

Novi broj „Vremena“
Pobuna i defetizam: Ko bi to da digne ruke?
Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati




Dobra strana programa je u tome što, najzad, izdvaja socijalnu politiku iz grupe preduzeća Zastava, a loša što (istina implicitno) podgreva nadu da će sve opet biti po starom, tj. da zahvaljujući donacijama i strateškim partnerima „rumena zora“ tek što nije svanula.
Susret sa ekonomskom istinom uvek je težak i lako može da preraste u žestok sudar. Socijalne napetosti i politikantska preračunavanja i te kako utiču na rešenja: oni povećavaju strah od trezvenog suočavanja sa istinom i guraju nosioce odluka (Vladu) u mutne vode populističke ekonomske politike. Dabome, mnogo je komotnije sejati iluzije da će se, uz minimalna ulaganja, veliki industrijski kompleks i čitav region preporoditi, nego se suočiti sa mukotrpnim prestrukturiranjem, koje zahteva ne samo finansijska i ekonomska znanja, koja se ne dovode u sumnju, nego, pre svega, potpuno angažovanje u administraciji i organizaciji, za šta, izgleda, niko u Vladi nema vremena.
Javnosti mora da postane jasna logična istina da Vlada ne raspolaže sopstvenim novcem, nego samo raspoređuje prikupljena sredstva poreskih obveznika. Metalski kompleks, dakle, može dobiti novac jedino od drugih privrednih grana (npr. tekstilci, poljoprivrednici, elektronska industrija…), ako Vlada smatra da tamo sredstva pretiču. Zaposleni u automobilskoj industriji dobro razumeju ovu činjenicu, iako to ne pokazuju.
S druge strane, Vlada pokazuje da joj ova istina nije potpuno jasna. Da nije tako, ne bi, nekonzistentnom politikom dozvola uvoza polovnih automobila potiskivala domaće proizvođače na sopstvenom tržistu. Ne može se (nije logično) istovremeno pomagati domaćoj industriji automobila, dok joj se, s druge strane, onemogućava da sama ostvari sopstveni prihod, ma koliko on bio mali. Štete koje je Zastava pretrpela od posledica lose (populističke) ekonomske politike (i one i ove vlasti) mogu se porediti sa onima od NATO – bombardovanja.
Dobra strana ponuđenog programa je u tome što, najzad, izdvaja socijalnu politiku iz grupe preduzeća Zastava, a loša što (istina implicitno) podgreva nadu da će sve opet biti po starom, tj. da zahvaljujući donacijama i strateškim partnerima „rumena zora“ tek što nije svanula. Istina je surovija. Privreda Srbije, čak ni uz inostranu pomoć, ne može finansijski da podnese visoke troškove dugotrajnog zastoja u automobilskoj industriji, pa možda ni u većem delu metalskog kompleksa.
Za analitički servis Medija centra (23. 07. 2001.)


Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati


Može se reći da su izbori koji se održavaju u deset lokalnih samouprava – najskuplji lokalni izbori u istoriji svetskog višestranačja. Upregli su naprednjaci sve svoje resurse da bi pobedili na tim izborima, ne bi li održali utisak nepobedivosti. Represija koju svakodnevno sprovode ima pre svega za cilj da stvori percepciju režimske moći i odlučnosti. Bitka se, kako stvari stoje, vodi pre svega na psihološkom planu. Ključno je pitanje da li će utiske koje produkuju naprednjaci uspeti da nametnu većini građana i da im oduzmu svaku nadu da su političke promene moguće


Šta se zaista dešava u poslednjih nedelju-dve na Kosovu? Da li je zaista rešeno pitanje boravišnih dozvola i da li je uzimanje, odnosno dobijanje kosovskih dokumenata veliki ili mali korak i ka čemu? Da li je srpskoj zajednici na Kosovu išta lakše ili ne? Kako na to gleda, ako uopšte gleda, Brisel? Hoće li Srbija zatvoriti makar jedno pregovaračko poglavlje u okviru onog čuvenog i sve daljeg puta ka članstvu u EU? I kakve veze, ako ikakve, sa tim imaju predlozi Aleksandra Vučića


Status Kosova ostaje centralno pitanje za Srbiju. U takvom kontekstu, dinamika evropskih integracija susednih država dobija poseban značaj. Brza integracija Crne Gore značila bi dodatno razdvajanje političkih tokova u regionu i smanjenje manevarskog prostora Beograda u odnosima sa Evropskom unijom


Naša prva adresa je zgrada iz pedesetih godina – verovatno neokrečena od tada. Gospođa u penziji: “Mi smo aktivisti za studentsku listu. – Izvinite, ja vas ne podržavam.” Entuzijazam blago opada. Ulazimo u sledeću zgradu. Građena je kasnih sedamdesetih, fasada je od betona i crvene cigle, osam spratova, bez lifta. “Oooo, pa gde ste vi meni, znam sve, vidimo se na glasanju”
Propagandne strategije režima
Ima li pobunjeno društvo razlog za defetizam Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve