Komentar
Lomljenje dece Srbije
Studenta Akademije umetnosti Relju Stanojevića su bez ikakve potrebe držali u zatvoru 17 dana. Jesu mu naudili, ali nisu uspeli da ga zastraše
Šta čini toksičnom atmosferu u kojoj stasavaju mladi u Srbiji? Kako je i zbog čega legalizirano policijsko nasilje? Ko je pravi baštinik najmračnijih radikalskih tekovina? Zašto u Srbiji, kao u Čileu i Argentini u vreme vojnih hunti, majke i očevi ispred zatvora pokušavaju saznati kakva je sudbina zapala njihove kćeri i sinove
Ima li Srbija šefa države? Formalno gledano, ima. Stvarno – Aleksandar Vučić se ponaša kao zagriženi stranački aktivista u palanci podalje od autoputa ukršten sa brutalnim, beskrupuloznim i nezajažljivim direktorom marketinga vlastite kampanje. Taj stil vlasti samo je jedna, ali najupečatljivija karakteristika režima koji je zemlju pretvorio u ekspres lonac bez ispusnog ventila.
Kuda to vodi, pokazalo se prošle nedjelje. Na ulicama su provalili bijes i očaj: bijes – zbog laganja, zastrašivanja, nesposobnosti i, prvenstveno, tretiranja građana poput neodgovorne djece; očaj – zato što budućnost izgleda mračnije nego ikad u posljednjih nekoliko decenija. Sve ostalo je magla.
Na ulicama su bili mladi ljudi. Nitko od njih nije imao priliku vidjeti normalnu debatu na televiziji ili u parlamentu, vijesti koje ne počinju sa Aleksandrom Vučićem, usvajanje bilo čega što se smatra evropskom vrijednošću bez inostrane prinude i domaćeg „šipka“ u džepu. Naprotiv, te djevojke i momci stasavaju u toksičnoj smjesi nacionalizma, kolektivne amnezije vezane za devedesete i autoritarnog populizma. „Obrana“ Kosova i crkvenih svetinja, izljevi netrpeljivosti prema susjednim narodima i slične parole jedino su političko okruženje koje poznaju. Nitko im ionako ništa suvislo i ne nudi: opozicija je autistički zaokupljena sama sobom, a dobar dio nevladinog sektora pretvorio se u otužni javno-privatni servis vlasti.
Zato nema mjesta čuđenju zbog krajnjih desničara i huliganskih navijačkih grupa na demonstracijama. Nasilje je njihovo prirodno okruženje bez obzira da li su došli ispred Skupštine iz ličnog zadovoljstva ili ih je tu poslala vlast. Uglavnom, kada polete kamenje i suzavac, a policija krene redom da pendreči, nitko ne kliče vladavini prava, liberalnoj demokraciji i toleranciji bez obzira što misli sve najgore o vrijednostima i politici „nacoša“. Tko ne vjeruje, neka sačeka da kordon Žandarmerije krene prema njemu.
Vučić ne bi bio to što jeste da u maniru iskusnog šibicara nije učinio sve što može da navedeno iskoristi. Kako i dolikuje, služi se sa tri kutijice – jedna je za strance, druga za naprednjačko biračko tijelo, a treća je namijenjena ostatku Srbije.
Elem, Vučić poručuje Briselu i Vašingtonu da ga Rusi „pakuju“ zbog nastojanja da riješi kosovski problem i evropskog puta zemlje, a Moskvi se žali da je Zapad protiv njega pokrenuo isprobani mehanizam „narandžastih revolucija“ pošto je dokazani ruski prijatelj. Sve skupa, predsjednik Srbije smatra za virtuozno diplomatsko umijeće i kako onda da mu ne vjeruju?
No, pošto je naprednjačko biračko tijelo u principu rusofilsko, za njih je rezervirana standardna teorija zavjere. Iza demonstracija i nereda stoje zapadne tajne službe, ali i one iz Crne Gore i Hrvatske. Naravno, sve je organizirao i platio Dragan Đilas. Namjera ovih združenih snaga je potkopavanje mučeničke borbe Aleksandra Vučića za Kosovo i vaskoliko srpstvo. A da u ovom dijelu populacije ne bude ni malo nedoumica o pravim baštinicima najmračnijih radikalskih tekovina, pobrinuo se Vladimir Đukanović čestitajući Ratku Mladiću zauzimanje Srebrenice i time, prećutno, sve ostalo što je uslijedilo. Naime, nije nikakva tajna da je ovaj poslanik jedan od ključnih režimskih koordinatora za uzgoj, maženje i paženje ultradesničarskih kadrova i organizacija. Oni su, jednostavno, naprednjačko vojno krilo.
