Nakon decenije nezavisnosti u Crnoj Gori su suprotstavljene dve slike stvarnosti: ona za međunarodnu upotrebu prikazuje najmanju nekadašnju jugoslovensku republiku kao "lidera integracija u regionu", novu članicu NATO-a i prvu sledeću članicu Evropske unije; na lokalnoj slici vidi se prezadužena, duboko podijeljena država na čijem čelu je isti čovek već dvadeset i sedam godina
Za „Vreme“ iz Podgorice
Proslava decenije nezavisnosti Crne Gore (i hiljadu godina državnosti, kako tvrdi Vlada Mila Đukanovića) pokazala je da su iste one podjele iz referendumske 2006. godine prisutne i danas, možda još i oštrije.
Crna Gora je i dalje raspolućena u podjelama na partizane i četnike, Srbe i Crnogorce, glasače vlasti i opozicije i najnovije – zagovornike članstva u NATO-u i one kojima je bliža i draža Moskva.
Dva dana uoči godišnjice referenduma na kojem je 55 odsto građana glasalo za nezavisnost, NATO saveznici u Briselu su odlučili da Crnoj Gori ponude mjesto za stolom u, kako tvrde, društvu najnaprednijih zapadnih demokratija.
Na jednoj strani ministri spoljnih poslova 28 država zapadnog vojnog saveza a na drugoj crnogorski premijer Milo Đukanović, potpisali su protokol o priključivanju Crne Gore. Ostao je samo finalni korak do punopravnog članstva, da sve članice taj protokol i ratifikuju. Zvanična Podgorica očekuje da bi to moglo da se završi do sredine 2017. godine. Time će Crna Gora postati prva država koja je postala član vojnog saveza čije je vazdušne kampanje bila žrtva 1999. godine.
Za crnogorsku Vladu i promotere evroatlantskih integracija to je pokazatelj zrelosti društva koje je spremno da se suoči sa prošlošću i da gleda u budućnost. Za protivnike članstva u NATO-u, uglavnom srpsku zajednicu koja čini skoro 30 odsto populacije, Đukanovićev potpis na protokolu u Briselu je u najmanju ruku veleizdaja.
foto: duško miljanićZBLIŽAVANJE I UDALJAVANJE: Jan Stoltenberg čestita Đukanoviću na članstvu;…
U ČVRSTOM NATO ZAGRLJAJU: „Potpisivanje protokola predstavlja priznanje napretka Crne Gore“, kazao je Đukanović u Briselu 19. maja i dodao da će „približavanje Crne Gore NATO-u i njeno skoro članstvo uticati na jačanje stabilnosti regiona Zapadnog Balkana ali i šire“, te da će „naši susjedi dobiti još jednog prijatelja u Alijansi, a NATO još jednog promotera svojih vrijednosti na istorijski zapuštenom prostoru Zapadnog Balkana“.
U Podgorici su ga dočekale optužbe da je potpisivanje protokola o pristupanju NATO savezu nelegitiman akt koji nema utemeljenje u narodnoj volji. Desničarske opozicione pro-srpske stranke i nekoliko nevladinih organizacija koje se zalažu za vojnu neutralnost, tvrde da vlada konstantno „falsifikuje podatke“ iz istraživanja javnog mnjenja o podršci članstvu.
Prema posljednjem objavljenom istraživanju, koje je rađeno za potrebe vladinog Koordinacionog tima za NATO, oko 47 odsto građana Crne Gore podržava članstvo. Protivnici tvrde da su procenti „napumpani“, da je podrška oko 30 odsto. Opozicija je mjesecima protestovala u Podgorici zahtijevajući da se organizuje referendum o članstvu za koji Vlada tvrdi da nije obavezan i da je samo nekoliko NATO država na taj način donijelo odluku.
foto: risto božović…žestoki protesti opozicije u Podgorici oktobra prošle godine
Članstvo Crne Gore u NATO-u bez sumnje podgrijava stare podjele u državi u kojoj od 2006. godine tinjaju sukobi između vlasti i opozicije, prozapadnih i proistočnih, dvije pravoslavne crkve, dvije akademije nauka, dva nacionalna udruženja novinara, dva udruženja književnika…
Analitičar Aleksandar Dedović, koji vodi NVO Alfa centar, jednu od prvih organizacija u državi koja je 2006. godine počela da promoviše članstvo u NATO-u, kaže da su neke pažljivo njegovane podjele u Crnoj Gori tradicionalne, višedecenijske, a da su neke novijeg datuma.
„Čini se da ni deset godina od obnove nezavisnosti crnogorska država i društvo još nijesu našli način da se izbore sa velikim brojem različitih podjela po svim nivoima koji dodatno opterećuju ionako složene unutrašnje i spoljne političke procese, usporavaju evroatlantski put i kategoriju vladavine prava drže dovoljno daleko od svakodnevne realnosti“, kazao je Dedović za „Vreme“.
On objašnjava da u današnjoj Crnoj Gori žive generacije koje su stvorene na podjelama, kojima je očito takvo stanje veoma komforno i koje bi, u društvu bez podjela, jednostavno izgubile orjentaciju i ugrabljene privilegije.
„Tužno je, ali se čini da podjele itekako odgovaraju i vlasti i opoziciji, a najtužnije je što se njima hrane, i izgleda samo od njih žive, i široki slojevi socijalno ugroženih i marginalizovanih građana“, rekao je Dedović.
ZAHLAĐENJE ODNOSA SA RUSIJOM: Članstvo u NATO-u uzdrmalo je i tradicionalno dobre odnose sa Rusijom. Relacije sa „bratskom pravoslavnom“ državom koja je za deset godina nezavisnosti bila najznačajniji strani investitor u državi (sa zvanično uloženih više od milijardu evra), čiji su državljani bili najbrojniji turisti i vlasnici skoro pola crnogorske obale, koja je među prvima priznala rezultate referenduma, trenutno su najlošije u istoriji.
Moskva nije štedjela zvaničnu Podgoricu nakon što se Crna Gora 2014. godine pridružila sankcijama Evropske unije uvedenim protiv Putinove administracije zbog aneksije Krima. Kako se kasnije ispostavilo, crnogorska Vlada to i nije morala da uradi, iako je prvobitno saopštila da su sankcije bile obaveza u procesu pregovora sa EU.
Reakcije su bile oštre i kada je u decembru prošle godine Crna Gora dobila poziv za članstvo u NATO. Nakon potpisivanja protokola o pristupanju prošle sedmice, zvanična Moskva je najavila da će „proporcionalno odgovoriti“. „Odlukom o pristupanju NATO-u Crna Gora prelazi u kategoriju potencijalnih ciljeva Rusije“, upozorio je tako juče Andrej Klimov, član Odbora za međunarodne odnose ruske Dume. Od nekada omiljenog ratnog pokliča u Crnoj Gori „Nas i Rusa 300 miliona“ ostalo je da crnogorska Vlada kaže da se nada da će se odnosi sa Rusijom normalizovati.
„Naše uvjerenje je da Crna Gora ima pravo da bira svoj smjer budućnosti i odabrala ga je. Respektujemo to što drugi, posebno najveći, misle o tome, ali na drugoj strani nikome ne pripada pravo da bira put u budućnost Crne Gore osim njenih građana“, izjavio je tim povodom premijer Đukanović.
ZAKASNELA REAKCIJA: Uoči proslave decenije nezavisnosti Crna Gora je dobila novu/staru vladu koja je posljedica političkog sporazuma između Đukanovićeve Demokratske partije socijalista, manjinskih albanskih, bošnjačkih i hrvatskih partija i tri opozicione partije. Dočekana je kao ustupak opoziciji koja godinama optužuje vlast za krađu izbora i zloupotrebu državnog novca u partijske svrhe.
Nakon što je Đukanović preživio dosad prvo glasanje o povjerenju u parlamentu u januaru i nakon skoro pet mjeseci pregovora pod patronatom EU o, kako su tvrdili, „stvaranju uslova za prve fer izbore“, politički lideri su uspjeli da se dogovore da formiraju vladu u kojoj će pet mjesta preuzeti opozicioni predstavnici.
Tehnička vlada sa mandatom malo dužim od četiri mjeseca trebalo bi da organizuje parlamentarne izbore planirane u oktobru ove godine a opozicioni ministri su „odlučni da spriječe zloupotrebe“ i odlivanje novca iz budžeta za, kako insistiraju, kupovinu glasova za račun Đukanovićeve stranke.
„To nije urađeno zbog bilo čijeg pritiska, nego zbog našeg osjećanja potrebe da u donošenje odluka i u rad izvršne vlasti uključimo i sve druge relevantne političke subjekte u Crnoj Gori, koji makar svojim izbornim rezultatom na kraju 2012. godine nijesu bili kvalifikovani za vršenje izvršne vlasti. Na ovaj način, dakle, želimo da smanjimo tenzije, da smanjimo nepovjerenje i što je moguće više integrišemo i druge političke subjekte u donošenju važnih političkih odluka“, kazao je Đukanović odgovarajući na spekulacije da je bio „uslovljen od strane Brisela“ da ponudi opoziciji mjesta u Vladi.
RASKOL U VLADAJUĆOJ KOALICIJI: Glasanje o povjerenju, međutim, donijelo je krah političkog braka između Đukanovića i sada već bivšeg predsjednika parlamenta Ranka Krivokapića čije su partije bile u savezu skoro dvije decenije i udruženo vodile nacionalni front za nezavisnost i napuštanje zajednice sa Srbijom.
U raspletu koji je samo prije dvije godine bio malo vjerovatan, Krivokapić je odbio da podrži Vladu u januaru, a kao kontrapotez smijenjen je tri mjeseca kasnije na inicijativu Đukanovićeve partije.
Krivokapić, često tokom mandata u oštrom sukobu sa srbijanskim zvaničnicima oko statusa Srba i Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, ali i čovjek koji je Đukanovića nazivao „ocem nacije“, sada se pozicionira kao lider opozicije koja je namjerna da otkrije sve navodne kriminalne i koruptivne radnje Đukanovićeve administracije.
U autorskom tekstu u prilog obilježavanju decenije nezavisnosti Krivokapić, sada poziva Crnogorce da „vrate državu i slobodu svima“, i piše: „Put je jasan. Ima samo jedan put koji je uvijek znan i siguran – demokratija. Zvuči često ponavljanje isprazno, ali drugog puta nema… Uvjeren sam, a ponešto sam i sa vama, poštovani saborci, i osjetio da smo blizu i da se stvari na vanjskom planu dešavaju onako kako su uvijek bile. Najbolji smo bili tamo đe smo bili potpuno jedinstveni, a to je Evropska unija i NATO. I to je ono što je sve iz Pokreta za nezavisnost držalo zajedno deset godina. Tu smo bili svi kao jedan. I to je bila ideja koja je nosila i Pokret za nezavisnost. I ostvarili smo te velike ciljeve.“
Ali svi iz Pokreta za nezavisnost, građanske inicijative iz 2006. godine koja je okupila partije, organizacije i intelektualce u frontu za izlazak iz zajednice sa Srbijom, ne dijele Krivokapićev optimizam. Pod krilaticom „prvo država pa demokratija“ mnogi su te 2006. godine pravdali svoj glas za nezavisnu državu uprkos upozorenjima koja su dolazila iz protivničkog tabora da ne glasaju za suverenu, već privatnu državu koju Đukanović pravi za sebe i svoje saveznike.
Branko Lukovac, nekadašnji lider Pokreta za nezavisnost, za „Vreme“ kaže da tek treba da se dese bitne i nužne promjene u Crnoj Gori: „Kako bi znanje i sposobnosti, rad i rezultati, pravda i pravednost, moralnost i etika, obnovljeni ili neki novi humanizam, empatija i solidarnost – bili najvažnije vrijednosti i kriteriji, umjesto dominacije partijske pripadnosti, raširenog nepotizma, pohlepe, korupcije, kriminala.“
Bivši šef crnogorske diplomatije u jedom od kabineta Đukanovića ipak očekuje demokratizaciju društva i izgradnju građanske, a ne partijske države. „Ova generacija građana i rukovodilaca Crne Gore ostvarila je, na najbolji način – mirnim i demokratskim putem, najveći istorijski zadatak: obnovila je državu, nezavisnost i suverenitet Crne Gore. U novoj dekadi i budućem vremenu najveći izazovi pred nezavisnom Crnom Gorom, pred nove generacije političara koji će je voditi, odnose se na pravac i karakter njenog unutrašnjeg razvoja. Na viziju sjutrašnje, bolje i pravednije Crne Gore“, rekao je Lukovac.
SRPSKO PITANJE: Jedna od konstanti za deset godina crnogorske nezavisnosti bili su loši, pa onda još gori odnosi Đukanovićeve administracije sa Srpskom pravoslavnom crkvom, posebno njenim vođom mitropolitom Amfilohijem. Od sukoba oko prava Srba u Crnoj Gori, upotrebe srpskog jezika i vlasništva nad crkvenom imovinom, kritike i međusobne optužbe eskalirale su oko crnogorskog članstva u NATO.
foto: m. milenkovićU LOŠIM ODNOSIMA: Mitropolit Amfilohije Radović
Đukanović tvrdi da Rusija i Srbija imaju veoma moćno oružje u pravoslavnoj crkvi koja se protivi NATO-u i EU. „Anti-NATO snage su i neke političke partije iz opozicije, deo NVO sektora i deo medija. Ali glavni oslonac protivnicima NATO-a u Crnoj Gori je Srpska pravoslavna crkva. Ona je bila veliki protivnik nezavisnosti Crne Gore. Sramotne su bile njene tvrdnje da Crna Gora ne može sama zato što je mala i da zbog toga treba da ostane „u braku sa Srbijom“ i da radi za ruske interese. Zavređuje pažnju to što se crkva protivi državi tako otvoreno i neumorno“, kazao je Đukanović u nedavnom intervjuu za portal Politiko.
Mitropolit, međutim, ne ostaje dužan: „Vječna Crna Gora se ne može graditi na pasjoj, ubilačkoj i natopaktovskoj ideologiji.“ U besjedi na liturgiji održanoj dan nakon velike proslave Dana nezavisnosti širom Crne Gore Amfilohije kaže: „Evo i danas, ovih dana u Crnoj Gori, čitamo i gledamo da je ‘Vječna Crna Gora’. Daj Bože da bude vječna Crna Gora. Samo pitanje je na kojoj sili se temelji Crna Gora i Evropa i vasiona. Bezuman je domaćin koji gradi kuću na pijesku. Dunu vjetrovi, razmetnu pijesak, nestaje i raspada se kuća.“ Međutim, srpsko-crnogorsko pitanje u Crnoj Gori je mnogo kompleksnije od toga. I sam Đukanović je nedavno priznao da „postoje dvije Crne Gore“. Jedna, većinska, koja podržava nezavisnost, EU i NATO članstvo, i ona druga, za koju premijer kaže da čini 40 odsto građana“.
Za Slavena Radunovića, jednog od opozicionih lidera u prosrpskom korpusu, rješenje svih, ne samo srpskih, problema u Crnoj Gori je jednostavno – smjena Đukanovićeve vlasti. Iako još od prvih višestranačkih izbora u Crnoj Gori održanih 1991. godine Đukanovićeva partija nije bila blizu poraza, Radunović vjeruje da je njegovo vrijeme ističe iako, kako kaže za „Vreme“, on dok „nudi hljeba i igara iznova nađe način da promijeni politički kurs i na novim podjelama, nekoj novoj nacionalnoj ili državnoj platformi dobije glasove“.
Radunović ne spori da je u Crnoj Gori bilo napretka u posljednjoj deceniji, posebno na međunarodnom planu i EU integraciji, ali naglašava da je u odnosu na 2006. godinu država danas četvorostruko više zadužena i sa zabrinjavajućim stanjem vladavine prava „posebno kada su u pitanju organizovani kriminal i korupcija, ali i status Srba u Crnoj Gori.“
Za Đukanovića, koji je preuzeo poziciju premijera na svoj dvadeset sedmi rođendan, 15. februara 1991. godine, referendum o nezavisnosti bio je „blagotvoran impuls političkom zrijevanju crnogorskog društva“.
„Međunarodna zajednica nije bila naklonjena ideji nezavisnosti. Uslovi referenduma su nepravedno definisani. Tada je zvanična beogradska politika činila sve da zadrži Crnu Goru u Državnoj zajednici. Pa i u samoj Crnoj Gori, pored političkih struktura koje su se protivile razlazu sa Srbijom, i među suverenistima postojao je izvjestan stepen razočarenja što referendum nije ranije raspisan i nevjerica u iskrenost i istrajnost vlasti da će proces dovesti do kraja. Međutim, uspjeli smo…“, poručio je Đukanović.
Decenija nezavisnosti u brojkama
Sa nezavisnošću mnogi su očekivali da će doći i privredno, a time i socijalno uskrsnuće. Napredak ka EU i NATO je neosporan, ali građane brine sve lošija ekonomska situacija. Prosječna plata u Crnoj Gori od 480 evra, dvostruko je veća nego prije 10 godina, ali je četvorostruko veći i javni dug.
Vlada kaže da su rezultati ipak pozitivni. Osim članstva u NATO-u, Crna Gora je otvorila 23 od ukupno 35 pregovaračkih poglavlja sa EU, uključujući i dva najzahtjevnija o vladavini prava, i poprilično odmakla ostalim državama kandidatima u regionu.
Crnogorski bruto domaći proizvod (BDP) je sa 2,14 milijardi 2006. porastao na prošlogodišnjih 3,5 milijarde. Vlada tvrdi da je za deset godina u Crnu Goru ušlo oko pet milijardi investicija, najviše tokom investicionog buma od 2006. do 2008. godine.
Zvanično saopšteni prihodi od turizma rastu iz godine u godinu. Ove godine turističke vlasti očekuju milijardu evra, u odnosu na oko 800 miliona prošle godine.
Ali statistika je neumoljiva, pa tako skoro petina radno sposobnog stanovništva ne radi, javni dug prijeti da dostigne nivo 80 posto bruto domaćeg proizvoda, a samo u 2010. godini otpušteno je preko 10.000 radnika.
Crna Gora ima sedam puta veći uvoz od izvoza, svaki drugi mladi čovjek je na birou rada, u odnosu na prethodne četiri godine nezaposlenost je porasla sa 32 na 40 hiljada.
Prema podacima Agencije za spriječavanje korupcije broj zaposlenih koji primaju platu iz budžeta od 2006. godine porastao je za 120 posto. S druge strane, za 77 odsto je smanjen broj zaposlenih u privatnom sektoru od 2006. godine.
Crna Gora je 2011. godine imala ubjedljivo najviše policajaca na 100 hiljada stanovnika, njih 808, što je tri puta više u odnosu na zemlje EU gdje je prosjek zaposlenih policajaca na 100 hiljada stanovnika 300.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Od januara 2025. godine, Bugarska i Rumunija postaće deo zone Šengena, saopštio je mađarski ministar unutrašnjih poslova. Do sada je ulazak ove dve zemlje u šengenski prostor blokirala Austrija
Premijer Izraela zbog naloga za hapšenje Međunarodnog krivičnog suda u Hagu svakako neće putovati ni u jednu od 124 zemlje potpisnice Rimskog statuta, ali se to ne odnosi na Sjedinjene Američke Države, odakle je već dobio veliku podršku, ukazao je spoljnopolitički komentator Boško Jakšić
Predsednički izbori u Hrvatskoj zakazani su za 29. decembar, a sve su prilike da će Zoranu Milanovićevu glavni protivnik biti Dragan Primorac, kandidat kog je podržao vladajući HDZ. Da li iko može da stane na put najpopularnijem političaru u Hrvatskoj u pokušaju da obezbedi novi predsednički mandat
Trenutno je oko 15 odsto danske teritorije je pod šumom, tačnije 640.835 hektara. Ali uz najavljene planove, koji čekaju formalno odobrenje parlamenta, ove brojke bi mogle znatno da porastu
Dugo je Socijaldemokratska partija Nemačke (SPD) raspravljala o tome ko bi bio bolji kandidat za kancelara: Olaf Šolc ili ministar odbrane Boris Pistorijus. Sada je Pistorijus objavio da ne želi da bude kandidat
Kako se, na prvi znak da se otpor može organizovati drukčije nego mirnim šetnjicama, sad najednom vlast i njeni telali dosetiše da „batina ima dva kraja“?
Ministar kulture Nikola Selaković mora da bira između zakona i interesa investitora koji hoće da ruše Generalštab, a koji očigledno zastupa predsednik Vlade Republike Srbije Miloš Vučević
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!