Život u doba proizvoljnih demokratija

Darko Rundek veliki je jugoslovenski i hrvatski muzičar, autor, pesnik i pevač. Najpoznatiji iz doba SFRJ kao frontmen benda Haustor, ovaj obrazovani reditelj nastavio je uspešnu muzičku karijeru i u aktuelnom milenijumu, svrstavši se uz tek retke nekadašnje predstavnike novog talasa sa ovih prostora koji su uspeli da – lično i umetnički neukaljani tokom mračnih 1990-ih – ostanu relevantni činioci savremene popkulturne scene i budu prepoznati kao takvi čak i od najsvežije prispelih slušalačkih generacija u regionu. Rundekov moćni muzički govor, međutim, već dugo ide ruku pod ruku sa još jednom važnom temom, čineći ga tako veoma uticajnim, slobodnim antiestablišment misliocem.

Filozofija mogućeg održivog života danas i ovde, što će uz samo malo ličnog odricanja u perspektivi doneti mnogo dobrobiti planeti Zemlji i svim njenim stanovnicima, bez obzira na njihov socijalni status, pripadnost određenoj naciji, veri i polu, deluje kao zapravo jedino goruće pitanje za svakog svesnog pripadnika ljudske rase. Naše male i beznačajne partijsko-komšijske razmirice, kao i žudnja da se zgrabi što više novca i kakve god imovine za što kraće vreme, u najmanju ruku zrače neukusom pred brisanjem mnoštva živih vrsta koje je u toku, nestankom kopna koje odvajkada naseljavamo i fatalno zagađenim prirodnim resursima, neophodnim za puki opstanak flore i faune, ali i samog čoveka.

„VREME„: Živimo u vremenima koja su za neke možda i previše turbulentna. Na koji način tražite i nalazite sopstveni mir ovih dana?

DARKO RUNDEK: Dobra strana ovih vremena je što nas konačno globalno i lokalno stavlja pred bitna pitanja. Računica je jednostavna, male prilagodbe više nisu dovoljne, čitav sistem je u pitanju. Ekološka katastrofa koja je u tijeku otkriva meta-krizu: masovno izumiranje života na Zemlji. I najavljuje izravnu egzistencijalnu prijetnju. Za razliku od pandemije, koliko god ona bila tragična, radi se o sveukupnom urušavanju, koje će imati nesagledive posljedice. S najvećom mogućom ozbiljnošću treba tome prići.

Na osobnoj razini Sanda i ja ovdje na Braču s jedne strane pratimo situaciju iz više uglova, s druge pokušavamo konkretno primijeniti svoje zaključke. Vježbamo prehrambenu nezavisnost bez mesa i mliječnih proizvoda, proizvodnju smeća smo sveli na apsolutni minimum birajući što kupujemo i kompostirajući ostatke hrane, i naravno, uzgajajući dobar dio vlastite hrane u dva vrta i dva manja maslinika u kojima rastu i mnoge vrste divljeg bilja (lavanda, origano, smilje, ružmarin, smokve…), a i maslinovo ulje je u svemu tome vrlo bitno. Naravno da time dobijamo određen mir jer činimo koliko možemo zasad, kao odgovor na drugi dio vašeg pitanja.

Kako se i koliko pandemija odrazila na vas i vaše bližnje? Kuda nas, po vašem mišljenju, ova prolongirana situacija striktnog ograničavanja, pa i gubljenja međuljudskih kontakata već sad vodi, i gde nas na kraju može odvesti?

Avet svjetske epidemije nad nama visi već desetljećima. Svjetska zdravstvena organizacija je u više navrata brutalno reagirala na potencijalne epidemije svinjske gripe, kravljeg ludila, ptičje gripe – ubijajući milione ptica, krava, svinja… Rekao bi čovjek da takva brutalnost može proizaći iz nekog predskazanja koje leži iza toga i od čega pokušavamo pobjeći uzaludno, jer se bacamo na direktne povode, a ne dovodimo u pitanje kontekst iz kojeg takve prijetnje proizlaze. A kontekst je uništavanje nepreglednih područja divljeg života i industrijska proizvodnja mesa, koje su blisko povezane i u kojima virusi prelaze iz divljih životinja na domaće, pa onda i na ljude. Virus side je prešao na ljude sa majmuna kojima smo ugrozili teritorij. Životinje gube staništa, sve su bliže ljudima. Ljudi se sve više nagomilavaju u gradovima, letaju vamo-tamo po svijetu, čime je globalni prijenos virusa bitno olakšan. Dovedemo li u pitanje te dvije stvari, do velikih epidemija dalje ne bi dolazilo. Ali to zahtjeva ogromne strukturalne promjene, koje u vrijeme proizvoljnih demokracija nije lako izvesti.

Produžena situacija striktnog ograničavanja, pa i gubljenja međuljudskih kontakata, već sad vodi u kaos, jer je kratkoročni odgovor na puno dublji problem. Premalo se bavimo zdravljem i imunitetom kao odgovorom na zarazu. Moja majka je, recimo, ozbiljno shvatila poziv da se ostane kod kuće i ta joj je višemjesečna neaktivnost ozbiljno naškodila zdravlju. Tako da mislim da puko ograničavanje kretanja donosi više štete nego koristi. Sanda i ja smo, srećom, proveli vrijeme na otvorenom, jer između kuće i polja nismo morali sresti nikoga. Usporavanje uobičajenih aktivnosti omogućilo je novu uzajamnu bliskost i bliskost sa prirodom. Naš se sin snalazio sa situacijom zatvaranja granica kako je znao i umio, i nije bilo lako.

Da li pandemija sama po sebi menja i ekonomsku osnovu društva? Da li se i tu, iza kulisa, odvija nekontrolisano veliko presipanje novca? Ko postoje bogatiji, a ko siromašniji tokom ovakvih lomova?

Zbog pandemije se još ništa nije restrukturiralo. Samo je stalo. U centru našeg industrijskog kapitalizma je ograničeni resurs – nafta, kao jeftini izvor energije u koju ne moraš ništa uložiti, dovoljno je da je sišeš, a njeni derivati, plastika, umjetna gnojiva, pesticidi, osnova su jeftine, ubrzano proizvedene i loše hrane, nakon koje ostaje mrtva zemlja. Uz nju je vezana i farmaceutska industrija, koja to isto radi nama. Financijski gledano, sigurno je da bogate kompanije zasad koriste priliku, pa proždiru one manje koje su na rubu opstanka, ali novac ionako ne možemo jesti, pa to bitno ne mijenja život običnog čovjeka… U ovim lomovima bogatiji je onaj koji lokalno može biti prehrambeno nezavisan, imati svoju vodu i izgraditi solidarnu zajednicu, a siromašan je onaj koji se isključivo oslanja na sistem koji se upravo urušava, koliko god imao novaca na banci.

Imate li osećaj da se namerno nameće utisak da ništa više na ovom svetu nije zaista važno i da se sve može? Da li je duboka moralna relativizacija zapravo glavna bolest današnjeg sveta?

Nemam osjećaj da se namjerno nameće taj utisak. On je rezultat jednog dugog procesa desakralizacije i materijalizma. Ako tu moralnu relativizaciju povežemo sa izostankom duhovne vertikale – onda jest. Pri tome ne mislim izravno samo na Crkvu, nego na ljudsku potrebu da pripada jednom višem redu i, kao posljedicu, da njeguje vrline.

Koju vrstu stvarnosti umetnik u izolaciji uopšte sad treba da opisuje – samo onu unutrašnju, ili je od suštinske važnosti da upravo u ovim danima govori u ime nepobitnih vrednosti koje svi osećamo kao neprikosnovene istine, jer baš njih više nema u medijima? Kakva je uloga umetnika u vremenima globalnih kriza kao što je ova?

Uloga umjetnika je uvijek da svjedoči o unutarnjoj potrazi, koja je prirodno povezana sa svijetom u kojem živi. Govoriti o vrijednostima ili ideologijama, a da to nije povezano s intimnim preispitivanjem, nije posao umjetnika. I inače nisam sklon veličanju onog što se danas smatra umjetnošću, ali sigurno je da, za razliku od većine političara, neki umjetnici još uvijek imaju relativni kredibilitet, pa njihova javna riječ u ovom trenutku znači.

Završavate album, odnosno dvostruki EP, pod imenom „Brisani prostor„. Slušamo upravo vašu novu pesmu „Unutarnji glas“ i ona zvuči veoma uzbudljivo, kao kakva noir americana. Jeste li imali na umu neka određena prostranstva, možda daleko odavde? Na koji način je, zapravo, izmaštana ova pesma? Šta su zvuku Darka Rundeka doneli novi saradnici, i ko su oni?

Autor stihova pjesme „Unutarnji glas“, kao i još nekoliko pjesama na albumu, je Roko Crnić koji svira bas. Tako da ne mogu sa sigurnošću reći što je imao na umu, za mene je to očito vrlo intimna pjesma koja se događa u sobi, što može biti bilo gdje. Rundek i Ekipa su se razvili u meni vrlo dragu kreativnu obitelj: tu su, uz Roka, Ana Kovačić, koja svira saksofon, gitaru, bubnjeve, sintisajzer, zajedno sa mojim starim suradnikom Igorom Pavlicom na trubi; Silvio Bočić je na bubnjevima i gitari, Miro Manojlović svira vibrafon i udaraljke. U pjesmi „New World“ čujemo i glas mog sina, Davida Vida.

Većina materijala za ovaj dvostruki EP proizašla je iz jednog blagoslovljenog višednevnog sešna. Jedan EP od pet pjesama je baziran na originalnim snimkama, a na drugom su pjesme naknadno razrađene i snimljene u studiju. Prihvatio sam izazov da te materijale editiram i miksam, tako da sam osim pjevanja, sviranja i pisanja, preuzeo i tu ulogu. Višeslav Laboš upravo radi mastering, a omot albuma potpisuju Roko Crnić, Darko Kujundžić i Sanda Hržić.

Kakva su vaša sećanja na Milana Mladenovića, jeste li bar malo pomišljali na njega stvarajući sa svojim prijateljima iz benda novu numeru „Tko su svi ti ljudi„? Zašto je njegov rad još uvek tako važan po vašem mišljenju? Zadužbina Milana Mladenovića proglasila je beogradski bend Dram za ovogodišnje dobitnike Nagrade Milan Mladenović – i sami ste ovom prilikom bili član žirija, uz Srđana Gojkovića Gileta i Mirelu Priselac–Remi. Šta takva nagrada znači mladim stvaraocima, kojim ste se kriterijumima rukovodili u svom ličnom izboru?

Sjećam se Milana kao prijatelja sa kojim sam dijelio fino razumijevanje i poštovao to što poduzima. Nisam razmišljao o vezi pjesme „Tko su svi ti ljudi“ s njegovom estetikom, ali sad kad kažete, mogao bih je prepoznati. Milanov je rad trajno važan jer se ugradio u kolektivnu svijest i simbolizira nešto. Zato je i njegova nagrada tako važna, pošto je iza nje konkretan autentični stvaralac i njegova razina autentičnosti kao kriterij. To je otprilike bio moj pristup pri izboru pjesama. Vjerujem da su se Remi i Gile slično postavili. Pristiglo je oko 250 pjesama iz svih bivših republika. Bilo je puno vrijednih tekstova i muzike, pa je bilo teško odabrati jednog pobjednika. Kad se sve zbroji i oduzme, Dram je zasluženo osvojio nagradu i želim im još puno dobrih pjesama.

Uzgred, osećate li danas, nakon svega, da je cela jedna generacija koja je stvarala novi talas u nekadašnjoj SFRJ nepovratno zbrisana sa svojim delom? Mnogi važni učesnici tih muzičkih i društvenih promena nisu više sa nama – i kao da je i u našoj popkulturnoj istoriji nastao jedan „brisani prostor“ koji je veoma teško ili čak nemoguće ponovo ispuniti?

foto: stefan rajhl

Metla vremena stalno mete i to metenje nema pravilan ritam. Promijenile su se okolnosti. Iako se veze uspostavljaju, čini mi se da je jugoslavenski kulturni prostor sada previše rascjepkan da bi dobio neki značajniji zajednički kulturni elan. Ali, što je tu je. Treba vidjeti što se najbolje od toga može sad napraviti ne pokušavajući uzalud oponašati prošlost.

Kada danas bacite pogled unatrag, čega se najpre setite iz te „ozloglašene“ Jugoslavije? Često ste svirali i po njoj i po sadašnjim nezavisnim državama, nastalim na njenoj nekadašnjoj teritoriji. Jesmo li zaista, ovako razdvojeni, napredovali od tih davnih vremena? Može li se ondašnji muzički i umetnički život porediti sa ovim sadašnjim, u čiju korist ide takvo poređenje i zašto?

Ako vam postane jasno da sa ovim emisijama stakleničkih plinova, otapanjem permafrosta, trovanjem tla i velikim izumiranjem vrsta, današnji dvadesetgodišnjak ne može očekivati sigurnu, a kamoli „prosperitetnu“ budućnost po mjerilima 1980-ih, na primjer, i njegov se kulturni obzor mijenja. Pred nama više nema „rasta“, jer je ova planeta onolika kolika je. Ali degrowth, taj od–rast koji je pred njima i pred nama svima, može biti vrlo inspirativan, ujedinjujuć, i dovesti do procvata kreativnosti i solidarnosti. Kako među ljudima, tako i u odnosu na Zemlju kao cjelinu. To se igra na lokalnom i globalnom planu. Država i nacija gube značaj. I šoubiz i sponzorirana umjetnost se već mijenjaju….

Ono što nam se u tim takozvanim prosperitetnim vremenima činilo kao napredak, zapravo je bio najdestruktivniji period što se tiče odnosa zapadne civilizacije i njenih satelita po cijeloj planeti, prema zemlji, vodi, zraku… Umjetnici kako vi kažete, nekadašnjih teritorija, svjedočili su na razne načine o tom otuđenom i krivom smijeru u svojim stihovima: smrdljivi grad, plastika plastika, meso dobrih životinja itd. (citati iz pesama Azre, Idola i EKV, prim. aut.). Lude 1980-e su bile zamah koji vodi u čemerne 2020-e.

S tim u vezi – kako je izgledalo vaše ponovno pohođenje naših krajeva nakon 5. oktobra 2000? Čini nam se da ste, uz KUD Idijote iz Pule, vi zapravo bili prvi hrvatski umetnik koji je ponovo došao da nastupa u Srbiji. Sada je tačno 20 godina od tih demokratskih promena, koje su barem naizgled donosile određenu „normalizaciju“ u regionalne odnose – kako vam ti odnosi danas izgledaju, može li se slobodno putovati i razmenjivati ideje? Kako ste vi lično doživeli svrgavanje tih uslovno rečeno „ratnih“ režima u Hrvatskoj i Srbiji 2000. godine?

Pad tih „ratnih režima“ sam doživio kao historijsku nužnost. Ne treba zaboraviti da su i ti režimi bili demokratski izabrani, iako ja osobno nisam poznavao ama baš nikoga tko je glasao za Tuđmana. Masovna opsjednutost sukobom je u tih pet godina počela ustupati mjesto pitanju – a kako dalje? Prva smjena vlasti bila je svojevrsna ulaznica za povratak u „civilizirani svijet“, pa je postojao jaki međunarodni pritisak i podrška otporu da se ti režimi pretvore u trajne diktature. U Srbiji su stotine hiljada ljudi hrabro rekle dosta, izvrgavajući se pogibelji. Bio sam ponosan na njih. U Hrvatskoj je zbog Tuđmanove smrti i perspektive ulaska u EU ta promjena bila glađa…

Moje je iskustvo da se danas može slobodno putovati i razmjenjivati, ne samo ideje. Radio sam u Srbiji na muzici za više predstava i filmova, na primjer…

Od prvog dolaska u Srbiju sa bendom nakon rata osjećam se više nego dobrodošao. Zoran Vulović Vule (iz koncertne agencije Long Play), koji je realizirao to svečano gostovanje, otad je naš pažljivi domaćin, a sa srpskom publikom njegujemo prijateljstvo i drugarstvo. Tako toplu i velikodušnu publiku teško je igdje drugdje naći i osjećam veliku zahvalnost. Vule jednom reče: „Koji užitak na izlasku sa koncerta vidjeti toliko lijepih i nasmijanih ljudi.“

Danas imamo nove izazove. Zajednička regionalna bitka za zaustavljanje sječe šuma, bitka protiv mikro-elektrana, za slobodne rijeke Balkana, započeta na Staroj planini, proširila se Bosnom, Hrvatskom, to su novi zajednički izazovi. Manje, svega manje, pa i struje treba trošiti manje, ako želimo sačuvati rijeke i cijelu prirodu.

Svoj život i umetnost duboko ste ukorenili u brizi za zdravlje planete i svih njenih sastavnih delova, uključujući onaj koji vas lično okružuje. U toj vrsti razmišljanja, reklo bi se, nema autsajderskih i onih „važnijih“ delova sveta – svaki je neizmerno bitan. Zašto je to danas toliko presudno pitanje? Kako pomoći ljudima da učine nešto za sebe i buduće generacije, a da ne ostanu obmanuti od strane krvožednog kapitalizma koji kroz nas, kao potrošače, nemilosrdno uništava zemaljski život na svim nivoima?

Kao prvo, nitko vas ne može prisiliti da budete potrošač. Sistem koji u svojim strateškim odlukama ne misli na više slijedećih generacija nije dobar sistem i ne treba ga uzimati zdravo za gotovo. Od tradicionalnih, mudrijih društava malo je ostalo. Ovaj trenutak zahtijeva veliku budnost i razmjenu ideja i iskustava, pokušaja u smijeru od–rasta. Koja je naša uloga u životu ove planete i šire?

Svatko neka prvo pogleda u svoju kantu za otpad i u svoj tanjur, i zaključi što i kako treba promjeniti i ne sudjelovati u onom što mu je moralno neprihvatljivo. Svaki novčić kojim nešto kupite u trgovini ulažete u borbu za bolji ili gori svijet, nas i budućih generacija. Presudno je da ljudi znaju istinu, a opisana je u tisućama izvještaja naučnika, i ta krivulja eksponencijalnog rasta na svim nivoima ljudske aktivnosti na planeti mora nas zabrinuti i preispitati navike koje nam je ova civilizacija dala, bez istinske informacije koliko one koštaju u svom izvoru.

foto: privatna arhiva

Koliko je priroda važna za naše mentalno zdravlje? Postoji li nešto što bismo mogli nazvati ekologijom međuljudskih odnosa?

Ja sam dio prirode, nije ona odvojena od mene, moje mentalno zdravlje ovisi i o njenom zdravlju. Što se tiče ekologije međuljudskih odnosa, pred nama je tek pitanje hoćemo li biti solidarni u promjenama koje će slijediti ili će se sve urušiti u nezamislivo barbarstvo. Živeći u gradovima uštekani u razne naprave, gubimo osjećaj za prirodne cikluse bez kojih nema suradnje s drugim bićima. Drvetu treba vremena da naraste, ne možeš posaditi kupus bilo kad, ciklusi su povezani i međuzavisni. Treba poštovanja i strpljenja. Kao i za međuljudske odnose.

Ima li u tom smislu muzika isceliteljske moći? Jesu li one dovoljne da nadvladaju sumorne političke trendove današnjice?

Mislim da se muzika previše sluša, a samim tim i sve površnije. Ta joj površnost oduzima mnogo od moći, za koju ionako ne vjerujem da bi mogla mijenjati političke trendove. Ali, oni su ionako mreškanje površine nad dubinama sa kojima je muzika povezana.