Sve što se zbivalo proteklih dana, po opštoj oceni hrvatske javnosti, svedoči da je Sanader i na samoizabranom kraju svog drugog mandata jednako bahat i bezobrazan kao i na početku. Prvo, nije građanima objasnio zašto je baš sada gotova "njegova dionica". Drugo i još bezobraznije, zastupnicima u Saboru je poslao tek komad papira na kojem piše da on "podnosi ostavku" i ništa drugo, a nije se udostojio ni da se pojavi u tom istom "visokom domu", makar da im kaže: "Šta me gledate?"
Donedavni hrvatski premijer Ivo Sanader dao je ostavku na premijersku funkciju; nikome nije, bar se to javno ne zna, kazao zašto, tek je one srijede 1. jula na brzinu sazvao konferenciju za novinare, zabranio njen direktan prijenos elektronskim medijima s nacionalnom frekvencijom, svoje bulažnjenje počeo sa „Što me gledate?“, a završio – odbivši odgovor na novinarsko pitanje – sa „Neću se ja sa vama svađati“.
Svašta je Sanader udrobio u svoje nemušto obraćanje hrvatskim novinarima i potom javnosti: te je ljut na Slovence koji neopravdano Hrvatskoj priječe evropski put, te je u petoj brzini vozio svih proteklih šest godina i sad je vrijeme za nekog drugog (on je svoju „dionicu“, a to je riječ koju je najviše ponavljao, odvozio), te nije niti bolestan, niti mu je milija neka evropska funkcija, koja mu je navodno bila ponuđena, a on ju otklonio. (Čitalac „Vremena“, pak, upozorava u svojoj reakciji na tu Sanaderovu izjavu da mu ništa nije moglo biti ponuđeno u evropskoj administraciji, s obzirom na to da Hrvatska još nije članica Evropske unije.)
PRESLAGIVANJE: Odoh ja, svega mi je dosta, sažetak je onoga što je Sanader te srijede poslijepodne rekao. Pritom je – sve hvaleći svoje doprinose hrvatskoj stvarnosti – sam odredio svoju najprilježniju suradnicu Jadranku Kosor (sve je, tako prilježna, zapisivala na sastancima, reći će koji dan potom) za svoju nasljednicu za premijerskim hrvatskim kormilom, jednako kao i na čelu HDZ-a, gdje će on sam ubuduće obavljati tek funkciju počasnog predsjednika, zahvaljujući na brzinu izmijenjenim stranačkim osnovnim dokumentima. I stranku nije ostavio samo Jadranki Kosor: ona jest predsjednica, ali je dobila i stranački prezidij sastavljen od ljudi koji su hrvatskoj javnosti poznati uglavnom kao desna struja te „konzervativne“ stranke: Darko Milinović, gospićki ginekolog i ministar zdravstva koji se onomad kad je uhapšen ratni zločinac Mirko Norac simbolično zavezao u lance postao je Kosoričin zamjenik, Vladimir Šeks i Andrija Hebrang, notorni desničari i Ivan Jarnjak, negdašnji ministar policije i aktualni ministri Božidar Kalmeta, Ivan Šuker i Petar Čobanković postali su članovi vrhovnog stranačkog tijela.
U samoj Vladi Jadranke Kosor, koja je s tijesnom saborskom većinom izglasana kasno navečer ovotjednog ponedjeljka, tek su četiri nova imena u odnosu na Sanaderov kabinet: osnovano je ministarstvo uprave, na čijem će čelu biti hadezeovac Davorin Mlakar, dosadašnjeg ministra znanosti Dragana Primorca (čija je ostavka nepravedno zapostavljena u svim tim turbulencijama, imalo bi se svačega i o njemu prozboriti) zamijenit će Radovan Fuchs, Kosoričino Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti preuzeo je njen bliski suradnik Tomislav Ivić, dok će Bianka Matković – ionako dosadašnja pretpostavljena hrvatskom ministru vanjskih poslova Goranu Jandrokoviću – postati ministarka bez portfelja. Jedini sukob koji je iz novog sastava Vlade proizašao nalazi se u Hrvatskoj seljačkoj stranci, koja se – usprkos žestokoj unutarstranačkoj svađi – odrekla ministarstva poljoprivrede, koje joj je bilo stavljeno u atar u podjeli plijena nakon parlamentarnih izbora prije dvije godine.
U tih nekoliko dana, od pretprošle srijede do utorka i primopredaje vlasti, obavljene između Sanadera i Kosorice bez prisustva javnosti, što je neuobičajeno za uspostavljene hrvatske običaje, sve je teklo vrlo jednostavno. Sanader je, kako rekoše Dubrovčani još te prve srijede na Stradunu svojim transparentima, napustio brod onako kako to pantagane (štakori, naime) rade. Predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić je, kažu, za to saznao sat prije press-konferencije, pa je hitno doputovao sa Briona u Zagreb i potom narednih dana obavio konzultacije sa strankama u Saboru. Navečer prošle subote za novu mandatarku, koja mu je donijela 83 dovoljna potpisa, proglasio je Jadranku Kosor, da bi Sabor u ponedjeljak navečer nakon cjelodnevne rasprave i potvrdio njenu Vladu, uz rogoborenje opozicije. Protiv nje su glasali zastupnici SDP-a Zorana Milanovića, Hrvatske narodne stranke Radimira Čačića i Vesne Pusić, Istarskog demokratskog sabora i još neki, koji su se posljednjih dana zalagali za izvanredne parlamentarne izbore, ali svoj glas za nju su dali HDZ i HSS, kao i predstavnici manjina, koji su ovu priliku iskoristili za obećanja da će Kosorica ispuniti ono što Sanader, usprkos obećanjima, nije.
OPCIJE: Sve što se zbivalo proteklih dana, po općoj ocjeni hrvatske javnosti, svjedoči da je Sanader i na samoizabranom koncu mandata jednako bahat i bezobrazan kao i na početku. Prvo, nije građanima objasnio zašto je baš sada, na polovini njegovog drugog mandata, „njegova dionica“ gotova. Drugo i još bezobraznije, zastupnicima u Saboru je poslao tek komad papira na kojem piše da on „podnosi ostavku“ i ništa drugo, a nije se udostojio niti pojaviti u tom istom „visokom domu“, makar da im kaže: „Što me gledate?“, što je izazvalo bijes mnogih, poput Vesne Pusić koja je to ocijenila vrhuncem bezobrazluka i koja je konstatirala da se Evropa smije Hrvatskoj zbog takvog premijera i političara.
Sanadera i njegovu ekipu to, međutim, nije ganulo. Oni su prošle subote u zagrebačkoj Areni (napravljenoj zbog minulog Svjetskog prvenstva u rukometu i građevini koja će se s obzirom na monumentalnost i neisplativost pokazati kao promašena investicija) održali svoju stranačku konvenciju. Sanader je tamo zborio kao da se ništa nije dogodilo, stranačka vojska od deset hiljada ljudi mirno je aplaudirala na njegove floskule i javno – čak i bez brojanja podignutih ruku – odlučila o promjeni stranačkih dokumenata i izabrala nove ljude, Kosoricu i njene desne mušketire na čelo stranke.
Zašto je Sanader kao pantagana napustio hrvatsko kormilo, nitko još ne zna. Nekoliko se opcija ovih dana razglabalo po zagrebačkim kuloarima. Prva, Sanader je državu ostavio na rubu bankrota. U šest godina svoje vlasti udvostručio je državni budžet (s oko 65 na gotovo 130 milijardi kuna; sadašnji kurs je jedna kuna 7,3 eura) i udvostručio vanjski dug (sa 20 milijardi eura, koliko je ostavio Ivica Račan, na današnjih 40 milijardi eura). Pad BDP-a je trenutno, u odnosu na prošlu godinu, 6,7 posto, unutrašnji dug je 15 milijardi kuna, a prema riječima guvernera Hrvatske narodne banke Željka Rohatinskog – kako je izjavio ovog utorka – Hrvatska će se morati zadužiti za 42 milijarde kuna (bruto) da bi refinancirala ovogodišnji deficit od 14 milijardi kuna i refinancirala sve obveze koje će dospjeti na naplatu ove godine. Od izbijanja krize, HNB je već, zarad održavanja likvidnosti u sistem „upumpao“ pet milijardi eura, te da monetarna politika više nema mogućnosti intervenirati, kazao je Rohatinski, dodajući da – ako to ne shvati hrvatska vlada – nema druge nego zvati u pomoć MMF.
Opcija druga: Sanadera je potisnula desna struja HDZ-a (čemu bi u prilog mogla ići imena koja su se nakon njega našla na čelu partije), zato što im ne odgovara evropski kurs i zato što ne dozvoljavaju rasplitanje korupcijskih afera, jer njih nema bez učešća viđenih HDZ-ovaca, pa odatle i nedavna smjena direktora hrvatske policije Vladimira Fabera. Taj se previše miješao u svoj posao, pa je „unaprijeđen“ u policijskog državnog tajnika.
Opcija treća: s obzirom na ekonomsku situaciju i već vidljive podbačaje u turističkoj sezoni, od koje se puno očekivalo, Sanader se povukao početkom ljeta, da bi se potom u jesen – kad ekonomska kriza dođe na vrhunac – vratio u velikom stilu, kao spasitelj na bijelome konju, sa kandidaturom za predsjednika Republike, jer Stjepanu Mesiću ističe mandat, kampanja za novog predsjednika počinje u oktobru, a izbori su u januaru iduće godine.
Opcija posljednja i bez znanih argumenata: Sanader je s nečim ucijenjen. Čaršija priča, o ponečemu već godinama, dokaza nemamo.
Ista čaršija se razilazi i kad je riječ o posljedicama Sanaderovog samovoljne prijevremene abdikacije (prije njega je dobrovoljno, ističu hrvatski mediji, s prijestolja otišao – Dioklecijan!). Jadranka Kosor koja je preuzela dužnost premijerke, sve po želji Sanadera i zahvaljujući trenutačnoj podršci parlamenta, na kladionicama baš ne stoji dobro. Sa već neuspješnim ministrima u njegovom mandatu, ona je odlučila ići dalje i javnost opravdano postavlja pitanje da li ju je dr. Ivo postavio kao svoju nasljednicu tek kao svoga satelita.
Ona je obećala dobru krumpir salatu, nakon što joj je opozicija jasno rekla da u ruke dobija vrele krumpire. Kao dobra domaćica, rekla je, ona će krumpire ohladiti, oguliti i napraviti salatu. Kao svaka sposobna žena, reklo bi se.
SALATE: Tu salatu joj je već začinio Andrija Hebrang, kojega je Sanader lično pozvao da bude predsjednički kandidat na predstojećim idućegodišnjim januarskim izborima. Taj je u intervjuu NIN-u izjavio da su se i njegov otac, od UDBE ubijeni Andrija Hebrang i ustaški zločinac Maks Luburić, šef jasenovačkog i ostalih krugova zločinačkog koncentracionog ustaškog pakla, borili za hrvatske interese „kroz svoju viziju“. Jest, Luburićeva su sredstva bila fašistička i strana pogrešna, ali se „on nije borio protiv Hrvatske, on je vidio svoju viziju Hrvatske i to je za njega bio jedini ispravni put“, kaže Hebrang – vjerojatni predsjednički kandidat HDZ-a kojem je „antifašizam ubrizgan rođenjem“ – i koji teret svojih sramotnih izjava pokušava svaliti na autoricu intervjua, našu kolegicu Ružu Ćirković, te najavljuje tužbe protiv novinara koji su taj intervju u Hrvatskoj sa zrnom soli pročitali.
I o Šeksu bismo svašta mogli reći: predratni navodni disident, potom državni tužilac Hrvatske koji je kroz svoje ruke propustio i spriječio kažnjavanje ubojica porodice Zec na zagrebačkom Sljemenu, Glavašev prijatelj koji mu je bio nadređen, ali o Glavaševim zlodjelima nije znao ništa, čak je i lagao pred hrvatskim – kojega valjda jedino priznaje – sudom.
O ostalim vođama HDZ-a riječi ne treba trošiti: oni su zaostali još od doba Ivića Pašalića, doktora koji je bio desna ruka doktora Franje Tuđmana, koji je sad u zaleđini i kojega je dr. Ivo uspio, kao i Glavaša, privremeno otjerati zbog vlastitih političkih ambicija.
Gdje je danas Hrvatska, nakon Sanadera i sa Kosoricom, pitanje je na koje bi odgovor htjeli čuti hrvatski građani, ali i Evropa i susjedi. Odgovora nema: Sanader je bezobrazan i kao pantagana šuti, naša Jaca (tako ju zovu ovih dana) glumi optimizam, opozicija priziva izbore na koje baš i ne priželjkuje. Čak više od 49 posto ispitanika (Crodemoscop) nakon Sanaderove ostavke priziva upravo izvanredne parlamentarne izbore, a Hrvatska ima novu Vladu, instaliranu od HDZ-a kojega po istom istraživanju ne podržava čak 65,2 građana, što je najniža podrška od početka 2004. godine, kad su državu preuzeli od nomenklature Ivice Račana.
Jesen patrijarha, da li je to ono što Hrvatsku čeka?
Jadranka Kosor rođena je 1. juna 1953. godine u Pakracu – toga datuma 2009. godine joj je Sanader poklonio kandidaturu za premijerku. Školovala se u Lipiku i Pakracu, te na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Prije ulaska u politiku sredinom devedesetih godina bila je novinarka Hrvatskoga radija poznata po emisijama za prognanike, izbjeglice i stradalnike Domovinskog rata.
U politiku ulazi 1995. godine. Na tadašnjim parlamentarnim izborima bila je zamjenica kandidata Branka Mikše, tadašnjeg zagrebačkog gradonačelnika, u izbornoj jedinici u središtu Zagreba, koji propada na izborima, jer Franjo Tuđman ne želi priznati činjenicu da je Zagreb pripao opoziciji. Tad ulazi u Sabor kao zastupnica, te postaje bliska Tuđmanova suradnica i potpredsjednica Sabora i HDZ-a.
Nakon toga postaje „šefica“ za braniteljska i pitanja stradalnika Domovinskog rata. Od tada do danas hrvatska javnost nije dobila popis branitelja – njih oko 600.000 – koji su evidentirani, po raznim osnovama, u državnim fondovima.
Nakon Tuđmanove smrti (decembar 1999) na predstojećim siječanjskim izborima ulazi kao zastupnica u Sabor i otad stoji uz Ivu Sanadera, koji potom poražava Ivića Pašalića, te ona postaje zamjenica predsjednika HDZ-a. Pravi bilješke na sastancima, kao prava prilježnica, reći će Ivo Sanader ovih dana.
Nakon izborne pobjede HDZ-a na parlamentarnim izborima 2003. godine ulazi u Vladu kao potpredsjednica i ministrica novoustrojenog Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti. Istu dužnost ima i nakon izbora 2007. godine. Godine 2005. je predsjednička kandidatkinja; u drugi krug prolazi zahvaljujući glasovima dijaspore, ali Stjepan Mesić pobjeđuje sa svojih 66 prema njenih 34 posto glasova. Otad nosi nadimak „Suzana“ (plače na braniteljske i sve ine probleme, ali ne pomaže), a na predsjednika Mesića se uvrijedila i zato što je on ustanovio da u HDZ-ovim reklamama iskače kao iz paštete: otvoriš frižider, pa paštetu, ono iskoči Jadranka.
Posve provincijska novinarka u svom životnom startu poznata je i po tome da je sredinom 90-ih sebi priskrbila 90-ak četvornih metara stambenog prostora zahvaljujući tome što je iz tog stana izbacila dva sina (kažu maloljetna) nekadašnjeg časnika JNA.
Nije Vlaisavljevićka, od tog navodnog četnika kako bruje blogovi, tvrdeći da je dotični njen tata, stric, tetak i ostale budalaštine: tata joj je Kosor, a tatu nije upamtila, jer je mamu i nju napustio davno. Hrvatski mediji ovih dana donose i razgovor s njenim polubratom, djetetom iz drugog braka tate Kosora: vidjeli smo se samo jednom, kaže dotični.
Majka je jednog sina, koji je na specijalizaciji jezika u Japanu i kojeg je dobila u svom drugom braku.
Živi u tom sramotno stečenom stanu u centru Zagreba sa mamom, dovedenom iz Lipika, i sinom koji dolazi iz Japana, kad mu studentske obaveze dozvole.
Samouvjerena kad treba, zakleta da će slijediti Sanadera zauvijek i plačna kad god to okolnosti traže, tako ona izgleda prosječnom biraču koji još nije izgubio bar mrvu hrvatske pameti.
2004.
15. novembar 2004 – Predsednik Vlade Hrvatske Ivo Sanader je posetio Beograd.
2005.
18. februar 2005 – Predsednici S. Marović, B. Tadić i F. Vujanović prisustvovali su inauguraciji predsednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića.
26. april 2005 – Na osnovu poternice Interpola a po nalogu Hrvatske, u Sofiji uhapšen pukovnik Čedomir Branković, član zvanične delegacije Vojske SCG.
6–8. jul 2005 – Predsednik R. Hrvatske S. Mesić u trodnevnoj poseti SCG.
23. novembar 2005 – Poseta predsednika Vlade R. Srbije V. Koštunice Zagrebu prva je poseta jednog srpskog premijera Republici Hrvatskoj od uspostavljanja diplomatskih odnosa.
12. decembar 2005 – U Specijalnom sudu doneta presuda za streljanje hrvatskih zatvorenika na Ovčari – osuđenima ukupno 231 godina zatvora.
13. decembar 2005 – Predsednik SCG S. Marović posetio Zagreb.
2006.
12. jun 2006 – Hrvatska je notom potvrdila da prihvata Republiku Srbiju kao naslednicu SCG. Srbija je, sa svoje strane, potvrdila da principi dobrosusedstva, partnerstva i saradnje kao temeljni principi na kojima je državna zajednica zasnivala svoje odnose sa Hrvatskom, u neizmenjenom obliku važe i u novoj državnoj realnosti.
9–10. maj 2006 – ministar Vlade R. Hrvatske B. Vukelić posetio Beograd i Novi Sad.
27. jun 2006 – Predsednik Srbije B. Tadić je zvanično posetio Hrvatsku, a 10. jula prisustvovao je centralnoj proslavi 150 godina od rođenja N. Tesle u Smiljanu.
21. jul 2006 – Predsednik Vlade Republike Hrvatske I. Sanader je učinio uzvratnu posetu R. Srbiji.
25–26. septembar 2006 – Ministar pravde R. Srbije Z. Stojković je službeno posetio Zagreb.
2007.
12. jun 2007 – Milana Martića, nekadašnjeg lidera Srba u Hrvatskoj, Haški tribunal je osudio na kaznu zatvora od 35 godina. Bivši ministar unutrašnjih poslova i predsednik samoproglašene Republike Srpske Krajine je proglašen krivim za progon, deportaciju, ubistva, pljačkanja i druga nečovečna dela protiv Hrvata i muslimana u Kninskoj krajini i zapadnoj Bosni u periodu od 1991. do 1994. godine, kao i za raketne napade na Zagreb 2. i 3. maja 1995. godine.
2008.
19. mart 2008 – Hrvatska priznala Kosovo.
21. mart 2008 – Miting u Beogradu protiv nezavisnosti Kosova. U neredima napadnute ambasade SAD, Hrvatske, Slovenije…
18. novembar 2008 – Međunarodni sud pravde u Hagu proglasio se nadležnim po tužbi Hrvatske protiv Srbije za genocid počinjen navodno u vreme rata 1991/95. A ministar spoljnih poslova Vuk Jeremić najavio je kontratužbu i rekao da će Srbija tužiti Hrvatsku za ratne zločine počinjene tokom poslednjeg rata, polazeći od kontinuiteta genocida iz Drugog svetskog rata.
11. mart 2008 – U Hagu počelo suđenje hrvatskim generalima Anti Gotovini, Ivanu Čermaku i Mladenu Markaču za zločine počinjene u Oluji.
5. maj 2008 – Ministar spoljnih poslova Crne Gore Milan Roćen i predsednik opštine Trebinje Nikola Sekulović u Dubrovniku su se izvinili građanima Hrvatske, posebno Konavala i Dubrovnika.
16. jun 2008 – Na teritoriji bivše Jugoslavije 17.158 ljudi se i dalje vode kao nestali tokom oružanih sukoba u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu, podaci su Međunarodnog komiteta Crvenog krsta.
2009.
20. mart 2009 – Premijer Hrvatske Ivo Sanader stigao u jednodnevnu zvaničnu posetu Beogradu. Posle susreta sa Ivom Sanaderom Boris Tadić, predsednik Srbije, rekao je da „između dve države ima i teških pitanja koja moraju biti rešena pre ulaska zemalja u EU. Teško pitanje su granice i povratak izbeglih lica. Ta pitanja ne želimo da guramo pod tepih, već da tražimo rešenja.“ Srbija i Hrvatska imaju različita stanovišta i oko priznavanja nezavisnosti Kosova i tužbi i kontratužbi za genocid tokom ratova devedesetih godina.
2. april 2009 – Ambasada Hrvatske u Beogradu uputila je protest Ministarstvu spoljnih poslova Srbije zbog krađe hrvatske zastave sa prostora rezidencije ambasadora. Posle par dana policija je identifikovala četiri maloletne osobe iz Beograda, koje su sa jarbola skinule hrvatsku zastavu, saopštio je MUP Srbije.
Od januara 2025. godine, Bugarska i Rumunija postaće deo zone Šengena, saopštio je mađarski ministar unutrašnjih poslova. Do sada je ulazak ove dve zemlje u šengenski prostor blokirala Austrija
Premijer Izraela zbog naloga za hapšenje Međunarodnog krivičnog suda u Hagu svakako neće putovati ni u jednu od 124 zemlje potpisnice Rimskog statuta, ali se to ne odnosi na Sjedinjene Američke Države, odakle je već dobio veliku podršku, ukazao je spoljnopolitički komentator Boško Jakšić
Predsednički izbori u Hrvatskoj zakazani su za 29. decembar, a sve su prilike da će Zoranu Milanovićevu glavni protivnik biti Dragan Primorac, kandidat kog je podržao vladajući HDZ. Da li iko može da stane na put najpopularnijem političaru u Hrvatskoj u pokušaju da obezbedi novi predsednički mandat
Trenutno je oko 15 odsto danske teritorije je pod šumom, tačnije 640.835 hektara. Ali uz najavljene planove, koji čekaju formalno odobrenje parlamenta, ove brojke bi mogle znatno da porastu
Dugo je Socijaldemokratska partija Nemačke (SPD) raspravljala o tome ko bi bio bolji kandidat za kancelara: Olaf Šolc ili ministar odbrane Boris Pistorijus. Sada je Pistorijus objavio da ne želi da bude kandidat
Kako se, na prvi znak da se otpor može organizovati drukčije nego mirnim šetnjicama, sad najednom vlast i njeni telali dosetiše da „batina ima dva kraja“?
Ministar kulture Nikola Selaković mora da bira između zakona i interesa investitora koji hoće da ruše Generalštab, a koji očigledno zastupa predsednik Vlade Republike Srbije Miloš Vučević
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve
