Komentar
Lomljenje dece Srbije
Studenta Akademije umetnosti Relju Stanojevića su bez ikakve potrebe držali u zatvoru 17 dana. Jesu mu naudili, ali nisu uspeli da ga zastraše
Mada i dalje duboko nezadovoljno Vučićevim režimom, glasačko tijelo opozicije se umorilo od većine njenih lidera i liderčića. Vrijeme im je isteklo, nisu uspjeli. Neka se vrate svojim profesijama, pišu memoare, učestvuju u rijalitijima i rade sve što žele osim jednog – da više nikad i nikog ne pozivaju da glasa za njih. Da li bi ovo bilo malo?
Prvi put u novijoj istoriji aktualni režim je optužen – recimo to tako – za namještanje izbora u korist opozicije, klijentelističke i one prave. Konkretno: prikupljao im je potpise za liste.
Dobro, bilo je toga i ranije, reći će svaki anketirani prolaznik. Jeste, vjerojatno je bilo… Razlog – da se podijeli opoziciono biračko tijelo, raspu glasovi i debelo profitira od D’Ontovog sistema. Na primjer, koalicija oko Srpske napredne stranke je 2014. godine zahvaljujući oko 700.000 glasova koje su osvojile liste ispod cenzusa dobila 158 mandata u Skupštini. Sada kada im je samo nebo granica, naprednjaci nemaju nikakve potrebe da se bave rasipanjem glasova u opoziciji. No, optužbe da su upravo oni prikupili potpise većini stranaka što izlaze na izbore ne pljušte samo iz bojkotaških redova. U tom kontekstu, ilustrativan je duel Sergeja Trifunovića i Saše Radulovića u „Utisku nedelje“ i potonja razmjena uvreda na Tviteru. Obojica su, naime, predali liste i krenuli u završnicu predizborne kampanje.
Čitalac dobro zna zašto je ovako, „Vreme“ je onoliko pisalo o tužnom slučaju ovdašnje opozicije. Ovome valja dodati i jedan veliki propust Aleksandra Vučića: suočen sa bojkotom, poput vabilice za izlazak na izbore spustio je cenzus na tri posto, ali u brzini zaboravio na onih deset hiljada ovjerenih potpisa za punu listu. Njihovo skupljanje se ispostavilo kao ozbiljan problem koji, izgleda, sam mora rješavati kao i svaki drugi u zemlji. U tom kontekstu, nakon 21. juna može očekivati novu optužbu – čiju je listu od onih iznad cenzusa morao zaokružiti i mučeni naprednjački glasač, uslikati listić i pokazati ga svom kratko podšišanom kontroloru ispred biračkog mjesta? Jer, ako se pravi ili kvazi opozicionari toliko muče oko potpisa, kako li će im narod vjerovati da su sami osvojili procijenjenih 90.000 glasova potrebnih za prelazak cenzusa?
Ni bojkotaši nemaju mnogo razloga za slavlje. Za veliki dio birača su gotovo svi na opozicionoj sceni manje-više ista sumnjiva lica. Naravno, najveću zaslugu za to ima njihova stalna i neumorna satanizacija i kriminalizacija u režimsko-
-medijskoj mašineriji za mljevenje živog ljudskog mesa. No, stoji i činjenica da je opozicija u svaki izborni ciklus u posljednjih osam godina ulazila slabija od onog prethodnog djelujući – kako reče jedan iskusni politički analitičar – kao vojska koja se raspadne i prije nego što bitka počne. To je rezultiralo i nikad većom dezorijentacijom, demoralizacijom i defetizmom dobrog dijela njenog biračkog tijela.
Mada i dalje duboko nezadovoljan Vučićevim režimom, poslije tolikih poraza i iznevjerenih nada taj dio populacije jednostavno je postao umoran od opozicije. Vrlo uvjetno se može podijeliti na tri skupine.
Prva ne vidi rješenje izuzev u nagodbi sa režimom. Iz svake dosadašnje krize, ma što god oni pokušavali, Vučić je izlazio samo jači i moćniji. Svakako, tako neće ostati zauvijek, ali do tada će život proći. Zašto onda bezuspješno ispravljati krive Drine na svoju štetu? Zar nije bolje okrenuti glavu od korupcije, laži, autoritarnosti, nesposobnosti, bahatosti, svakovrsnog nazadovanja i ostalih blagodati kojim režim svakodnevno usrećuje Srbiju i utopiti se u masu? Ova nagodba nužno ne znači klicanje Vučiću u svakoj prilici – dopuštena je konstruktivna kritika u granicama poretka, pa čak i inicijative za promjene i unapređivanje njegovih manje važnih segmenta. Recimo – određenih aspekata komunalne i kulturne politike. Mada izgleda ljigavo i ima svoju cijenu, za ovaj dio građanstva bolje je išta nego ništa, a svoje predstavnike imaju u klijentelističkoj opoziciji.
Drugu skupinu čine oni što su rezignirani i izabrali svojevrsnu unutrašnju emigraciju. Da se nagode sa režimom ne mogu. Među brojnim razlozima, na posljednjem mjestu nipošto nije uloga njegovih predstavnika u krvoproliću devedesetih godina širom bivše Jugoslavije. Ne vjeruju da se išta može promijeniti – pogotovo sa ovakvom opozicijom – i zgađeni odbijaju praćenje političkih tokova. Interesa svedenih na profesije i zanimacije van javnog života, sa sličnim sebi uspostavili su intimne azile. Tek ako ih nešto ugrozi – na primjer, ograničenja u vanrednom stanju zbog epidemije korone – reagiraju i dižu glas, ali samo dok se ne povrati status quo.
Treću i najveću skupinu unutar biračkog tijela opozicije predstavljaju ljuti glasači. I to ne na Vučića, jer „on radi svoj posao“, već na opozicione lidere. Zamjeraju im gotovo sve – bezidejnost, nerad, nesposobnost, odsustvo političkog instinkta, ličnu sujetu… Ne obaziru se više na „objektivne teškoće“ i često su do destrukcije radikalni u svojim kritikama. Zato ponekad djeluje da neke od njih ni svetac ne bi mogao zadovoljiti, a kamoli političar od krvi i mesa. Ova skupina je podijeljena na pristalice bojkota i pristalice izlaska na izbore po svaku cijenu, s tim da ovi potonji nisu sigurni da li će i za koga na kraju glasati. Za jedne i druge je karakteristično da na njihove stavove nisu uticali stranački pozivi ili je to bilo minimalno. Zajedničko im je i da su umorni od toliko puta izrečenih kritika aktualnog režima; isključivo ih zanimaju svježe ideje i konkretan rad na njegovoj promjeni.
Navedeno nije ni malo utješno po opozicione stranke bez obzira da li izlaze na izbore ili ga bojkotiraju. Iako su ove druge uspjele skrenuti pažnju na neregularne uvjete i odbile učešće u namještenoj utakmici, to više nije dovoljno za velik dio građanstva na koji računaju.
U još goroj situaciji su ovi što izlaze na izbore. Ako se izuzme klijentelistička, nitko od prave opozicija neće profitirati od ulaska u Skupštinu. Naprotiv. I ovako blijedi i neuvjerljivi, nosiće hipoteku – nevažno da li lažnu ili stvarnu – kako su Vučićevi dužnici zbog potpisa za liste i još mnogo toga drugog.
Ipak, iz ove situacije može još ponešto i dobro ispasti. Pošto će Vučić i njegovi poslije izbora biti jači nego ikad, red bi bio da čitava plejada opozicionih lidera i liderčića zauvijek napusti političku scenu; dobar dio i nakon više decenija. Vrijeme im je isteklo, nisu uspjeli. Neka se vrate svojim profesijama, pišu memoare, učestvuju u rijalitijima i rade sve što žele osim jednog – da više nikad i nikog ne pozivaju da glasa za njih.
Da li bi ovo bilo malo?
Studenta Akademije umetnosti Relju Stanojevića su bez ikakve potrebe držali u zatvoru 17 dana. Jesu mu naudili, ali nisu uspeli da ga zastraše
Kako se, na prvi znak da se otpor može organizovati drukčije nego mirnim šetnjicama, sad najednom vlast i njeni telali dosetiše da „batina ima dva kraja“?
Ministar kulture Nikola Selaković mora da bira između zakona i interesa investitora koji hoće da ruše Generalštab, a koji očigledno zastupa predsednik Vlade Republike Srbije Miloš Vučević
Premijer Vučević najavio je nove informacije o ostavkama, ali od toga nije bilo ništa. Prvo da veliki šef izračuna kako mu se to uklapa u priču da se radi i gradi, kako da pogibiju petnaest ljudi pretvori u tek manju neprijatnost
Sprski đaci su infinicirani očajem svojih roditelja, nezadovoljstvom nastavnika i bahatošću države. Sistem je truo, pa teško da će pare rešiti problem
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve