Od 2011. godine, kad je donesen Zakon o izvršenju i obezbjeđenju i kad su u pravni sistem uvedeni privatni izvršitelji – ovih dana vidimo da je na taj zakon bivša ministarka pravde Snežana Malović jako ponosna i u tome, među ostalim, vidi razlog zbog kojega ju ne vole subotički advokati koji su joj odbili prijem u članstvo Advokatske komore – ne prestaju kritike zakonskih odredbi i prakse.
Uskoro bi se pred poslanicima Skupštine Srbije trebalo pojaviti izmjene i dopune Zakona, koji bi bar neke od spornih stvari trebale promijeniti. Bit će to potvrda prakse naših zakonodavaca da se pri donošenju zakona (bilo kojeg) ne razmišlja o suštini, da se glasačka mašina (zlo)upotrijebi, pa da se potom mijenjaju propisi koji su otpočetka bili prilično nesuvisli i to ne samo u jednom ili dva navrata. Imamo i Zakon o javnim bilježnicima, koji je otpočetka također bio kontroverzan, koji se mijenjao ovisno o „društvenim okolnostima“ (četveromjesečni protest advokata), bit će to slučaj i sa nacrtom zakona o besplatnoj pravnoj pomoći.
Ovaj o izvršiteljima bit će samo međuvrijeme u provaliji koja dijeli stručnu javnost i građane od nesuvislih pravnih normi.
IME I SUŠTINA: Ono što bode oči već na prvi pogled jest promjena imena profesije, samo jedne koja je novouvedena proteklih godina (Hrvatska je, valja znati, sličan zakon i oformljavanje te nove profesije „zaledila“ u vrijeme posljednje promjene vlasti prije nepune četiri godine). Dakle, više nećemo imati privatne, već javne izvršitelje, čime bi se trebala naglasiti njihova javna funkcija.
No, naziv profesije sasvim je nebitan u okolnostima u kojima se to događa, isto je i sa javnim bilježnicima, tzv. notarima: rade javni posao, ali se zarade uglavnom slijevaju u njihove privatne džepove. Bilo je to bjelodano već u decembru prošle godine, kad su pojedini advokati u protestu iznijeli podatke o nekoliko privilegiranih privatno-izvršiteljskih kancelarija koje su od javnih poduzeća dobile – bez postupka javnih nabavki, da to tako sirovo nazovemo – najprije na hiljade slučaja građana-dužnika za komunalne usluge, a potom i stotine hiljada evra predujma za taj utjerivački posao.
Pokazalo se da svuda postoji političko-rodbinska veza, da su „uvezane“ pojedine (svakim vlastima lojalne) advokatske kancelarije, pojedini pravosudni poslenici, pojedini direktori i partije koje – teško je dokazati, ali to je radna teza svih koji su se o tome oglasili – na sve utječu i svoje buđelare pune tim specifičnim „reketom“. Onda je Zakon, u decembru prošle godine, izmijenjen u tom dijelu, pa bi sad Komora javnih izvršitelja trebala predmete – one komunalne, prvenstveno – raspoređivati urednije no ranije, kao što bi trebala biti posrednik između javnokomunalnih poduzeća i izvršitelja. Ne više privatnih, no javnih, kako kaže nacrt izmjena i dopuna postojećeg Zakona.
Najnoviji nacrt izmjena i dopuna ima neke dobre elemente: ispravlja, na primjer, one zamjerke da postojeći Zakon nije predvidio djelotvorne pravne lijekove i da ne dozvoljava odlaganje izvršenja. U obrazloženju se navodi da se sadašnjim pravilima izvršnog postupka „zarad brzine žrtvuju jasan tok postupka, izaziva opšta nesigurnost, krše prava stranaka i gotovo uvodi zakon prava jačega i beskrupuloznijeg“, što je „civilizacijsko nazadovanje vladavine prava u Srbiji“.
Na stranu to što će se privatnim-javnim izvršiteljima proširiti nadležnost, pa više neće prinudno naplaćivati samo dugove za komunalne i slične usluge, već i novčane kazne, troškove postupaka i sudske takse – naravno, kad su posrijedi građani, fizičke osobe, uz to što im je predloženim izmjenama dato i pravo da donose ona rješenja o izvršenju koja su dosad bila u isključivoj nadležnosti sudova. O tome će se zasigurno tek voditi rasprave, ali ono što građane – u dobrom smislu – treba zanimati jest da je predviđeno da prigovor dužnika ipak odlaže izvršenje, kao i da se samo pravomoćna rješenja mogu izvršiti. Također, nema više taksativno navedenih razloga za pobijanje rješenja u žalbi (na primjer zbog neistinitih podataka navedenih u vjerodostojnoj ispravi), već bi se građanin dužnik u žalbi na rješenje o izvršenju mogao pozvati „na razloge koji sprečavaju sprovođenje izvršenja“. Plus za građane: troškovi postupka se također mogu osporiti žalbom, koja – za razliku od dosadašnje prakse – odlaže izvršenje. Tu je riječ o brojnim izvršenjima zbog malih dugova, zbog kojih se dosad moglo građaninu-dužniku oduzeti čak i stan ili druga imovina.
PITANJE PRAKSE: Vidjet ćemo kako će se izmjene odraziti i na praksu privatnih dosad, a javnih ubuduće, izvršitelja koji građane nisu obavještavali da se protiv njih vodi izvršni postupak zbog neplaćenih komunalnih računa i koji su to saznali tek nakon što su im izvršitelji „sjeli“ na tekući ili štedni račun (to je situacija: mi navodno obavijestili, građani nisu preuzeli rješenje, ono objavljeno na oglasnoj ploči nadležnog suda, građani nisu izjavili prigovor ili žalbu, rokovi prošli…).
Sasvim je sigurno da predviđene izmjene i dopune spornog Zakona i dalje ne rješavaju brojne probleme koje te odredbe imaju i sa Ustavom Srbije. Na primjer, onu da vam izvršitelji – privatni, a javni – mogu banuti u stan u bilo koje doba dana ili noći i da kao svjedoke (ako niste ili jeste kod kuće) mogu dovesti bilo koju dvojicu punoljetnih „slučajnih prolaznika“. Ima i problem prikupljanja podataka o građanima, na primjer onaj da je neka banka dužna podatke o štednom ulogu izvršnog dužnika pruži sudu odnosno privatnom izvršitelju na njihov zahtjev, ne obavještavajući dužnika da su ti podaci traženi. I danas, u predloženim izmjenama i dopunama ništa se nije promijenilo, i dalje je riječ o kršenju bankarske tajne. I ne samo o tome, riječ je o onome o čemu očito gluhima priča povjerenik za dostupnost informacija od javnog značaja Rodoljub Šabić, da se prikupljaju podaci, poput JMBG-a, koji nisu u skladu sa Zakonom o zaštiti podataka o ličnosti.
Sasvim je za pohvalu pooštravanje uvjeta za imenovanje izvršitelja: oni će morati, osim posebnog ispita i ostalih ispunjenih uvjeta, položiti i pravosudni ispit, što bi važilo i za već imenovane izvršitelje, koji bi taj ispit – oni koji ga nemaju – morali položiti do početka 2017. godine, ili će izgubiti licencu. Pohvalno je i to što bi isto pravilo, ako izmjene i dopune postojećeg Zakona budu usvojene, važilo i za zamjenike privatno-javnog izvršitelja, ali sve to ne rješava problem koji je u ovih nekoliko godina postojanja te profesije evidentan: problem pomoćnika javnog izvršitelja.
Postojeći član 476. aktualnog Zakona, naime, kaže sljedeće: „Javni izvršitelj može da zaposli pomoćnika koji u njegovo ime preduzima radnje kojima se neposredno sprovodi izvršenje ili obezbeđenje. Kao pomoćnik javnog izvršitelja može da se zaposli poslovno sposoban državljanin Republike Srbije koji ima najmanje srednju stručnu spremu, protiv koga se ne vodi krivični postupak i koji nije osuđivan za krivično delo na bezuslovnu kaznu zatvora od najmanje šest meseci.“
PEGLANJE I POKORNOST: Očito imamo dobru namjeru vlasti koja u nacrtu zakonskih izmjena i dopuna predviđa da pomoćnici, koji obavljaju neposredne radnje izvršenja, ne bi mogli biti osuđivane osobe ili oni protiv kojih se vodi krivični postupak; dosad smo imali one koji su mogli biti osuđeni na bezuslovne kazne zatvora od šest mjeseci, ali problem je u tome što nam niti takvo ograničenje nije garancija, znajući u kojem stanju nam je pravosuđe, u kojem su građani jedini koji se moraju zakona, često i posve besmislenih, držati „kao pijan plota“.
Od samog početka ovaj konkretni Zakon sporan je (i sa ustavnog stajališta) u mnogim svojim odredbama. Ono na što je Malovićeva ponosna današnji zakonodavci pokušavaju „ispeglati“ sitnim izmjenama u korist građana i njihovih prava, ali činjenica je da u svemu tome razlika između privatnog i javnog – točnije, da izvršitelji služe javnom, a ne privatnom interesu – ni slovom izmijenjenih zakonskih normi i dalje ne postoji.
Bar ne za građanina pokornog.
