Zlopamćenje je smrtni greh

Nekoliko sagovornika iz regiona sa kojima sam razgovarala prethodnih nedelja, a koji pripadaju raznim sferama javnog života, kazalo je kako treba da budemo pažljivi da nam se ne bi ponovo dogodio rat poput onog iz devedesetih. Činjenica da se takvo zapažanje provlači govori da su, iako su mnogima puna usta mira, odnosi između i unutar država napeti. Takođe, ova godina, 2015, ispunjena je jubilejima, komemoracijama, proslavama… Prošlost je među nama, vrlo snažna, a način na koji se javlja ponekad izaziva strepnju. Kako se sećati, a ne zlopamtiti, jedna je od glavnih tema razgovora sa episkopom zahumsko-hercegovačkim i primorskim Grigorijem. Razgovaramo i o Srpskoj pravoslavnoj crkvi i ekumenizmu, o lažnom miru i autentičnom praštanju, o suočavanju sa svojim zločinima i odnosu prema istoriji. Još jedan od povoda za ovaj intervju je i osvećenje crkve u Prebilovcima.

„Mi imamo puno primjera u istoriji, pregršt je divnih vladara koji su gradili čudesne crkve, građevine, ali u novijoj istoriji mi nemamo mnogo stvari sa kojima možemo da izađemo pred ljude i kažemo: ‘Ovo smo mi’. Nije dovoljno samo praviti replike, nego je neophodno iskoračivati naprijed, izvan sebe, stvarati nešto novo. A da bi čovjek izgradio nešto novo i lijepo, kao što smo se mi trudili da uradimo u Prebilovcima, to novo mora da sadrži u sebi i sjećanje na prošlost, ali i da gleda u budućnost. Čovjek ne treba da bude sputan onim što zna, nego nadahnut onim što očekuje“, kaže vladika Grigorije

„VREME„: Ova godina, 2015, ispunjena je jubilejima. Mnogo se govori o kulturi sećanja. Koliko je za jedan narod važno da se seća? Kako iznaći ravnotežu između uporne usmerenosti samo na prošlost i, s druge strane, potiskivanja zarad (neautentičnog) mira?

VLADIKA GRIGORIJE: Kao i za svakog čovjeka pojedinačno, tako je i za jedan narod bitno da bude svjestan svog identiteta. Identitet jednog naroda određuju, između ostalog, njegova prošlost i sadašnjost, ali i ono što tek predstoji – budućnost. Tu veoma važno, ako ne i najvažnije mesto zauzima prošlost budući da ona bitno utiče i određuje sadašnjost i budućnost naroda. Tu dolazimo do važnog pojma, a koji ste pomenuli u svom pitanju – kulture sjećanja, koju možemo slobodno nazvati i kulturom pamćenja. Ukoliko ona ne postoji, jedan narod može da se nađe u ozbiljnom problemu, potiskujući i zaboravljajući dio svoje prošlosti. Dva eksplicitna i dijametralno suprotna primjera u slučaju kulture sjećanja jesu jevrejski i srpski narod. Jevreji već decenijama, od završetka Drugog svjetskog rata, grade i njeguju kulturu sjećanja, podsjećajući sebe, ali i cijeli svijet, na sve strahote i stradanja koja je pretrpio jevrejski narod u Holokaustu. Jad Vašem je poznat u cijelom svijetu kao simbol nastojanja i istrajnosti jednog naroda da se konstantno sjeća svoje prošlosti kako mu se ona, ne daj Bože, još jedanput ne bi ponovila. S druge strane, Srbima se dogodio Jasenovac, dogodili su se Prebilovci i mnoge jame bezdanice na čijem dnu leži bezbroj kostiju srpskih stradalnika iz Drugog svjetskog rata, ali ko je o tome i kako govorio u posljednjih sedamdeset i pet godina? Ako spomen na jasenovačke i prebilovačke mučenike nije išao u prilog komunističkoj ideologiji i isforsiranom bratstvu i jedinstvu naroda bivše SFRJ, u čemu je problem posljednjih dvadeset i pet godina, kada se opet blijedo i jedva sjećamo, recimo, jasenovačkih žrtava? Da li smo iz svega toga naučili lekciju, da li smo bili na oprezu kada je započeo novi rat? Mislim da su odgovori jasni kao i to šta ovim zapravo želim da kažem. Upravo zahvaljujući kulturi sjećanja i pamćenja jevrejskom narodu stradanje poput onoga u Drugom svjetskom ratu više ne bi moglo da se ponovi, bar ne u istom intenzitetu. Dakle, to je jedan od bitnih razloga zašto je zapravo nužno njegovati kulturu sjećanja. A tu je opet i uspomena na žrtve i njihova stradanja koje je grijeh ne pominjati zbog njih samih, zbog načina na koji su postradali i zbog njihovih porodica, iako je njihova najveća nagrada jedino Carstvo Božije. To sjećanje i te kako blaži tugu i bol njihovih najmilijih, makar to bilo koliko zrno gorušičino.

Prošle nedelje sam za „Vreme“ razgovarala sa hrvatskim istoričarom Vjeranom Pavlakovićem i govorili smo o tome kako su svi u regionu usmereni na sopstvene žrtve. A šta ja sa sećanjem na sopstvene zločine?

Tu su i primjeri koji govore u prilog činjenici da postoje i pripadnici drugih naroda, a koji su svjesni, recimo, zločina koji je počinjen u Prebilovcima i koji suočavanje sa tim zločinima smatraju katarzičnim. Isto tako, tamo gdje smo mi činili zločine treba da pogledamo tom zločinu u oči. Više puta sam o tome govorio. Ja ne mogu da gledam stvari iz ugla „mi i oni“ ili „mi i vi“, već iz ugla dobrote, to jest da li je nešto dobro i lijepo ili nije.

Nažalost, često se događa da kada ne dođe do međusobnog slaganja, razgovora i priznanja sa obe strane, da ne kažem pomirenja jer se ta reč koristi prečesto i gubi svoje značenje, onda se pamćenje koristi kao izgovor za osvetu. Žrtve postaju dželati. Gde iznaći izlaz?

U slučaju Srba, a bilo bi dobro da je tako i u slučaju svih drugih naroda, važno je opet ono o čemu smo već govorili – pamtiti, ali ne i zlopamtiti. Sjećati se priklanjajući glavu pred žrtvama i njihovim stradanjem, ali ne sa željom za osvetom, to nipošto. Jer kao što pamćenje može da bude velika vrlina, zlopamćenje je jedan od najstrašnijih grijehova, poput ubistva. Zlopamćenje vodi u samo zlo, u začarani krug koji je nemoguće prekinuti i koji nema nikakvog, ama baš nikakvog smisla niti pruža istinsku utjehu. A kod nas su ljudi na svim stranama gajili češće zlopamćenje nego pamćenje.

Dakle, neizmjerno je važno svjedočiti istinu, ali se osloboditi tereta ozlojađnosti i potrebe za osvetom, usmjeravajući se ka praštanju jer je to najblagorodnije osjećanje koje čovjeka oslobađa donoseći mu dobro i radost. Mržnja i potreba za osvetom najviše ranjavaju i nanose štete onome ko ih osjeća i gaji; one su pogubne za dušu i duh, ali i za tijelo; one razaraju naše biće iznutra, razjedaju ga i rastaču i najviše štete, kao što rekoh, nanose nama samima. Praštanje oslobađa, umiruje, smiruje i istinska je blagodat kada čovjek oprosti drugom čovjeku ma kako teško bilo ogrešenje tog drugog prema nama samima. Bog sve vidi i Božijem sudu niko neće izmaći, na kraju krajeva, ako posmatramo to iz hrišćanskog ugla.

Šta je sa „istinama“ koje se potpuno razmimoilaze. Srpsko i hrvatsko viđenje „Oluje“ je, čini mi se, nepomirljivo.

Da, dva viđenja ovog tragičnog događaja, jednog od najtragičnijih u srpskoj istoriji posljednjih decenija, koji jedni slave kao svoju veliku pobjedu nad „okupatorom“, a drugi ga se sjećaju kao jednog od najvećih pogroma nad srpskim narodom – jedva da se mogu pomiriti i teško da će se to desiti u skoroj budućnosti. Sve dok političari diktiraju tempo i kreiraju istinu, a to je oduvijek tako bilo i biće, postojaće dvije strane medalje i viđenja ovog događaja, dok će istina tavoriti negdje u zapećku.

Znači, smatrate da političari u regionu nisu baš spremni da rade na pomirenju na jedan autentičan način?

Nisam siguran da su naši političari još uvijek spremni za takvo nešto, da to zaista žele, jer su nerijetko obuzeti sopstvenim političkim, stranačkim i ličnim interesima. Dobrobit države i naroda često se tu nađe na posljednjem mjestu.

Nedavno ste kazali da bi verski lideri trebalo da budu korektivi ovim svetovnim. Ako biste mogli da date dva glavna saveta – ispravke današnjoj vlasti u Srbiji i BiH, šta biste im rekli?

U posljednje vrijeme sve sam skloniji mišljenju da nije zahvalno ni dobro dijeliti savjete, pogotovo ako to od vas niko ne traži, ali ako već pitate, moja jedina poruka, u kontekstu potonjih zbivanja u Potočarima i predstojećih u Prebilovcima, bila bi da rade na istinskom pomirenju i smirivanju uzburkanih strasti, a ne na njihovom rasplamsavanju, jer ne daj Bože da nam se ponove devedesete. Od prvog do posljednjeg dana živio sam u posljednjem ratu, mogao bih danima pričati kakva je rat strahota, glupost i zlo, ali ovaj put hoću da kažem da postoji nešto što uvijek uzrokuje rat, a to je lažni mir. Čujete li koliko ljudi govore o miru, a svuda oko nas su ratovi. Mir je sveti cilj i sveta riječ. Takve riječi se ne smiju izgovarati lažno ni olako.

Kada smo pre nekoliko godina radili intervju, vi ste se vraćali u Mostar. Kako biste sada opisali život tamo?

Mostar je Bosna i Hercegovina u malom, Bosna i Hercegovina u ogledalu; najbolji primjer kako stvari funkcionišu čak dvadeset godina po završetku rata i koliko se suštinski nije mnogo odmaklo i učinilo na istinskom pomirenju. Grad je podijeljen na hrvatski i muslimanski dio koji funkcionišu potpuno zasebno. Netrpeljivost i podozrenje nisu prevaziđeni ni do danas. Neveliki broj Srba koji živi u Mostaru, živi i funkcioniše na obje strane, ali je naš problem taj što nemamo jednaka prava prilikom zaposlenja i što je brojniji povratak Srba u Mostar upravo time uslovljen. Nastojimo i čini mi se da uspijevamo da njegujemo dobrosusjedske odnose sa predstavnicima svih vjerskih zajednica i naroda i to ponajviše zato što to činimo iskreno i sa istinskom željom da do dijaloga i komunikacije dođe. To druge strane prepoznaju, pa ni adekvatan odgovor stoga nije izostao.

Kada je reč o odnosima između verskih zajednica, često vam se zamera da ste previše revnosni u ekumenskim odnosima. Pošto mi deluje da ekumenizam za mnoge znači drugačije, moram da pitam šta je ekumenizam za vas?

Ekumenizam prije svega vidim kao napor, čini mi se veoma nužan, da se uspostavi dijalog sa Rimokatoličkom crkvom. Dijalog i dobri odnosi hrišćanskih crkava znatno bi mogli da doprinesu pomirenju i stabilizaciji odnosa na Balkanu. U tom kontekstu sagledavam prvenstveno ekumenizam, a ne kao što se to često laički tumači kao unijaćenje, odnosno pokatoličavanje. Sam termin nije definisan. Dakle, prvo je potrebno razjasniti da ekumenizam znači ravnopravan dijalog među hrišćanskim crkvama i pokušaj saradnje i pomirenja koji je nama svima prijeko potreban, a ne unijaćenje, kako ga pojedini predstavljaju. Dijalog među hrišćanima je zapovijest Hristova i to je temelj. Čovjek koji nema takvu potrebu, on nema osnovni hrišćanski osjećaj. Druga je stvar kada se u to uplete politika, nacionalizam. Uskoro će biti i Svepravoslavni sabor. Neki i u tome vide pokret ka ekumenizmu. Ja samo mislim da do njega mora da dođe da bi se mogla donijeti zajednička rješenje nekih važnih pitanja i usklađivanja među pravoslavnim crkvama, a jedno od njih svakako se tiče i stava prema drugim hrišćanskim crkvama.

Ali ponoviću, ja ne mogu da razumijem ljude koji unaprijed i nipošto nisu za razgovor. Imam utisak da kada bi sada došli predstavnici drugih hrišćanskih crkava i rekli: vi ste sve u pravu, antiekumenisti bi ih i tada odbacili.

Vi ste jedna od najčešćih meta napada sajtova i pojedinaca koji se deklarišu kao antiekumenistički. Pogađa li vas to?

Kad god je čovjek na dobrom putu, on će na kraju biti pobjednik. Kada nije na dobrom putu, ne mora niko da ga napada, on će sam propasti. A napadi imaju i jednu dobru stranu, a to je da čovjek ispita sebe koliko je istinski spreman za bilo kakvo dobro. Jer ako ga prvi napad omete, znači da nije bio spreman.

Poslednjih nekoliko godina smenjeno je nekoliko vladika u kratkom vremenskom periodu. Nije mali broj ljudi koji je ozlojađen nedavnim smenama i načinom na koji su te smene nastupile. Opet, bilo je puno nagađanja po medijima, napisa o sukobima, a Crkva je ostala vrlo štura u svojim saopštenjima. Ne mislite li da tom zatvorenošću i prema medijima, pa i prema vernicima u nekom smislu, crkvena vlast čini da se pojačava nerazumevanje za njene odluke?

Veoma bitan faktor u svemu i za sve što činimo jeste vrijeme, a skloni smo da to često smetnemo s uma. Nije moguće sve odjednom i odmah da se desi i riješi. Ukoliko se osvrnete unazad, zapazićete koliko se važnih promjena u SPC odigralo u protekle četiri godine, promjena koje su prije desetak godina bila nezamislive i nerealne, praktično nemoguća misija. Ipak, one su se dogodile. Isti je slučaj i sa transparentnošću o kojoj govorite, i za to je potrebno vrijeme i strpljenje. Siguran sam da će doći i taj trenutak u kojem će se otvorenije govoriti o svemu, ali i pomake koji su do sada napravljeni nipošto ne treba potcijenjivati i zanemarivati. Poznata je ona biblijska istina da za sve postoji vrijeme, i kada se sije i kada se žanje…