"Odavno više ne pijemo kafu napolju, niti prostiremo veš, a muž, taksista, auto pere kiselinom", kaže za "Vreme" Dragana Mirić čija se kuća nalazi tik do Smederevske železare. "Okrečili smo fasadu u crveno, da se manje sekiramo, jer ionako sve pocrveni"
„Baba, nećemo kod tebe da dolazimo, prljavo je i ne daš nam da se igramo napolju“, kažu mi unučići Dragane Mirić. Ona ima 54 godine i zajedno sa suprugom živi u selu Radinac, šest kilometara udaljenom od Smedereva, tik do Železare. Dimnjaci, džinovske hale, cevi kao creva aždaje koja neprestano hukti… Hiljade kvadratnih hektara postrojenja su na nekoliko desetina metara od njihove kuće. Kao i pruga.
Crveni prah prekriva sve. Redovno. Neprestano. Već godinama. Nekad je i kiša crvena. Lišće uredno gajenog cveća u dvorištu, loza koja herojski opstaje, cipele pred pragom, ograde koje su nekad bile prefarbane u sivo, roletne, oluci, pa čak i dlaka pasa koji jedini koriste dvorište – sve je crvenkasto…
„Odavno više ne pijemo kafu napolju, niti prostiremo veš, a muž, taksista, auto pere kiselinom“, priča Dragana, dok loži prvu jesenju vatru u smederevcu. Uprkos svemu, nasmejana je. „Okrečili smo fasadu u crveno, da se manje sekiramo, jer ionako sve pocrveni.“
Kada je pobegla iz porodične kuće obližnjeg mesta, jer su roditelji bili protiv njenog venčanja, suprug i ona doselili su se u tu kuću. To je bilo 1987. godine.
„Ispred svake kuće u našoj ulici bila su po dva velika oraha.“ Tad je Železaru vodilo Srpsko akcionarsko rudarsko topioničarsko industrijsko društvo, SARTID, to jest država, koja je nacionalizovala fabriku izgrađenu na proleće 1921. godine. „Imali smo tunel zelenila. Jednom, 90-ih, došli su iz opštine i sve posekli“, seća se.
foto: marija janković…i dnevni „uzorak“ prašine sa simsa
Od pre nekoliko meseci, crn, mastan prah pada iz oblaka pepela i prašine. Nekad izgleda kao šljokice, a zapravo su to čelični opiljci.
„Oseti se sumpor, miris pokvarenih jaja, a noću je tri puta gore. Ustajem u 4.30 ujutro, sve se trese, tad se radi punom parom“, priča nam Dragana. Ona je glavna kuvarica u vrtiću i nije se žalila nijednoj instituciji niti Železari. Ne zna kome bi. „Samo kad bi ugradili filtere“, kaže sa nadom.
Ko je odgovoran? Da li i u kojoj meri ovo aero-zagađenje utiče na zdravlje građana? Koliko su posledično zagađeni usevi, zemlja, voda? Koje mere mogu i treba da preduzmu nadležne institucije i rukovodstvo Železare koja je u rukama kineske kompanije HBIS Group Serbia Iron & steel? Koje informacije je država uopšte podelila sa stanovništvom? Kakvo je raspoloženje građana? Fatalističko, jer Železara zapošljava 5000 ljudi, i živi u strahu da se ne zatvori, pa zato trpe? I dokle? Ili se pak pojedinci udružuju i preuzimaju odgovornost za svoje živote i bore se za pravo na relativno čist vazduh i uživanje u svojoj privatnoj svojini? Ovo su samo neka od pitanja na koja ćemo se truditi da odgovorimo u sledećim brojevima.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Uključio sam radio, neku hrvatsku stanicu – Franjo Tuđman je upravo slao poruku Srbima da ostanu u svojim kućama, jer je počela akcija “Oluja”. U tom trenutku, a bilo je 5:02, 4. avgusta, započela je kanonada i nestalo struje, tako da Tuđmanovu poruku nisam saslušao do kraja. Jaka eksplozija odjeknula je u blizini – ležeći na podu, video sam kroz prozor da je pogođena zgrada u komšiluku poznata kao S-13, najviša u Kninu. Nigde u blizini nije bilo ni jednog jedinog vojnog objekta
Moji roditelji nikada nisu dozvolili da odlazak u Knin i Hrvatsku preraste u nedostižnu nostalgiju – na čemu sam im ja izrazito zahvalan – već se zadržavao u granicama posjete onima koji su se vratili. O ratu nikada nisu i ne pričaju mnogo, već su se uvijek vodili sjećanjima na predratni period života. Samo na moje veliko insistiranje počeo sam da kroz godine dobijam svjedočenja iz ratnih godina
Osim što su zaduženi da usmeravaju i legitimišu Vučićevu samovolju, to su ljudi kojima građani dolaze pod prozore da im zvižde. Po zemlji u kojoj se ministri kreću u tajnosti, poput razbojnika, sastaju sa lokalnim jatacima, pa brzo beže natrag. U Knjaževcu ih je čuvala Žandarmerija kada su obeležavali sto dana rada. Zato – poslednja Vučićeva vlada. Teško da će naći još voljnih da ih on ponižava, a građani preziru
U Srbiji su legalizovani lažni izbori, ona po tome nije izuzetak, ali ako je ikada postojala živa volja u narodu za promenom, taj moment se upravo događa. Ljudi kao da osećaju da ako to ne bude sada, predaja je potpisana i ostatku Srbije sledi ono što se dogodilo Srbima na KiM: sporo ali sigurno odumiranje zajednice koja nema nikakvu budućnost
Tužilaštvo je konačno počelo da prati trag novca i korupcije koja je možda dovela do pada nadstrešnice. Režimlije viču da je na delu “tužilački državni udar”, pokušaće da uzvrate udarac i biće, što reče Dragan J. Vučićević, „ili mi, ili oni“
Zbog čega Aleksandar Vučić organizuje nasilje ćacija i kapuljaša? Između ostalog i da bi tvrdio kako su „blokaderi“ izazvali revolt „tihe većine“. To bi mu predstavljalo povod za odvrtanje represije na maksimum sve tvrdeći da uspostavlja red i mir
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!