Zločini, laži i balkanske nepravde

Sukus optužnica koje bi upravo ovih dana trebale dobiti epilog glasi ovako: „Snage SR Jugoslavije i Srbije, postupajući po uputstvu, na poticaj, ili uz podršku Milana Milutinovića, Nikole Šainovića, Dragoljuba Ojdanića, Nebojše Pavkovića, Vladimira Lazarevića i Sretena Lukića počinile su krivična djela koja su imala za posljedicu prisilno premještanje i deportaciju približno 800 hiljada civila, kosovskih Albanaca. Kako bi omogućile ta protjerivanja i raseljavanja, snage SRJ i Srbije hotimično su stvarale atmosferu straha i pritiska upotrebom sile, prijetnjama silom i primjenom nasilja.

Iste snage, postupajući po uputstvu, na poticaj, ili uz podršku optuženih ubile su na stotine civila, kosovskih Albanaca i drugih lica koja nisu aktivno učestvovala u neprijateljstvima i seksualno zlostavljale kosovske Albance, naročito žene.

Te snage su takođe sistematski razarale i uništavale kulturne spomenike i muslimanska sveta mjesta. Širom pokrajine, džamije su granatirane, paljene i rušene eksplozivom.“

ČINJENICE: Jedan dio javnosti u Srbiji, zanemarujući gorecitirane optužbe, pokušava ustanoviti tezu da se, eto, kompletan vrh države Srbije našao pred Haškim tribunalom. Slobodan Milošević je, naime, bio neprikosnoveni vladar Srbije i onoga što se nazivalo SR Jugoslavijom, Milan Milutinović je bio od njega postavljeni predsjednik Srbije (ranije ambasador i potom ambasador i ministar vanjskih poslova, što je nosilo duplu plaću), dok su ostali što političari, poput Šainovića (od februara 1994. do novembra 2000. godine potpredsjednik Vlade Savezne Republike Jugoslavije), što vojnici poput Ojdanića (od 24. novembra 1998. načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije (VJ); od 15. februara 2000. do 3. novembra 2000. godine ministar odbrane SRJ), Pavkovića (od 25. decembra 1998. do početka 2000. godine komandant Treće armije VJ; od februara 2000. do 24. juna 2002. godine načelnik Generalštaba VJ) i Lazarevića (od 1998. godine načelnik Štaba Prištinskog korpusa VJ; od 25. decembra 1998. komandant Prištinskog korpusa; od 28. decembra 1999. načelnik Štaba Treće armije VJ; od 13. marta 2000. godine komandant Treće armije VJ), te policajca Sretena Lukića (od 1998. godine načelnik Štaba MUP-a RS za Kosovo i Metohiju; od juna 1999. pomoćnik načelnika Resora javne bezbednosti (RJB) i načelnik Uprave pogranične policije u MUP-u; od 31. januara 2001, pomoćnik ministra i načelnik RJB).

Njima se, što se ostalih haških „uznika“ tiče, mogu pridružiti još i Jovica Stanišić, nekadašnji (dugogodišnji: 1992–1998) načelnik Službe državne bezbednosti (DB) MUP-a Republike Srbije, i Franko Simatović, izdanak DB-a koji je najprije radio na kontraobaveštajnim poslovima u DB-u, da bi zatim prešao u novoosnovanu Upravu za obaveštajne poslove (Drugu upravu) DB-a, gdje je bio komandant i osnivač Jedinice za specijalne operacije (JSO).

Od navedenih haških optuženika, za rat u Hrvatskoj optuženi su Slobodan Milošević i dijelom (i različitim optužbama) Vojislav Šešelj, te Momčilo Perišić (Zadar i Mostar). Ujedno, osim Stanišića i Simatovića, te Šešelja, oni su jedini koji se pred Haškim sudom spominju kao vojnici države Srbije i u BiH (s izuzetkom vrhovnog komandanta Miloševića, kojeg ima svuda), dok su – osim Miloševića – tek na Kosovu spomenuti oni koji su tada zauzimali funkcije, kako vojne, tako i policijske.

Kad se uđe u haške anale, činjenice su ovakve: najviše optuženih, od oko 140 imena, procesuirano je kad je riječ o zločinima u Bosni i Hercegovini, nešto više od stotinjak, za koje jest optuženo najviše etničkih Srba (jer je najviše „srpskih“ zločina i bilo u toj bivšoj jugoslavenskoj republici), ali po broju slijede etnički Hrvati, a nađe se i poneki Bošnjak i kosovski Albanac. Što se Hrvatske tiče, procesuirano je dvadesetak počinitelja, ali samo kad je riječ o zločinima etničkih Srba nad Hrvatima, a kad je o Kosovu riječ, najmanje se zločina našlo pod lupom Haškog tribunala: tek je njih 17 procesuirano pred tim sudom, ali isključivo optuženih za zločine nad etničkim Albancima na Kosovu, dok je samo jedan (a znamo da je i toga bilo) osuđen zbog zločina nad Srbima na Kosovu.

I JOŠ ČINJENICA: Kad su onomad 1995. godine Slobodan Milošević, Franjo Tuđman i Alija Izetbegović potpisivali Dejtonski sporazum, koji je amenovao već dobijeni rat u Hrvatskoj i „stop“ za hrvatsko-srpsku podjelu Bosne, dotični su svojim parafom potvrdili i nadležnost Haškog tribunala. U međuvremenu, najprije su umrla dvojica potpisnika koji bi svakako došli pod udar toga suda: najprije Tuđman, koji je umro u decembru 1999. godine, prije nego što su (hvala „Feral Tribuneu“) objavljeni sramotni transkripti njegovih razgovora sa suradnicima, od kojih se nitko nije našao na udaru haške pravde (a trebalo je!).

Osim neumrlog Franje i Alija Izetbegović je napustio ovaj svijet, a i njega bi čak i njegovi pristalice umjeli (i jesu) optužiti za manipulacije ratnom nesrećom.

Jedini koji se iz cijele te sudbinske stvari – prostom činjenicom da je živio duže – izvukao jest Milošević Slobodan, koji je svoj životni put zaključio u Sheveningenu, po nekima prirodno, po nekima tako što je odbijao liječenje sve ne bi li dopao ruskih doktora i svoje sudbonosne životne suputnice, a po nekima (istim onima koji tvrde da je Haški sud osnovan samo zato da bi mrcvario Srbe) da su ga života lišili, namjerno, oni koji mrze Srbe i sve što je srpsko.

Nije Milošević Slobodan jedini koji je u Sheveningenu glavom platio: prije njega, sam se ubio Slavko Dokmanović, ratni gradonačelnik ubijenog Vukovara. Poslije njega, samoubojstvo je počinio Milan Babić, jedan od dvojice gospodara tzv. Republike Srpske Krajine, kao i Vlajko Stojiljković, ministar policije od 1997. do 2000. godine, koji bi se – uz gore spomenute srbijanske funkcionare – svakako našao na haškoj optuženičkoj listi.

Na te se lične izlaze iz životnih zabluda, međutim, stalno nadovezuju oni koji bi htjeli neslavne dane prozvati slavnim vremenima srpske države i vojske, pa tako imamo i najave novih samoubojstava, poput Šešeljevih štrajkova glađu i obnarodovanjem unaprijed njegovog testamenta, kojega istaknuti radikal – kao onomad Stojiljkovićevo oproštajno pismo – jedva čeka pročitati na stepeništu narodnog parlamenta. Da bi ga odmah potom zaboravio u svrhu predizborne pozicije; ali to je već posve druga priča.

NA KRAJU, ŽALOSNE ČINJENICE: Kad se pogleda spisak optuženih pred Haškim tribunalom, tih 130 i kusur uglavnom bijednih navodnih pripadnika ljudskog roda, svatko tko je svoj život živio u ratnim godinama imat će primjedbi. Oni koji se osjećaju Srbima pitat će: gdje je cijeli niz ljudi, od Tuđmana na dalje, do Slobinog tjelohranitelja Nasera Orića (kod kojega smo prvi puta ustanovili da se i u Hagu, ne samo u Srbiji, za ratne zločine može dobiti dvije godine zatvora!), do nerazjašnjenih zločina širom nam bivše domovine, u kojima su etnički Srbi gubili glave. Oni koji se osjećaju Hrvatima pitat će se za svoje još uvijek nestale, isto to će raditi i kosovski Albanci; o Bošnjacima – brojno najvećim žrtvama prošlog jugoslavenskog rata – da i ne govorimo.

Kad je o činjenicama riječ, njima se rijetko tko u našim državama nastalim od zajedničke SFRJ bavi, tek su tu neke nevladine organizacije koje svima idu na nerve. Jer, činjenice su slijedeće: Srbija koja nije učestvovala u ratu, ratovala je u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu; Hrvatska koja je branila sebe, usput je sa saveznicima-neprijateljima raspolućivala i osvajala Bosnu i Hercegovinu; Miloševićeva Srbija je pokušala na Kosovu provesti „konačno rješenje“ kad je o Albancima riječ; nije uspjela, a onda su kosovski Albanci uspjeli provesti to isto „konačno rješenje“ u odnosu na veliki dio kosovskih Srba.

Kad je o haškim činjenicama riječ, istina je da je iz Srbije pred Haški sud stigao vrlo visoki ešalon: predsjednici obje države (a tko je Milutinoviću kriv što se odao uživanjima u funkciji i nije se miješao u svoj posao?), plus generali policije i vojske. Srbija koja „nije bila u ratu“ ipak je sudjelovala u svim ratovima koji su vođeni na prostoru bivše Jugoslavije (o čemu govore kovčezi s mrtvim regrutima koji su dolazili iz svih njoj bivših krajeva) i to je činjenica koju više nitko i ne negira; gdje su, uostalom, u borbama bili rezervisti s juga Srbije koji ovih dana blokiraju svojim protestima centar Beograda?

I još, kad je o haškim činjenicama riječ, nije problem tko je „zaglavio“ hašku pravdu i koliko je kojih od nas. Istina je da je više etničkih Srba među optuženima, ali to nije kriterij; pitanje je gdje su, kad je na primjer Hrvatska u pitanju, njihov ministar policije (Ivan Jarnjak), njihov savjetnik u MUP-u Tomislav Merčep, njihov premijer (Nikica Valentić), njihov državni tužilac (Vladimir Šeks), gdje su oni koji su naručili ubojstvo Josipa Reihl Kira i još mnogi drugi bolni slučajevi?

Ili, gdje je raspetljavanje masakra u Škabrnji, nikom važnog masakra u Joševici Glinskoj, slučaja Koranskoga mosta i čuvenog okrivljenika Hrastova koji je stoti puta potvrdio da je u samoobrani poubijao nenaoružane regrute na mostu…

Možemo i dalje licitirati tko je dospio pred Haški sud, a tko nije, no ima još jedna činjenica: koga god bilo više ili manje, istina je da su mnogi zlikovci još na slobodi i da, dok se god s time ne suočimo, sa onima koji se po tramvajima i trolejbusima voze dodirujući nas posve ljudski, a negdje su klali i ubijali, nećemo postati normalno društvo i normalni ljudi.

Haški tribunal dolazi do svoje izlazne strategije, u kojoj završava suđenja onima koje je odredio kao kapitalne krivce za ratne zločine.

Na nama je ostalo.