Međutim, Vučiću to ni malo nije bio problem u pokušaju da huliganizira demonstrante proglašavajući ih za opskurne desničarske mračnjake. Ovdje je nastojanje da se „pristojnoj Srbiji“ ogade protesti sasvim sekundarni cilj. Onaj pravi, primarni, jeste legalizacija policijskog nasilja. Naime, ako i dalje postoje dileme da li su tučnjave sa pripadnicima MUP-a spontane ili inicirane, sada je sve jasno: ponašanje huligana ispred Skupštine predstavljalo je smokvin list za plansko i sistematsko prebijanje mirnih demonstranata.
Vučić je ovim poslao dvije poruke. Prva glasi – nije važno da li čovjek viče ili baca kamenje, učestvuje na demonstracijama ili kači objave na društvenim mrežama, važno je da je u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu. A za to slijedi odbijanje bubrega i razbijanje zuba plus 30 do 60 dana zatvora, pa tko voli neka izvoli.
Druga poruka direktno proizilazi iz prve i kaže da su policija i, uopće, čitav aparat državne sile apsolutno odani predsjedniku Srbije i spremni da izvrše što god im naredi. Vara se, dakle, svatko tko vjeruje da bi kakav kordon mogao kleknuti na jednu nogu kao nedavno u Americi i na taj način smanjiti napetost i pozvati na nenasilje. Ovo je naprednjačka Srbija, zemlja sve više nalik na Čile ili Argentinu iz doba vojnih hunti: nakon što kćeri i sinovi iziđu na proteste, majke i očevi ispred zatvora pokušavaju saznati kakva ih je sudbina zapala.
Izvjesno je da Vučić nije u stanju upravljati krizom osim ako je sam nije stvorio. Za vrijeme poplava 2014. najšira javnost bila je svjedok njegove panike i niskog kapaciteta upravljanja; između ostalog, tada je u Šabac poslao više hiljada dobrovoljaca iz Beograda iako za tim nije bilo potrebe, niti je itko znao kako da ih upotrebi.
Slično se desilo i na samom početku pandemije korone: Vučić je odmah iskoristio sva restriktivna i financijska sredstva uprkos upozorenjima da će kriza trajati i da država mora brižljivo voditi računa o ionako oskudnim resursima. Kako mu sada ništa nije preostalo, suočio se sa bijesom i očajem. Jedini odgovor koji je u ovom trenutku mogao smisliti jeste povlačenje već usvojene odluke o zatvaranja Beograda proteklog vikenda i pendrečenje kako izražavanje nezadovoljstva ne bi postalo masovno. Međutim, to ni malo ne utiče na činjenicu da se zaraza razbuktava i da je zemlja na koljenima. Zlo je tu, dobro biti neće.
Što će biti dalje, teško je prognozirati. Izvinjenje građanima zbog teških propusta tokom epidemije, prevazilaženje podjela kroz slobodni dijalog i mobiliziranje svih snaga u društvu kako bi se adekvatno i racionalno moglo nositi sa koronom i dubokom krizom vezanom s njom, sigurno nisu u Vučićevim planovima. A opet, on dobro zna da je Miloševićev režim ušao u terminalnu fazu kada je počeo da premlaćuje i zatvara mlade ljude. Dobar dio njih, inače, nije bio mnogo drugačiji od ovih nad kojim se danas zgražava i režim i njegovi trabanti. U tom kontekstu, iskustvo nas uči da ovdje do najoptimalnijih rješenja dolazi nakon što se potroše sva ostala.
Studenta Akademije umetnosti Relju Stanojevića su bez ikakve potrebe držali u zatvoru 17 dana. Jesu mu naudili, ali nisu uspeli da ga zastraše
Kako se, na prvi znak da se otpor može organizovati drukčije nego mirnim šetnjicama, sad najednom vlast i njeni telali dosetiše da „batina ima dva kraja“?
Ministar kulture Nikola Selaković mora da bira između zakona i interesa investitora koji hoće da ruše Generalštab, a koji očigledno zastupa predsednik Vlade Republike Srbije Miloš Vučević
Premijer Vučević najavio je nove informacije o ostavkama, ali od toga nije bilo ništa. Prvo da veliki šef izračuna kako mu se to uklapa u priču da se radi i gradi, kako da pogibiju petnaest ljudi pretvori u tek manju neprijatnost
Sprski đaci su infinicirani očajem svojih roditelja, nezadovoljstvom nastavnika i bahatošću države. Sistem je truo, pa teško da će pare rešiti problem
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve