Biračko tijelo Srbije čeka izbore zakazane za 21. jun. A zna li – jadno ne bilo – o čemu odlučuje? Da li o nejednakosti u primanjima između najsiromašnijih i najbogatijih – najvećoj ne samo u regionu, nego i unutar svih zemlja Evropske unije? Ili, možda, o korupcionaškim aferama ministara i ostalih iz vlasti bez ikakvih pravnih, političkih i moralnih sankcija? Hoće li birači ocjenjivati aktualni režim kroz krajnje misteriozan način nabavljanja respiratora i druge, više nego sumnjive, poteze tokom vanrednog stanja? Konačno, kako će se odrediti prema zaključku međunarodne organizacije Fridom haus da je Srbija, po prvi put od 2003, ispala iz kategorije demokratskih država?
Ništa od toga, duplo golo. Na predstojećim izborima odlučuje se samo o jednom pitanju: koliko će lista prave ili kvaziopozicije preskočiti „nebeski visok“ cenzus od tri posto. Naime, njihov ulazak u Skupštinu predstavlja malo ili ništa za građane, ali mnogo znači Aleksandru Vučiću. Zato on i sokoli kandidate za narodne poslanike rekavši da će pored Pokreta slobodnih građana biti još partija iznad cenzusa. Svaki lider neke od tih stranaka mora da je osjetio trnce slatke jeze poslije ovih riječi. Jer, ako se predsjednik Srbije i u šta razumije, onda su to istraživanja javnog mnijenja na koje, jelte, s vremena na vrijeme baci ovlašan pogled zauzet redovnim državnim poslom poput gostovanjima u „Hit-tvitu“.
Vučića treba uzeti sasvim ozbiljno i kada kaže da očekuje „teške izbore“ – niti jednoj vlasti, pa ni njegovoj, nije lako da ugura kakvu-takvu opoziciju u parlament nakon što je sravnila sa zemljom sve dosadašnje i uobičajene uvjete njenog djelovanja. I što li bi tek bilo da se naprednjaci umjesto sa bojkotašima obračunavaju sa svojim takmacima za naklonost birača?
O situaciji pred izbore podosta govore dva slučaja. Prvi je napad na lidera PSG-a. Uprošćeno: na optužbu da je dobio novac od Vučića, Sergej Trifunović je rekao građaninu M.Đ. da „pozdravi gospođu majku“ i potom dobio udarac šakom u potiljak. Naravno, svaka nasilna reakcija je nedopustiva. Ali čitav taj incident pokazuje mnogo više od provociranja i tankih živaca. Premda ga sve članice Saveza za Srbiju osuđuju, riječ je o sindromu duboke podjele u istom političkom korpusu i opasnosti da mu prozivanja i sukobi postanu glavni zaštitni znak. Vučiću i njegovima to niko ne treba objašnjavati: kao da sami nisu glavni generatori političkog nasilja, sada tobože staju u obranu Trifunovića ne bi li bojkotaše iz SzS-a dodatno proglasili za siledžije i ogadili ih u javnosti.
Tako stižemo i do drugog tužnog slučaja, a tiče se Demokratske stranke. Opozicija unutar nje ostvarila je bar jedan od svojih glavnih zahtjeva i obnovila „identitet“ ove partije kroz njenu najpoznatiju tradiciju – cijepanje pred svake izbore. Da li je to ikome više važno? Ne baš. Stranka koja osam godina provede, vrteći se ukrug, bavljenjem isključivo sama sobom, i nije mnogo politički relevantna bez obzira što mislili njeni članovi.
Ipak, najnoviji obračun među „žutima“ simbolizira stanje cjelokupne opozicije u Srbiji. Na jednoj strani je pokušaj Zorana Lutovca da iskorači iz dosadašnje gubitničke prakse i revitalizira stranku članstvom u SzS-u i bojkotom izbora. To je bio i ostao izrazito rizičan potez – mogućnost postizborne političke marginalizacije ovdje je manji problem od činjenice da mlakim, reaktivnim i često polovičnim porukama ova grupacija nije uspjela homogenizirati i proširiti krug svojih pristalica. Ovo nipošto ne znači da trebaju odustati od bojkota. Ako ni zbog čega drugoga, onda makar zato što se radi o jedinoj inicijativi za koju Vučić nema pravo rješenje. Ona u budućnosti vrlo lako može postati politički kapital. Pitanje je samo – čiji?
Jasno je da na drugoj strani dobar dio veteranske ekipe iz DS-a ne vjeruje da će ga nešto od tog kapitala zapasti, a tako je i kod nekih drugih „subjekata“ raznih vrsta opozicije. Svjesni da su u apotekarskoj dozi potrebni Vučiću u Skupštini, oni su uvjereni da bi im on rado – kao onih sto evra svakom punoljetnom građaninu – udijelio i nešto mandata; to se danas naziva politički program. U svakom slučaju, ovo krilo DS-a, zajedno sa različitim izlaznicima na izbore poteklim iz njenih redova, ima ozbiljan problem bilo kakve uvjerljivosti: kako neprestano ističu prazne floskule o evropskom putu, Boška Obradovića i uzajamne zadjevice, nije baš jasno za što se zalažu, da li za stečajne upravnike svojih stranaka ili za profesionalne davaoce alibija Vučiću za njegov način vođenja države.
Na kraju, jedno je izvjesno: položaj opozicije savršena je slika katastrofalnog stanja u društvu. Zbog toga režim na ovim izborima ne može dobiti ništa osim daljnjeg produbljivanja ionako preduboke političke i svake druge krize. Srbija je, također, trenutno pomirena sa sudbinom u kojoj će joj skakavci pojesti i naredne godine. U tom pravcu, sadašnja situacija lako bi mogla postati staro dobro vrijeme.
