo, nego da nam ostave priliku još koji put u ovome da uživamo.
„Mestopriča“ je izložba kojom Mirjana Boba Stojadinović označava 25 godina rada. Njena tema je prostor, načini na koje prostor omogućuje kreativne, društvene i političke frekvencije svakodnevice
Zadužbina Milana Mladenovića sprema tužbu protiv vlasnika TV Pink jer neovlašćeno „obrađuje“ pesme kultne Ekatarine Velike. Kažu, hteo je da kupi prava, ali njima ne pada na pamet da to dopuste
Zgrada Narodnog pozorišta u Subotici, čija rekontrukcija je trajala dve decenije, poredila se sa „Skadrom na Bojani”. Završena je nakon sedamnaest godina, a plaćena je pola milijarde dinara više nego što je predviđeno
Izložba radova koje su naši umetnici prošlog veka naslikali zbog Pariza i o Parizu, istovremeno govoreći i o njihovim danima provedenim u gradu za koji Cuca Sokić kaže da mu je „svaka fleka, nekako na svom mestu“
„Novi narativ“, teatrološka studija Marine Milivojević Mađarev ispituje kako dramski pisci, pišući o prošlosti, utiču na promenu njene percepcije u sadašnjosti, a time posredno i same sadašnjosti stvarajući nov narativ
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve