Zoran Majdin

Zoran Majdin je bio izuzetno hrabar, častan i beskompromisan čovjek najboljem smislu ovih riječi. Istovremeno i nevjerojatno blag, suosjećajan, sa ogromnim srcem punim iskonske, gotove dječje neiskvarene dobrote. O svakome je vodio brigu, o sebi nije nikad. Umro je poslije kratke i teške bolesti 28. aprila.

Životni moto našeg kolege glasio je: „Ljubav, mir, razumijevanje“. I to nije bila puka fraza: u njegovom izgledu, držanju i postupcima osjećala se posebna vrsta produhovljenosti – nešto iz čega se vidjelo da svoja duboka i plemenita uvjerenja živi svakim dahom. U tome se nije obazirao ni na koga i ni na što – i tako, iz decenije u deceniju, do samog kraja.

Dugi niz godina oslovljavao sam Majdina sa Stari majstore. I to ne samo zbog njegovog ljubavi prema tehnici i inženjerskom obrazovanju koje su mi, kao i svima nama u „Vremenu“ – mahom nesvršenim studentima – veoma imponirali; zvao sam ga sa Stari majstor zbog ogromne posvećenosti, temeljitosti i vještine koje je unosio u sve što je radio. A radio je zaista majstorski: iza njegovog nonkomformizma i prezira prema svim oblicima prisile i formalizma, stajao je metodičan i beskrajno radoznao um pun ogromnih znanja. U tom smislu, istim jezikom je razgovarao sa građevinskim radnicima i ministrima, novinarskim početnicima i urednicima. Svakog je poštovao, nikome nije podilazio. I još nešto – sve je lično morao vidjeti i obići, svaki navod i svaku činjenicu provjeriti… Čitaoci „Vremena“ pamtiće ga po brojnim tekstovima vezanim za infrastrukturnu izgradnju, urbanizam, saobraćaj, poljoprivredu i brojne druge teme važne za vitalne probleme građana Srbije.

Nepravdu, diskriminaciju i zloupotrebu moći i vlasti, Majdin je doživljavao lično. Svoje probleme nosio je bez vajkanja ili kukanja, hrabro i bez žaljenja. Njemu, kao i nama u svima „Vremenu“ nikada nije bilo lako i jednom sam ga u nekoj od cikličnih kriza upitao kako mu uspijeva da uvijek ostane vedar, staložen i pun optimizma. Rekao mi je: „Znaš, ja sam veoma bogat čovjek“. Kada sam ga pogledao preko naočala, nasmijao se i rekao: „Imam tri sina i suprugu Majdu. Što više čovjek može da poželi“.

Preranim odlaskom Zorana Majdina, izgubili smo ne samo kolegu i vrsnog novinara, već i prijatelja na koga smo se uvijek mogli osloniti.