
Novi broj „Vremena“
Pouke Đinđićevog mandata: Ne cmizdrite nego delajte
Pre četvrt veka je Zoran Đinđić postao premijer. Kakvu je Srbiju dočekao, a kakvu ostavio i šta se može iz toga naučiti danas? To je naslovna tema novog „Vremena“
Vlasnik RTV Pink

Rođen je 31. marta 1967. godine u Beogradu, odrastao u Zemunu, gde je išao u gimnaziju. Nije završio studije prava. Bavio se muzikom, svirao je u Rokerima s Moravu i bas gitaru u Oktobru 1864; 1988. otvorio je studio za snimanje Pink, gde je u poslovima s narodnjacima odlično zaradio. Onda je otvorio radio stanicu Pink, a zatim i televiziju. Osnovao je 1997. diskografsku kuću City records, a potom kupio radio Pingvin. Ima 3500 kvadratnih metara velik poslovni centar na Dedinju. Bio je član JUL-a i savezni poslanik ove partije.
Ovih dana snima dokumentarni film o „lažnom profesoru“ Čedomiru Čupiću, članu Saveta za borbu protiv korupcije koji je nedavno rekao da „treba spaliti zgradu TV Pink-a“. Mitrović je u kontraoptužbama naveo da je Čupić protivzakonito postao profesor i da ima više nekretnina sumnjivog porekla.
Oženjen drugi put, ima četvoro dece.
Zašto je ušao u JUL: Zvao ga je „drug“ Aleksandar Vulin i „u početku naših razgovara cela stvar mi je izgledala vrlo perspektivno“. Ostao je u partiji nakon Vulinovog odlaska jer „nivo ostrašćenosti mi je govorio da bi moj odlazak ugrozio kompaniju koja zapošljava 300 radnika“.
Zašto je napustio JUL: „Završio je s političkim životom“ jer se „oseća delimično odgovornim za loše izborne rezultate“. To se desilo 26. septembra, dva dana posle izbora. Propao je na lokalnim izborima u rodnom Zemunu, iako je vodio verovatno najskuplju predizbornu kampanju ikad. U JUL-u je bio od 1996. godine, u poslednjem periodu na funkciji šefa sektora za marketing. Tvrdi da predizbornih spotova drugih partija na Pinku nije bilo jer se opozicionari „nisu javili“.
Da li je omrsio brk: „Zbog kampanje koja je vođena pre izbora da meni JUL pomaže, nikada nisam imao hrabrosti da prihvatim bilo kakve pare od ove političke organizacije. Doneli smo odluke o besplatnom reklamiranju, samo da prilikom revizije niko ne bi mogao da kaže – evo, finansirao vas je JUL.“
Šta ima TV Pink: Počela je emitovanje sredinom septembra 1994. na TV kanalima RTS-a, bez učešća na konkursu za frekvencije. Pink je pre toga bio samo radio stanica vredna 30.000 DM. Upućeni tvrde da je TV kanale Pink dobijao na osnovu lične odluke tadašnjeg ministra telekomunikacija Ivana Markovića (JUL) i ranije Dojčila Radojevića (SPS). Savezno ministarstvo telekomunikacija septembra 1997. dodelilo je Pinku 11 TV kanala. Na konkursu 1998. Pink dobija još sedam TV kanala, a avgusta 2000. još 12 TV kanala. Pink je izjednačen sa RTS-om i pokriva 90 odsto nacionalnog oglasnog tržišta. Na mnogim lokacijama koristio je predajničku infrastrukturu RTS-a (stubove, struju itd.).
Koliko ga sve to košta: Plaća mesečnu naknadu od oko 500.000 dinara za frekvencije i kanale. Novembra 2000. rekao je da plaća 30 miliona godisnje poreza, a 2001. godine 150 miliona dinara. Ne može da shvati zašto je dospeo na listu ekstraprofitera (platio je 2,6 miliona maraka) jer „nikada nije kupovao marku po šest dinara niti dobio sredstva iz primarne ili sive emisije ni sredstva zajma za Srbiju, a jedini greh koji smo počinili je izgradnja bespravnih podrumskih kvadrata“.
Šta se desilo petog oktobra 2000: Nakon dva sata prekida programa „zbog aktuelne situacije“ Dragoljub Đuričić i desetak bubnjara „otvorili“ su program TV Pinka a zatim se javnosti obratio i Dinkić.
A 27. oktobra 2000: Prodao je deo Pinka austrijskoj kompaniji Mitsui jer mu je „bio potreban svež kapital“ i jer se time „stvaraju uslovi za nastavak uspešnog razvoja RTV Pinka i proširenje međunarodnih veza“.
Šta je u tome sporno: Različite strukovne organizacije ocenile su da je po sredi „klasično pranje novca“(NUNS); da se Mitrović time „štiti od moguće istrage njegovog poslovanja jer zaštitu više ne može da mu pruži JUL, pa će tu ulogu odigrati strani kapital“ (Spectar); da se „kompromitovanim pojedincima omogućava da očuvaju ono što su nezakonito stekli i da za malo novca zagospodare našim medijskim prostorom“ (ANEM).
Kako je reagovao: „Pružam sve garancije da nikada nismo dobili nikakvu pomoć od države i da nas je moj politički život, kao kompaniju, samo koštao.“ Kaže da su ocene o privilegijama „intrige i politizacija čiji su motiv zloba, zavist i sujeta“. „Sve što danas priča ANEM i NUNS svojevremeno je pričao i Šešelj, pa kad je ušao u Vladu, obećao je da će se pozabaviti mnome. Ovde su dolazile sve moguće i nemoguće inspekcije, tražile su greške, ali su posle mesec i po dana morale da kažu – ljudi, pa ovaj čovek je čist.“
Šta danas misli o nezavisnim medijima: „Ako ih budu napustili stranci, rado ću im priskočiti u pomoć! Slobodan Milošević je mnogima bio profitabilan, pre svega za nezavisne medije. Oni su zbog njega dobijali velike donacije, a sada je nastao problem jer njih više neće biti. Bilo bi sasvim u redu da se društvo pozabavi medijima koji su izneli promene i koji su objektivno kritikovali društvo i da im pomogne da opstanu.“
Da li Pink propagira kič: „Treba prvo da definišemo šta je kič.“ O optužbama da je lakim programom anestezirao narod kaže da je smešno verovati „da tamo u Meksiku konglomerat koji zapošljava stotine hiljada ljudi, ili jedan Holivud, pravi serije čiji je osnovni cilj da hipnotišu Srbe!“
Šta je o tome dodao premijer Đinđić: „Pogrešna je ideja da branim televiziju Pink. Ja branim korisnike, građane Srbije. Ako 70 odsto ljudi hoće da gleda Pink, nemam pravo da kažem to je zabranjeno i šund.“

Pre četvrt veka je Zoran Đinđić postao premijer. Kakvu je Srbiju dočekao, a kakvu ostavio i šta se može iz toga naučiti danas? To je naslovna tema novog „Vremena“

Stiže delegacija Evropskog parlamenta ili, što bi vlast rekla, „piculići i ustaše“. Čemu njihov izlet služi ako se o stanju u Srbiji sve zna?

Kakva su bila očekivanja građana 2001. i kakva mogu biti 2026? Šta spaja ondašnju političku realnost sa današnjom? Zbog čega su organizovani kriminal i sistemska korupcija i dalje među najvećim problemima Srbije? Šta je najvažnija politička zaostavština prvog demokratski izabranog premijera? Koliko na njegovom primeru može naučiti vlada koja dolazi posle naprednjaka

Nije Đinđić sam mogao da transformiše Srbiju. Rečenica koja kaže “s njim bi bilo drugačije, a sada je sve gotovo” jednostavno je defetistička. Ako toliko poštujete Zoranovo delo, uradite ono što bi on uradio – borite se sada, verujte u sebe i nemojte da posrnete i odustanete

Prošle godine je delovalo da bi neki delovi tužilaštva i pravosuđa mogli da se probude baš kao što su studenti tražili na početku svoje pobune. Režim nije sedeo skrštenih ruku i sada želi da ih sve koji su “digli glavu” eliminiše na “zakonit način”, ali i da spreči da se naprednjački velikaši pojave pred sudom
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve