Zavet ćutanja

Nakon dvogodišnjeg suđenja dvojici bivših policajaca optuženih za suizvršilaštvo u ubojstvu trojice braće Bitići, američkih državljana, u Petrovom Selu 8. jula 1999. godine, zastupnica oštećene porodice Bitići Nataša Kandić obavijestila je prije nekoliko dana sudsko vijeće da više ne želi sudjelovati u sudskom procesu.

Porodica Bitići i ona, stoji u pismu upućenom predsjedniku sudskog vijeća Specijalnog suda za ratne zločine Vesku Krstajiću, smatraju da „to suđenje ne vodi postizanju pravde za žrtve, nego da je sračunato na zaštitu naredbodavaca svirepog ubistva“. Dvojica optuženih – Sreten Popović zvani Pop, 1999. komandir izviđačko-diverzantskog voda Operativno poternih grupa 124. interventne brigade Posebne jedinice policije (PJP), i Miloš Stojanović zvani Šešelj, tada komandir odjeljenja istog voda, i potom pripadnici Žandarmerije MUP-a Srbije – navodi Kandićeva, pomagači su koji su imali „sporednu ulogu u izvršenju zločina, a izvan optuženja su ostali neposredni izvršioci, saizvršioci, pravi pomagači i naredbodavci, odnosno podstrekači“.

„Sve to ukazuje da je čitav postupak pokrenut i organizovan da bi se, koliko-toliko, udovoljilo zahtevu američke administracije da Srbija procesuira ubistvo braće Bitići, američkih državljana. Krajnji ishod ovog suđenja je zaštita visokih oficira MUP-a Srbije od krivične odgovornosti i simulacija pravde“, kaže Kandićeva, zaključujući da porodica Bitići i ona „ne žele da daju legitimitet suđenju u kojem nema nijedne poštene reči o tome šta se desilo, ko je naredio i ko su počinioci“.

PROCES: Suđenje Popoviću i Stojanoviću započeto je u novembru 2006. godine, posljednji puta sud je zasjedao u novembru prošle godine, u istrazi je saslušano više od 220 svjedoka, a na glavnoj raspravi njih 105 – preostalo je još saslušanje Vlastimira Đorđevića (onog haškog), te završne riječi i presuda – ako se ništa nepredviđeno ne dogodi.

E sad: Nataša Kandić je u pravu kad govori o tome da to konkretno suđenje očito ne vodi „postizanju pravde za žrtve“, ali teško da se za to može optužiti Tužilaštvo za ratne zločine i sudsko vijeće suca Krstajića, koji u postupku barataju s činjenicama i dokazima koji su im dostupni. Činjenica je, naime, da svjedoci – svi do jednoga – pate od amnezije, da se drže „zavjeta šutnje“ koji im ne skida niti Milorad Ulemek Legija (čiji su ljudi također debelo „umočeni“ u cijelu stvar), niti direktor policije Milorad Veljović, niti ministar policije Ivica Dačić, što su pokazali i pri martovskom hapšenju četvorice policajaca iz Leskovca, osumnjičenih za ratne zločine na Kosovu 1999. godine (peti osumnjičeni je već optužen za zločin u Suvoj Reci). Dačić je tada ocijenio da to hapšenje „unosi nemir kod svih policajaca koji su učestvovali u sukobima“, a Nataša Kandić je tad na njegov račun uputila i optužbu da postoji policajac iz sastava 37. odreda PJP-a koji je na kundak puške urezivao po recku za svakog ubijenog Albanca, da on nije uhapšen, „ali je zato bio u delegaciji policajaca na razgovoru kod ministra policije“.

Podsjetimo se činjenica: trojica braće, Ili (1974), Agron (1976) i Mehmed (1978) Bitići, Albanci porijeklom iz Prizrena, rođeni u Ilinoisu, te 1999. godine došli su na Kosovo kao pripadnici Atlantske brigade, formirane u SAD s ciljem da se pridruže Oslobodilačkoj vojsci Kosova. Na Kosovo su ušli iz Albanije i bez vize tadašnjih nadležnih jugoslavenskih organa. Nakon što je potpisan Kumanovski vojno-tehnički sporazum (11. jun 1999), bivaju uhapšeni u blizini Merdara, te ih sudac za prekršaje u Prokuplju kažnjava s 15 dana zatvora, zbog nelegalnog boravka u zemlji. U zatvoru u Prokuplju se nalaze do 8. jula 1999. godine (kazna im je ublažena za tri dana). Međutim, umjesto izlaska na slobodu, upravnik zatvora Aleksandar Đorđević, po nalogu šefa prokupačke policije Milisava Vučkovića, braću predaje „dvojici muškaraca u civilu, koji su ih odvezli u autu bez registarskih oznaka“; ispostavilo se da su to organizirali optuženi Popović i Stojanović. Kako je utvrđeno, trojica braće odvezena su iz zatvora u bazu Specijalnih antiterorističkih jedinica u Petrovom Selu, te su dva dana potom ubijeni i pokopani u masovnu grobnicu (jednu od tri nađene na toj lokaciji), u kojoj je već ležalo ubijenih 67 muškaraca i sedam žena albanske nacionalnosti. Njihova tijela su nađena 2001. godine.

DRUGA ISTRAGA: Osim istrage protiv Vlastimira Đorđevića, Tužilaštvo za ratne zločine u međuvremenu je pokrenulo, nakon što je već optuženom dvojcu počelo suđenje, još jednu istragu protiv četvorice osumnjičenih pomagača: načelnika SUP-a Prokuplje Milenka Arsenijevića, koji je 8. jula prijepodne na Kolegiju u MUP-u Srbije na kojem je bio i pomoćnik ministra policije i načelnik Resora javne bezbjednosti (RDB) Vlastimir Đorđević, obavijestio prisutne da su braća Bitići u prokupačkom zatvoru, da bi potom u svojoj kancelariji primio četvoricu radnika MUP-a Srbije i telefonirao nadležnima u zatvoru – od kojih su trojica pod istragom – da će oni doći i preuzeti braću, usput onemogućivši slanje depeše inspektora za strance Upravi pogranične policije, kojom se obavještava o prijevremenom puštanju na slobodu stranih državljana.

Logičan je zaključak da je Arsenijević u svemu tome poštovao hijerarhiju koja je tad postojala u RDB-u i da ne bi zadržavao braću Bitićije da nije dobio nalog iz vrha: načelnika te službe i pomoćnika ministra Vlastimira Đorđevića i (ili) njegovog zamjenika Ljube Aleksića.

U prebacivanju Bitićija u kamp u Petrovom Selu ne može se zaobići Goran Radosavljević Guri, rukovodilac kampa, koji tvrdi da je u sporno vrijeme bio na odmoru i sve prebacuje na svog zamjenika Sretena Popovića, a svjedoci – policajci i ostali – koji su ga viđali čak i sa kćerkom koju je tad dovodio, ne smještaju ga tamo u vrijeme dovođenja i ubojstva braće Bitići (pak se vratio u zemlju igrajući na sigurno). Valja spomenuti i ime Obrada Stevanovića, koji je tada bio pomoćnik ministra unutrašnjih poslova Srbije i komandant tzv. Operativno poterne grupe MUP-a Srbije, čiji su pripadnici izveli braću Bitići iz zatvora u Prokuplju i odvezli ih u bazu SAJ-a; Stevanovićev dosje je pak posve prazan i nema niti jednog jedinog papirića koji bi ga povezivao sa Petrovim Selom tih dana jula 1999. godine!

Kad je o likvidaciji braće Bitići riječ, neizbježno je ime Milorada Ulemeka Legije, komandanta Jedinice za specijalne operacije, koji tih dana u više navrata dolazi u kamp: tamo su njegovi pripadnici, njih desetak, koji rade kao instruktori, a riječ je o ljudima od najvećeg Legijinog povjerenja, jer su se neki od njih kasnije pojavljivali kao njegova lična pratnja. Legiju su neki svjedoci tih dana vidjeli, neki su samo čuli da je bio u kampu, neki su vidjeli da ga je dočekivao Radosavljević Guri. Prema nekim indicijama, upravo se u tom krugu Legijinih „beretki“ nalaze trojica neposrednih ubojica braće Bitići.

OPSTRUKCIJA: Hijerarhiju najodgovornijih za zločin nad braćom Bitići shematski upravo tako definira i američki FBI: na vrhu piramide je Vlajko Stoiljković, ministar unutrašnjih poslova (poginuo od zločinačke ruke 2002. godine), pa slijede: Vlastimir Đorđević, Obrad Stevanović, Goran Radosavljević, Sreten Popović…

Kad sve to znamo, u čemu je problem, upitat će neupućeni? U činjenici da je riječ o indicijama, koje valja pretočiti u zakonski valjane dokaze, a da MUP Srbije ne surađuje dovoljno, već „osjeća nemir“ kad su ratni zločini posrijedi. Recimo, u slučaju braće Bitići nema podataka čak ni o korištenju automobila „pajero“, kojim su oni iz Prokuplja prebačeni u kamp u Petrovom Selu: u prokupačkom SUP-u baš za dan 8. jul te godine nedostaju izvještaji o korištenju vozila i nalozi za međugradsku vožnju, jednako kao što se u slučaju zločina u Suvoj Reci ispostavilo da u službenoj Knjizi događanja nema baš ničega zabilježenoga za dan 26. mart 1999. godine, kad su pripadnici srpskih snaga mecima i bombama u jednoj piceriji ubijali 50 albanskih civila, među kojima i žene i djecu.

Kao što je niz svjedoka policajaca iz Petrovog Sela davne 1999. godine na suđenju za ubojstvo braći Bitići bilo operirano od svakog sjećanja, usprkos pretpostavljenoj časti uniformi u kojima su se pojavljivali pred sudom, tako je i svjedok Slobodan Borisavljević, nekadašnji šef kabinera Vlastimira Đorđevića (1996–1999), na suđenju izjavio da nema nikakvih vlastitih i neposrednih saznanja o tom zločinu. Tek kasnije, kad je postao šef Službe za otkrivanje ratnih zločina (2006) upotpunio je svoja tek medijska saznanja o tome. U istrazi je, međutim, pronađena dokumentacija s Borisavljevićevim potpisom o isplati radnika gradske čistoće koji su pretovarivali leševe kosovskih Albanaca iz hladnjača, a koji su potom – njih više od 800 – nađeni u masovnoj grobnici u Batajnici. Kod Beograda. Na (također) poligonu MUP-a Srbije.

I o tome, kao i o braći Bitići, i danas vlada „zavjet šutnje“.