Još je bio usred pakovanja za povratak kući, a već su mu spremili poziv za informativni razgovor. Šta je to bilo toliko važno? Zašto ga nisu dočekali na aerodromu i priveli ga odmah, čim je sleteo? Jedino važno i najvažnije bilo je to što su Vuka Jeremića u odsustvu već bili izvikali za kandidata za predsednika Republike, pre nego što je bilo šta o tome imao da kaže. Posle je rekao, a bolje bi bilo da nije
Priča je lansirana, pa onda spinovana, na osnovu krajnje tanke premise: da je Vuk Jeremić, 5. oktobra 2004, bio prvi koji je načelnika Generalštaba, gen. Branka Krgu, telefonski obavestio da su u objektu „Karaš“ u Topčideru ubijena dva vojnika Vojske SCG. To je gen. Krga izjavio u jednom trenutku i nema razloga da mu ne verujemo: zazvonio telefon iz kabineta ministra odbrane, on se javio i – ima šta da čuje. U tom trenutku – ako smo dobro razumeli – mladi Vuk Jeremić se, služeći civilni vojni rok, našao u kabinetu ministra odbrane Borisa Tadića kao savetnik, posilni, ađutant ili bilo ko koga je zapalo da se tog trenutka javi na telefon i tako čuje vest o topčiderskom zločinu. Naravno da je odmah o tome obavestio načelnika Generalštaba. Uostalom, detalje o toj komunikaciji Vuk Jeremić objasnio je u Službi za borbu protiv organizovanog kriminala (SBPOK) tokom kratkog informativnog razgovora u subotu, pa će i to izaći u javnost pre ili kasnije.
Odakle sada ta naduvana priča o Vuku Jeremiću i topčiderskom zločinu? Hoćemo li uskoro u Vučićevim medijima puštenih s lanca čitati i slušati o tome kako je Vuk Jeremić maltene sam ubio te gardiste, mada se i dalje tvrdi da su se poubijali između sebe? U tom pravcu ide priča: još malo pa će steći nadimak „Pozderac Kalašnjikov“, na primer, kao „Sale Prangija“ onomad. Naravno da su Vuku Jeremiću našli bošnjački gen, od Pozderaca (svih mogućih) i počeli da ga pljuju time – u nedostatku boljeg, sve je dobro.
…i animacija forenzičke analize ubistava
TREĆE LICE: Podsetimo se malo: tog 5. oktobra 2004. začula se pucnjava u šumovitoj zoni zaštićenog tajnog objekta „Karaš“ u Topčideru, na početku Drajzerove ulice. Patrole su našle jednog mrtvog i jednog vojnika na samrti koji je uspeo da procedi samo reč „iznutra…“. Obojica su bili ubijeni hicima iz automatske puške kalibra 7,62 X 39 mm sistema Kalašnjikova, Mihaila Timofejeviča, koja je službeno oružje vojske i policije; takve puške imali su pri sebi u trenutku pogibije; mi nemamo još konačan i pozitivan podatak o tome da li je iz tih pušaka u tom trenutku bilo pucano. Sada je, uostalom, prekasno za ekspertizu. Zašto? Zato što je na licu mesta vojna policija izvršila uviđaj za koji se ispostavilo da je aljkav i neuredan, puške su prošle kroz mnogo ruku; zato što je i prvi sudsko-medicinski nalaz bio isti takav; zato što je vojni istražni sudija Vuk Tufegdžić podneo krajnje sumnjiv nalaz iz koga se dadu izvući razni zaključci. Naravno da je to naišlo na glasno izrečene sumnje u javnosti, pa je uskoro osnovana i nezavisna komisija sa advokatom Božom Prelevićem na čelu, koja je počela od početka (i opet prekasno, kako će se videti). Ta je komisija utvrdila da se gardisti nisu poubijali međusobno, nego da ih je ubilo treće lice (ili lica: nije jasno, jer nisu nađeni ni čaure, ni projektili za moguća balistička veštačenja; ili jesu, ali mi to ne znamo).
Opšti utisak tada – ali i danas – bio je da tu nešto jako smrdi i da nisu čista posla. Pojavile su se dve radne hipoteze: da su gardisti ubijeni zato što su videli nešto što nisu smeli da vide. Ili su videli nekog haškog optuženika koga je vojska skrivala u tim podzemnim tunelima i prostorijama objekta „Karaš“; ili su videli neka sumnjiva posla u vezi sa skladištenjem kontrolisanih supstanci, za šta je bilo osnova za sumnju. Nijedna pretpostavka nije – do sada barem – poduprta činjenicama. Sumnja je, međutim, bila poduprta sistematskim muljanjem i vrdanjem vojske i njenih vrhova. Bilo je jasno da tu nešto ne štima, da smrdi do neba i da nije u redu.
Zahvaljujući naporima porodica poginulih vojnika i njihovih advokata došlo je do ekshumacije, pa superveštačenja FBI i novosadskog Centra za kriminalistička veštačenja; sve ukazuje definitivno da ih je ubilo treće lice (ili lica).
Zanimljivo je da vojni establišment uporno odbija te nalaze, do dana današnjeg. Balistički veštak Vladimir Kostić donedavno je pokušavao da objasni da su se međusobno ubili, na osnovu krajnje neubedljivih argumenata (isto je činio i u slučaju smrti Dade Vujasinović). Tadašnji vojni istražni sudija Vuk Tufegdžić ćuti (što mu je i pametnije); dr Aleksendrić, sudskomedicinski veštak, takođe se ne javlja (i za njega važi isto).
Ta je stvar, međutim, na daleko višem nivou od ovakvih i onakvih veštaka: ta je stvar u samom vrhu vojske i njenih službi. Razlog za to je ornitološki: vrana vrani oči ne vadi, kao što vidimo i iz suđenja o ubistvu Slavka Ćuruvije. Nikada niko iz vojske ili Državne bezbednosti neće propevati na sudu na temu ubistava i drugih krivičnih dela. Isuviše se oni dobro znaju između sebe i čvrsto drže jedni druge za jajca, kao da vam objasnimo… Drugim rečima: ako neko pisne nešto o nekome, ovaj i njegovi uzvratiće mu iznošenjem veoma neprijatnih podataka o njemu, ako ne i nešto gore. To je bratstvo po krvi; prolivenoj krvi, da budemo precizni. Mitgegangen mitgefangen, mitbehangen, rekli bi Nemci: zajedno išli, zajedno pohvatani, zajedno obešeni; s kim si – takav si. Bili su jedni s drugima – hteli–ne hteli, sudu je svejedno – mogli su da ispričaju, ali nisu; od straha ili iz solidarnosti, neka ih, ali nisu. Nisu do sada, a neće ni ubuduće, ne nadajte se, bez obzira na razne šuplje Vučićeve „komisije“ koje bi, kao fol, trebalo da urade ono što policija, vojna i državna bezbednost nisu uspele da urade.
Dobro: gde tu sad spada mučeni Vuk Jeremić i zašto? Spada tamo gde i mučeni Saša Janković, zaštitnik građana, ni kriv, ni dužan kao ni Jeremić. Oni spadaju u pokvarenu igru Aleksandra Vučića i njegovih spin-doktora i njegove medijske fekalne logistike. Ideja je zapravo jednostavna, mada je malo ljudi shvata: pošto nam slede neizbežni izbori za predsednika Republike, bolje je preventivno popljuvati one ljude koje ćemo – po našoj proceni – takođe preventivno izvikati za predsedničke kandidate, još pre nego što oni o tome i razmisle, a kamoli nešto o tome kažu. U hladnoj i razumnoj analizi javlja se kao nesporna činjenica da nijedan kandidat izvan vladajuće stranke ili njene podrške nikakvu šansu na predsedničkim izborima nema, niti imati može – ako se ne desi nešto baš epohalno, za šta ne vidimo šansu, ali ipak…
E, sad: igra se vodi ovako: Vučić će se praviti jako ljut na ljude koje je njegova propagandna mašinerija izvikala za buduće kandidate za predsednika Republike. Ta njegova nabusita ljutnja i vređanja trebalo bi da ostave utisak da on te kandidate ozbiljno shvata kao pretnju, pa da se oni na to prime i osokole, misleći da imaju neku šansu – čim se Vučić toliko ljuti na njih. To je zamka koju im je Vučić namestio i sada treba videti ko će u nju ući. Čeda Jovanović već se naljutio na Jeremića, jer da on „torpeduje“ zajedničke planove opozicije koja još i ne postoji, pa će se u tom slučaju on, Čedomir, to jest, kandidovati sam (sa istim šansama za pobedu, hvala lepo). Jeremić je rekao da „duboko razmišlja“ o svom „političkom angažmanu“, što je lepo, ali neprecizno: hoćeš li ili nećeš da se kandiduješ za predsednika? Ko god se bude kandidovao protiv Vučića ili njegovog kandidata u aprilu 2017, izgubiće i to je sasvim jasno. Vučićev kandidat može biti bilo ko: Toma Nikolić, Aleksandar Martinović, Marijan Rističević, Dragan Šormaz; svejedno.
U tom slučaju sasvim je svejedno iz čijeg se pištolja neko ubio u Loznici pre dvadesetak godina; sasvim je svejedno ko je telefonirao Krgi i kolika je čija plata i zašto. Jedini cilj prljave kampanje je da se Saša Janković i Vuk Jeremić ohrabre da upadnu u Vučićevu zamku i kandiduju se. Pa neka vide šta će.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Izvršna vlast najavljuje da će neugodno Tužilaštvo za organizovani kriminal pretvoriti u odeljenje Višeg tužilaštva u Beogradu – koje vodi lojalni Nenad Stefanović. O tome za novi broj „Vremena“ govori predsednik Visokog saveta tužilaštva Branko Stamenković
Intervju: Branko Stamenković, predsednik Visokog saveta tužilaštva
Potpuno mi je nejasno šta zaista znače floskule koje pojedinci koriste o otuđenju, odvajanju i ugrožavanju države od javnih tužilaca. Simptomatično mi je da su se one pojavile kada su nadležna javna tužilaštva, postupajući po zakonima, otpočela postupanje po službenoj dužnosti u vezi sa krivičnim postupcima u koje su uključeni i visoki predstavnici izvršne vlasti. Podsetiću da je vlada više puta proklamovala borbu protiv korupcije kao jedan od najbitnijih ciljeva svog rada
Šta se režim nada da će dobiti čekanjem? Jesu li te nade opravdane? Šta pobunjeno društvo – studenti, građani, opozicione partije – može da učini da natera Vučića da što pre raspiše vanredne parlamentarne izbore? Koje su lekcije iz Mionice, Negotina i Sečnja? Da li išta više znamo
Ko god je na rukovodećim pozicijama u Bezbednosno-informativnoj agenciji (BIA) do skoro bio ili se sprema da ih preuzme – dobro je za vlast, loše je za narod. Time su otklonjene sve dileme oko toga šta znači to što je umesto “druga Marka” šef operative u BIA postao “drug Nidža”
Krajem 2025. godine, zahvaljujući potpunoj nezainteresovanosti vlasti da rešava probleme, Srbija se našla u trostrukom energetskom problemu – nije poznato kako će se rešiti saga sa Naftnom industrijom Srbije, nije poznato odakle će Srbija ubuduće kupovati gas, a ni Elektroprivredi Srbije ne piše se dobro
Performansi ministra kulture Nikole Selakovića u vezi sa Tužilaštvom za organizovani kriminal ne odišu, doduše, naročitim glumačkim talentom, ali zato verno dočaravaju prirodu naprednjkačke vlasti
Izjavivši da je Vučić pravi cilj Tužilaštva za organizovani kriminal, Selaković je kanda aludirao na američki antimafijaški zakon RICO – ne goni se samo ko je direktno učestvovao u krivičnim delima, nego i onaj ko je bio na čelu organizacije koja ih je počinila. A poznato je ko vodi naprednjačku vlast
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!