Sve je počelo početkom devedesetih godina, izjavom Franje Tuđmana u zagrebačkom Lisinskom, na Saboru HDZ, kako “NDH nije bila samo zločinačka tvorevina, već i izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom”. Te su reči izazvale frenetično oduševljenje prisutnih, ali i zaprepaštenje u dobrom dijelu tadašnjeg građanskog sastava RH. Kasnije se ova bombastična i politički krajnje opasna rečenica u vodstvu HDZ “omekšavala” raznim licemjernim obrazloženjima: navodno je istrgnuta iz konteksta, iznuđena je opasnošću od sve agresivnijih velikosrpskih pretenzija prema prisvajanju dijelova hrvatskog teritorija i prijetećeg ratnog sukoba, do kojeg je ubrzo i došlo i u kojem se Jugoslavija u krvi raspala, ali jednom “ubačena” u javni prostor, vremenom se, kako je to danas više nego razvidno, posvema “normalizirala”. Istina, Tuđman je kao bivši partizan i Titov general, ali i kao pragmatični nacionalist, osobno inzistirao da se u preambulu Ustava RH unese stav(ka) kako je i antifašizam jedan od temelja hrvatske državnosti i izrazito se protivio nekontroliranom prepuštanju ustašoidnim resentimentima, pa je oštro osuđivao radikalni, nacionalšovinistički HSP (tada Paragine pravaše), koji je ustrojio i svoje paravojne, crnokošuljaške postrojbe (HOS) i otvoreno se pozivao na NDH i Ante Pavelića, a obilato se koristio i ustaškom ikonografijom, prije svega zloglasnim pozdravom Za dom spremni (ZDS), a na koncu i obračunavao s njim.
ZA DOM SPREMNI
Pod tim pozdravom su tijekom Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj i BiH (po)činjeni masovni brutalni zločini nad Srbima, Romima i Židovima, kojih je logor smrti Jasenovac tragičan i strašan simbol. Ali ubrzo su snage HOS bile inkorporirane u sastav redovne vojske RH, a i sam se Tuđman, kada mu je to trebalo, znao (na)praviti lud i manipulirati povijesnim činjenicama, ignorirati, pa i poticati razne, brojne ustašluke unutar HDZ, i zatim ih demantirati i tvrditi, lagati kako je sve krivo, pogrešno protumačeno. I ta licemjerna strategija “dvostrukih konotacija” vremenom je izrasla u temelj političke prakse HDZ, da bi se danas pod Plenkovićevim vodstvom razmahala i dobila krila. Pogubno ilustrativan je primjer (ne)službene legalizacije pozdrava ZDS u javnom životu RH; naime, pod pritiskom sve prisutnije, puzajuće fašizacije/ustašizacije hrvatskog političkog života, Plenković je, kako bi HDZ ostao čvrsti nacionalistički mainstream desnice, formirao famozno Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, na kojem je zaključeno kako rečeni pozdrav, nakon tzv. Domovinskog rata (1991–1995) ima “dvostruku konotaciju”. Ukoliko se rabi kao afirmacija NDH i ustaškog pokreta, onda je zabranjen i kažnjiv (sukladno presudi Ustavnog suda iz svibnja 2020.). Ali kada se komemoriraju pripadnici HOS koji su s tim pozdravom ginuli braneći RH od velikosrpske agresije, i(li) se obilježavaju značajne obljetnice njihovih postrojbi, onda je dozvoljen, i upravo je zahvaljujući njihovoj žrtvi ZDS “opran” od ustaških konotacija, pa je čak, na sramotu istine i zdrave pameti, predstavljen kao “stari hrvatski pozdrav”. Jednako tako, ukoliko je taj pozdrav inkorporiran u neki umjetnički uradak, primjerice u ustašoidne pjesmuljke Marka Perkovića Thompsona (“Čavoglave” i slične), onda ima “prolaz”, bez ogleda što u konkretnom slučaju otvoreno zaziva antisrbizam (“mesare” Maksa Luburića i slične gadosti) i najprimitivnije zločinačke porive. Iako preporuke spomenutog Vijeća nemaju nikakvo zakonsko uporište, ZDS je na velika vrata ušao u javni prostor, “normalizirao” se i postao opće mjesto i pokriće za niz (neo)ustaških svinjarija hrvatske politike, na koje šira javnost gotovo da više i ne obraća pozornost. I možda je upravo ta “nepodnošljiva lakoća ravnodušnosti” prema zlu ono najgore što se dogodilo hrvatskom društvu, koje je tako izgubilo moralne orijentire i vrijednosne sadržaje, ili barem uvelike postalo deficitarnim tim orijentirima i sadržajima. Uoči i tijekom nedavnog spektakularnog Thompsonovog koncerta u Zagrebu, ikone hrvatske desnice ali i daleko šireg auditorija, postalo je notorno da se ZDS u javnosti koristi bez ikakvih ustezanja i straha od mogućih zakonom propisanih sankcija. Kao i u Saboru RH, uostalom, u kojem se zastupnici desnice naprosto natječu tko će na sjednicama ovog visokog doma žustrije i glasnije izvikivati sramotni pozdrav, a da predsjednik parlamenta, hadezeovac Jandroković, na sve to uopće ne reagira. Dapače.
MUKE S ANTIFAŠIZMOM
Čini se kako je puzajuća ustašizacija RH, koja je imala svoje uspone i padove, definitivno zaživjela i dobila pravo građanstva, preplavila javni prostor, a sve uz krajnje licemjerno obrazloženje kako se ne radi ni o kakvoj ustašizaciji društva, već su ZDS i ostalo ustaško znakovlje zapravo izraz autentičnog domoljublja, odnosno da su koncentracija aksiološki utemeljenog hrvatstva koje treba i traži veću i čvršću koheziju. A, ZDS, ustaše, NDH, uza sve svoje “slabosti i greške” koje su bile “iznuđene” povijesnim okolnostima, upravo su nacionalna okosnica tog, toliko nam potrebnog zajedništva, u kojem nema mjesta za one koji ne misle kao mi. U tom kontekstu antifašizam je najveća povijesna laža i paralaža, to je komunistički izum, zločinačka egida pod kojom Titovi staljinisti i partizani nisu oslobodili, već zapravo iznova, sada u okviru SFRJ, porobili hrvatski narod, izložili ga sustavnom srbokomunističkom ponižavanju, a Hrvatsku potčinili velikosrpskim interesima i beskrupuloznom ekonomskom iskorištavanju. I stoga Dan antifašističke borbe u RH (obilježava se 22. lipnja u spomen na formiranje partizanskog odreda u šumi Brezovica) treba ukinuti u postojećem obliku, jer predstavlja instrument rehabilitacije komunizma i jugoslavenstva, dakle totalitarnog i antihrvatskog režima. Zagovornici ove inicijative, saborski zastupnici desničarskog DOMINA, pitaju se: ako je Jugoslavija napadnuta 6. travnja 1941. godine, zašto su komunisti otišli u šumu tek 22. lipnja i odmah i daju odgovor: čekali su smjernice Kominterne i Staljina i tek kada je Hitler napao SSSR i prekršio Pakt o nenapadanju između Moskve i Berlina (sklopljen u kolovozu 1939.), podigli su ustanak. Hrvatima nije potreban državni blagdan povezan s antifašizmom, jer su njegove vrijednosti već utkane u Dan državnosti (30. svibanj), odnosno u Dan pobjede i domovinske zahvalnosti koji se slavi 5. kolovoza, povodom vojno-redarstvene akcija Oluja, koja je nesumnjivo bila legitimna jer je oslobađala okupirane teritorije RH, ali je ujedno u sebi nesumnjivo nosila i elemente etničkog čišćenja domicilnog srpskog življa koji je, nakon dolaska HDZ na vlast, odbijao prihvatiti novu hrvatsku državu. Ujedno, hrvatska desnica predlaže da se umjesto Dana antifašizma uvede novi blagdan pod imenom Dan hrvatske zastave, a 10. travanj (kada je 1941. godine proglašena Pavelićeva NDH) Spomendanom nezavisnosti. I iz sadašnjeg spomendana Dana Europe, koji se obilježava 9. svibnja, obvezno treba izbaciti dio teksta u kojem se kaže, kako je to “i dan pobjede nad fašizmom”. Naravno, još uvijek postoji i ona druga, uljuđena i civilizirana, antifašistički orijentirana Hrvatska. Kao reakcija na sve tekuće ustašoidne “thompsonijade”, u Puli je poznati filmski festival otvoren izvedbom Canto del partigani (poznatijom kao Bella ciao), pjesmom talijanskih partizana i antifašista, koja je u publici bila dočekana ovacijama. Uostalom kao i poruka da se festivalom željela obilježiti 80. godišnjica pobjede nad nacifašizmom. Gesta dostojna poštovanja, ali kakvih je u svakodnevnom životu u RH sve manje, jer je antifašizam sveden na puku prigodnu manifestaciju kojoj Plenković i državni vrh ne pridaju gotovo nikakav značaj: da ga nije osmislio sam Tuđman, već bi (o)davno završio u “ropotarnici povijesti”. U tom i takvom kontekstu, partizani se predstavljaju kao jugoslavenska vojska i novi tlačitelji hrvatskog naroda, dok se poražene ustaše i domobrani doživljavaju kao prava, autentična hrvatska vojska i sve to zajedno čini novodobnu prevladavajuću nacionalističku sliku filoustaškog kiča u kojoj Plenković i društvo, uz tihu asistenciju oporbe, participiraju, pa i sami svojim inicijativama sve više daju ton.
NAPAD NA JEZIK I SPOMENIKE
Nakon inicijative Matice Hrvatske, Sabor je 26. siječnja 2024. usvojio (odmah ću reći: loš) Zakon o hrvatskom jeziku, koji ima čisto politikantski, manifestacijski karakter, jer nikoga ni na što ne obvezuje i evidentno ima isključivo funkciju cementiranja “razlikovnosti” u odnosu na srpski jezik, koja naravno postoji, ali ne u mjeri da bi nam za međusobnu komunikaciju bili potrebni prevoditelji, iako smo mi koji živimo u Hrvatskoj svjedočili kretenskim primjerima titlovanja srpskih filmova prikazivanih u našim kinima ili u TV programima. Ćirilica, koju mnogi u Hrvatskoj doživljavaju kao “neprijateljsko” pismo, dodatna je frustracija naše “kratke” pameti. Iako pametniji hrvatski jezikoslovci upozoravaju da je i ona dio naše pismenoslovne tradicije, ipak je i dalje sumnjiva kao “četničko pismo” u funkciji porobljavanja i odnarođivanja hrvatskog puka. Zato su valjda iz javnih biblioteka knjige na ćirilici bile bacane u otpad, ili u najboljem slučaju deponirane u vlažne podrume ovih ustanova. I stoga je Vlada RH osnovala Vijeće za hrvatski jezik koje treba skrbiti i promicati kulturu jezika u službenoj i javnoj uporabi, zaštiti njegova bogatstva i raznolikosti narječnih idioma, te njihovu funkcionalnu primjenu. Istina, ono je savjetodavnog karaktera, ali iz sadržaja rada razvidno je kako ima purističku zadaću, to jest poput Kerbera bdijeti nad čistotom hrvatskog jezika i pomicati ga standardima njegove izvornosti, što je za vrijeme NDH poprimilo groteskne, karikaturalne oblike. Samo, tko je ikada išta naučio iz povijesti?
Nešto prije toga, Sabor je u travnju izglasao Zakon o grobljima kojim se predviđa “uklanjanje nadgrobnih i svih drugih spomenika postavljenih nakon 30. svibnja 1990. koji na bilo koji način veličaju srpsku agresiju na RH”, jer to vrijeđa naše branitelje i blati dostojanstvo žrtve. Ovaj će zakon (pod kontrolom države) provoditi organi lokalne (samo)uprave i “neprikladne” spomenike treba ukloniti u narednih šest mjeseci. Jasno je da se prije svega aludira na grobnicu Vukašina Šoškoćanina, bivšeg komandanta pobunjenih Srba u Borovu selu (koji se navodno pod nepoznatim okolnostima “utopio” u Dunavu), na kojoj se nalazi uistinu provokativan epitaf, ali već su u nekim sredinama pokrenute inicijative da se uklone i ćirilični natpisi s pojedinih grobnica, koji se sami po sebi uzimaju kao dokaz “veličanja velikosrpske agresije”. Dobro, reda bi po tom pitanju uistinu trebalo napraviti, ali sumnjam da će se zakon odnositi na niz novopodignutih spomenika hrvatskim vojnicima, u stvari ustašama poginulim u Drugom svjetskom ratu, što se često mimikrijski podvodi pod “žrtve Bleiburga i Križnog puta”. Jednako tako i na one spomenike gdje se izravno, bez ikakvog zaobilaženja veličaju likovi iz doba NDH, koji se množe u onoj mjeri u kojoj su spomenici, spomen-ploče, statue i ostale antifašističke memorabilije bili masovno (nekoliko ih tisuća) sustavno i drakonski uništavani, devastirani, nasilno uklanjani iz javnih prostora, a da za to, iako se počinitelji uglavnom znaju, nikada nitko nije odgovarao.
POLARIZACIJA HRVATSKOG DRUŠTVA
Nedavno (5. lipnja 2025.), HAZU je održao znanstveni skup posvećen hrvatskom povijesnom grbu i tom prigodom proglasio Deklaraciju u kojoj je ova najviša hrvatska znanstvena institucija istakla svoj stav o raznim inačicama hrvatskog grba: uporaba službenog grba RH propisana je zakonom, no, kako je to istakao dr. Mario Jareb, “šahirani grb s bijelim ili crvenim početnim poljem oblikovao se kao nacionalni simbol tijekom 20. stoljeća, sve do razdoblja NDH i kasnije moderne hrvatske države”, te da se boja početnog polja tijekom povijesti nije tretirala kao ideološki marker i u tom kontekstu se grb RH iz 1990. nikako ne može poistovjetiti s grbom NDH. Ali, oporbena saborska zastupnica Anka Mrak Taritaš nije se dala zavesti “akademskim” smicalicama: “Kvaziznanstvenim baljezganjem akademika relativizira se jedan od najjasnijih simbola NDH… i nakon što smo se naslušali političkih relativizacija grba s početnim bijelim poljem, sada ga naša najuglednija akademska institucija rehabilitira.” Ali, “šlag na tortu” je novoformirano Povjerenstvo za utvrđivanje sudbina žrtava zločina počinjenih neposredno nakon Drugog svjetskog rata, kojem se na čelu našao donedavni gradonačelnik Vukovara Ivan Penava, inače lider radikalno desničarskog Domovinskog pokret (DP), koalicijskog partnera HDZ, zahvaljujući kome premijer Plenković ima minimalnu većinu u Saboru. Vlada je na zahtjev DP osnovala Povjerenstvo čija zadaća, svrhovitost, a još više metodologija rada predstavljaju veliku nepoznanicu. Pitanje je: na koji način će ovo tijelo utvrđivati sudbine žrtava koje su, neposredno nakon svršetka Drugog svjetskog rata pobili komunisti i partizani? Opće nadležnosti su propisane (razmatranje povijesnih okolnosti, činjenice vezane za stradanje žrtava itd.), ali kako će se sve to konkretno utvrditi 80 godina od svršetka rata, ostaje zagonetkom. Nemoguća misija, ali koga briga? A ako se prestanemo praviti blesavi i(li) naivni, zadaća je jasna: prekrajanje povijesti po mjeri ustašluka, u najmanju ruku izjednačiti antifašizam i ustašku ideologiju i državu i tako Bleiburgom prekriti užasne zločine NDH u Jasenovcu kao logoru smrti. Dakle, žrtvama Bleiburga, a bez da se ulazi u stvarnu podlogu i sukus partizanske odmazde, “kontrirati žrtvama Jasenovca”, što je više nego bijedna i providna igra.
Pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter – čija izvješća za 2023. i 2024. godinu (s preko 170 preporuka) o poraznom stanju ljudskih prava u RH Plenkovićeva većina u Saboru još uvijek nije ni uzela na razmatranje – nakon Thompsonovog koncerta u Zagrebu javno je “optužila” vladu da se nije, niti se želi jasno i decidirano odrediti prema ustaštvu, što je toliko “uvrijedilo” premijera da joj je poručio kako bi trebala znati da se na čelu spomenute institucije nalazi zahvaljujući samo i isključivo njegovoj dobroj volji. Štoviše, nakon svečarskog obilježavanja 30. godišnjice Oluje u Kninu, predsjednik Sabora Gordan Jandroković besramno je poručio pravobraniteljici (i svima koji slično misle) da su svi oni koji su otišli na Thompsonov koncert (u Zagrebu preko pola milijuna, a u Sinju oko 200000 ljudi) “shvatili temelje hrvatske državnosti”. Dakle da su to “pravi” Hrvati, a Marko Perković i njegova apologija ustaštva mjera čistog, nepatvorenog hrvatstva. Sviđalo se to nekome ili ne, jasno da jasnije ne može: polarizacija hrvatskog društva se intenzivira sa jasnom tendencijom radikalnog (s)kretanja udesno, koje se zapravo (još uvijek oprezno, da se Vlasi ne dosjete) izjednačava s ustaštvom. Dosadašnje slabo prikriveno, puzajuće koketiranje s ustaštvom znatnog dijela hrvatskog društva sve brže i jače prerasta u otvorenu vezu, pod jasnim patronatom vladajućih struktura. Kamo to vodi i s kakvim posljedicama, samo budale i pokvarenjaci ne znaju i(li) ne žele znati.
Autor je hrvatski filozof i bivši saborski zastupnik
