

Književnost
Semjuel Beket u Beogradu: Dramaturg apsurda i boljeg posrtanja
Ovogodišnji Irski festival u Beogradu posvećen je 120. godišnjici rođenja Semjuela Beketa. I tokom meseca frankofonije biće priređena izložba Beketu u čast


Božo Koprivica: Danilo Kiš. Vježbanka, Karioke, Beograd 2019.
Godinama, decenijama unazad, ispisuje Božo Koprivica knjigu o Danilu Kišu po nedeljnicima i književnim časopisima, po sveskama, istrgnutim papirima i salvetama, potom taj materijal sakuplja, piše jedno dugačko pismo svome prijatelju, sabira događaje, svedočenja i citate, niže pesnike i pesme koje je Kiš voleo, koje su voleli obojica ili koje voli on, Koprivica, sve to povezuje na začudan način i okuplja u Vježbanku, raskošan izdavački poduhvat koji se pojavljuje na tridesetogodišnjicu Kišove smrti. Prigodna knjiga, dakle. Osim što je sve samo ne prigodna. Nikada niko o Kišu nije napisao knjigu ni nalik ovoj, niti je ijedna druga knjiga nalik Vježbanci. Možda bi se moglo reći i da je Božo Koprivica prepisao knjigu o Danilu Kišu od samog Danila Kiša, ili da ju je prepisao od silnih pesnika, ili, što je zabavnije, da je knjigu o Kišu prepisao od samoga sebe, jer kada bi se sabrali svi citati iz Kišovih tekstova što ih je pisac posejao po ovoj knjizi, oni bi, ponovo sakupljeni na jednom mestu, dali novu Kišovu knjigu koju bi, ovoga puta, potpisao Božo Koprivica. A možda je upravo to i bila ideja, jer ovakve knjige ne nastaju zato što je pisac želeo da ih napiše, već iz opsesije, zato što je morao da ih napiše, zato što je, u jednom trenutku, reagovao kao vulkan da bi odbranio svog umrlog prijatelja od lešinarskog napada, u drugom da bi svome sećanju našao mesta, u trećem da bi ukazao na detalje Kišovog pisanja što ih je samo on uočio, u četvrtom zato što ima rukopis Kišove priče s morem ispravki načinjenih piščevom rukom… i sve to je Božo Koprivica morao da uradi, inače bi se rasprsnuo, umro bi bez ikakve nade da će mu se duša ikada smiriti.


Čitavog jednog Danila Kiša nosi Koprivica u sebi, čudovišnog i po malo nestvarnog (kakav, uostalom, Kiš i jeste bio, čudesan, čudovišan i po malo nestvaran), a nije manje čudovišan ni pisac tog čudovišnog Kiša, jer, na trenutke, gubi se Koprivica u Kišu i Kiš nestaje u Koprivici, protiču čitave stranice u ulančavanju Kišovih rečenica onako kako ih Kiš nikada nije poređao (a Božo Koprivica jeste), rečenica iz Ranih jada nastavlja se na rečenicu iz Peščanika, a ova se kalemi na tri rečenice iz Grobnice, potom dve rečenice iz Gorkog taloga iskustva, onda nekoliko Koprivičinih rečenica, pa opet Kiš iz Bašte pepela ili Crvenih marki sa likom Lenjina i čitalac lagano počinje da gubi jasnu razliku između ova dva pisca, više ne zna da li čita Kiša ili Koprivicu, Koprivičinog Kiša ili Kišovog Koprivicu, sva se silina te strasti i ljubavi, te posvećenosti koja se ne može uporediti ni sa čim na ovoj našoj književno-teorijskoj sceni, uliva u enciklopedia kišiana koja liči sve pre nego na enciklopediju, a jeste i to, zaokruženo (ali i nedovršeno i nedovršivo) znanje, enkiklios paideia, priča o strasti, ljubavi, posvećenosti i prijateljstvu za koje i smrt bila je tek sitna neprijatnost (ništa se, reći će Koprivica, posle Kišove smrti nije u našem odnosu promenilo). Verovatno nas, zbog svega ovoga, neće začuditi kada se, naizgled ničim izazvan, u priču uključi i Mirko Kovač, još jedan veliki pisac ovog jezika, duboka Koprivičina opsesija, Kišov prijatelj, pa naiđemo na upitnik nedeljnika Čik što ga je Kovač popunio urnebesnim svojim odgovorima (kosa: bajna; oči: uvek sklopljene; miris: truleži; vaš tip žene: obnažene), ali i prelep i pretužan tekst Borisa Dežulovića o poslednjem susretu s Kovačem, o nasmejanim dečačkim očima Kovačevim, kao što su bile i oči Predraga Lucića, nasmejane i dečačke, i poslednji Lucićev gest, stisnuta šaka koja pokazuje – šipak, da bi se krug tih potpuno sumanutih asocijacija, taj kružni esej o nasmejanim dečjim očima umirućih i posmrtnom šipku, zatvorio citatom iz Peščanika, poslednjim gestom Eduarda Sama, stisnutom pesnicom iz koje izviruje palac da bi svetu, smrti, životu, sebi, pokazao – šipak. Ili esej o zubima u Kišovom delu. Ili prepiska Paula Celana i Ingeborg Bahman. Ili fotografije adresa i ulica u kojima je Kiš živeo u Parizu. Kišovi prevodi i Kišove pesme. Kišov Dubrovnik i druženje s Milanom Milišićem i Vojom Šindolićem. I pesme, pesme, posvećene Kišu ili kao da su pisane za njega, one koje je Kiš prevodio i koje nije napisao, a napisao bi ih samo da ih pre njega nisu napisali neki drugi pesnici. Uistinu, Enciklopedia kišiana.
Žanrovski neodrediva, ova je knjiga zbirka tekstova Bože Koprivice, ali ne samo njegovih: tu je, recimo, izvrstan ogled Zorana Paunovića o Kišu i Džojsu, ili naručeni tekst Voje Šindolića. Ovo je izbor pesama sačinjen po vrlo neuhvatljivom kriterijumu: to su pesme po srodnosti, ali nije jasno po čijoj srodnosti i s kim. Ipak, sve one imaju vezu s Kišom. Ovo je knjiga sećanja, ali često tuđih, nešto poput Mihizove autobiografije o drugima. I fotografije. Na zgradi u Ulici Artur Grusje vidimo pločicu s Kišovim imenom, godinom rođenja i smrti. Tu su Marija Čudina i Leonid Šejka. I Mirko Kovač s nešto kose na glavi. Svi su tu, prijatelji. Kako god i šta god da je pred nama, divno je imati Božu Koprivicu za prijatelja jer tada ni smrt ništa ne može tom prijateljstvu.


Ovogodišnji Irski festival u Beogradu posvećen je 120. godišnjici rođenja Semjuela Beketa. I tokom meseca frankofonije biće priređena izložba Beketu u čast


Najteži mi je bez dileme bio intervju sa Džonijem Štulićem. Tu je ona njegova valjda hiljadama puta citirana izjava da smo prethodnih 40 godina slušali zavijanje vukova, a da ćemo zato narednih 40 slušati blejanje ovaca. Bilo je teško ne zato što je on bio neprijatan ili problematičan sagovornik, naprotiv, već zbog toga što se svojski trudio da sve svoje stavove što preciznije objasni. Tako da je umeo i da zakomplikuje odgovore, a ja sam se trudio da što bolje razumem šta želi da kaže




Svetska premijera opere Klovnovi montrealske i naše kompozitorke Ane Sokolović odigrana je poslednjeg dana januara u Montrealu


Krajem februara, početkom marta u Beogradu su gostovala dva crnogorska pozorišta. U subotu 28. februara, na Velikoj sceni “Olivera i Rade Marković” gostovao je Centar za kulturu Tivat sa predstavom Contra Mundum. U nedelju 1. marta, na sceni “Raša Plaović” Narodnog pozorišta gostovalo je Nikšićko pozorište sa predstavom Otac
Režimska propaganda i njene žrtve
Šta Vučić zna o masakru u kafeu Panda i ubistvu braće Bitići Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve