Mnogi božićni rituali imaju svoje korene u paganstvu, ima i onih koji su kasnije iskrivljeni ili jednostavno nakalemljeni. Svako je proslavio rođenje "bogomladenca" onako kako tradiciju, berićet, pomirenje i zajedništvo zamišlja
BEOGRAD: Juriš na zlatnik Cara Lazara
Otkako je još u četvrtom veku ustanovljen, Božić je praznik okupljanja, spajanja i praštanja, pre svega je porodični praznik ali i praznik zajednice. Poslednjeg dana posta, na badnje veče, porodica se okuplja oko trpeze, pevaju se prigodne pesme, pali se badnjak kao simbol novog početka, u ponoć je u crkvi liturgija i posle nje pričest. Ujutro se razmenjuju pokloni i lepe želje, lomi se „česnica“, božićna pogača u koji su umešena znamenja berićeta: novčić, zrna pšenice i kima, bosiok, perce…
Mnogi božićni rituali imaju svoje korene u paganstvu, ima i onih koji su kasnije iskrivljeni ili jednostavno nakalemljeni. Svako je proslavio rođenje „bogomladenca“ onako kako tradiciju, berićet, pomirenje i zajedništvo zamišlja.
Stanari solitera u ulici Franca Rozmana naložili su badnjak u „peskarniku“ parkića koji soliteri okružuju. Komšije su ćaskale, dečurlija je trčkala naokolo uprkos niskoj temperaturi i tako se družili do pred ponoć, kada su se razišli. Ko na večeru, ko na liturgiju, ko u neki dalji provod. Bez usiljenog svečarenja, bez prevelike pompe, čak i bez tradicionalno neizbežne flaše. Jednostavno, zajedno su obeležili praznik. Lepo za videti.
U jednom drugom soliteru, na Zvezdari, iskazan je veoma visok nivo organizovanosti. Ulazni hol ukrašen badnjacima i balonima, trpeza sa božićnim đakonijama – suvim smokvama i šljivama, orasima-postavljena, slama prostrta, deca darivana solidarno kupljenim poklonima, vatra naložena i zajednička česnica podeljena. Radosna vest: komšije se druže.
Pred ponoć tekle su reke Beograđana ka svetosavskom hramu. Na platou ispred okupilo se mnoštvo ljudi, hiljade njih, omladine najviše. Početak liturgije označen je zvonjavom novih zvona nedavno dopremljenih iz Austrije kojima je „rukovodio“ ministar vera Vojislav Milovanović. Ni uz najveće naprezanje nije se mogla razaznati himna Svetom Savi, ako je uopše bila i „svirana“, i ni govora da se čula u celom Beogradu. Već na Slaviji jedva, kod Beograđanke uopšte ne. Muk iščekivanja pravog zvuka zvona i najavljene himne razbio je šenluk koji se čuo nadaleko. Dok je u crkvi trajala liturgija, petarde su praštale na sve stane, ako se oni rafali, topovski udari i šta sve ne još petardama mogu uopšte nazvati; Plato je ubrzano ispražnjen. Kao kontrast velikoj vatri koja je gorela ispred ograde gradilišta titrale su malobrojne sveće pobodene u sneg ispod drveća u parku. Saobraćajni kolaps u okolnim ulicama trajao je dugo, otprilike koliko i pucnjava. Tom prilikom izmenjeno je mnoštvo ružnih reči uprkos u božićnoj poslanici izrečenom patrijarhovom pozivu na povratak na „put mira i pomirenja sa samim sobom i drugima“. Do kraja liturgije hram je bio poluprazan, plato ispred sasvim.
Sledećeg dana, pola sata pred podne, na Terazijama, lomljena je zajednička česnica svih Beograđana, prečnika metar i po, poklon Unije privatnih pekara i poslastičara Beograda. Već godinama ta manifestacija se završavala otimanjem o pogaču, na sramotu, ni zbog čega drugog već zbog zlatnika. Da bi se blam izbegao, sada je česnica bila ograđena metalnom ogradom otvorenom sa jedne starne, gde se pružao dugačak i uzak krak kojim se jedino moglo prići. Badava. Sve je bilo gotovo za nekoliko minuta jer je nekolicina koji su prvi stigli otkinula komade veličine vekne hleba tako da mnogi do „svog“ parčeta nisu ni stigli. Tek kada je zlatnik pronađen, stampedo se smirio ali tada ni od pogače nije mnogo ostalo. „Za sledeću godinu ćemo se još bolje pripremiti“, rekao je za „Vreme“ Đorđe Ilić, predsednik Unije. „Prolaz će biti još uži“.
I u Crnoj Gori Božić je proslavljen po novouspostavljenoj tradiciji, sa dva „zvanična“ badnjaka i kordonom policije između. Ove godine je uvedena i nevesela inovacija: uz petarde „radile“su i duge i kratke cevi. Na Cetinju i u Podgorici bilo je kako-tako, dok je u Beranama bilo dramatično. Nekoliko hiljada „pristalica Srpske pravoslavne crkve“ predvođene sveštenicima (!) i gradonačelnikom (!) silom je sprečilo paljenje badnjaka „pristalica kanonski nepriznate Crnogorske pravoslavne crkve“, njih tridesetorice. Umešala se i policija, pucalo se i te kako, pale su batine i hapšenja a desetina izgrednika se od policije sklonilo u kasarnu Vojske Jugoslavije (!). Srećom, niko nije povređen. Mir Božji.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Ljudi se osvešćuju, ohrabruju i udružuju. Tako ujedinjeni možemo sve. Ceo ovaj proces je značajno lekovit za celo društvo, sada svi učimo šta možemo zajedno kada su nam iste bazične vrednosti. Mislim da su i studenti mnogo toga naučili, dosta su iskustveno osetili i na svojoj koži, a, iskreno, i mi “stariji” učimo od njih. Za razliku od mnogih, mislim da je dobro što sve ovo duže traje, jer bi nagle, brže promene verovatno bile i kratkotrajne
Vladajuća partija je kampanju u Zaječaru i Kosjeriću vodila kao u centru Beograda – pravila je mala naselja od šatora, pekla prasiće i jariće, mesila hlebove, točila rakiju i sokove i delila dnevnice. Vučić je kampanju pretvorio u proizvodnu delatnost gde postoji tačna računica koliko “košta” glas, a kako je u mogućnosti da sam određuje način na koji će se trošiti javni novac, bukvalno mu ništa nije skupo. Protiv ovoga stoje građani koji su odlučili da se ne boje, da prihvate socijalni rizik, neki i po cenu da izgube posao. Da li na ova dva mala ogledna polja može da se vidi promena o kojoj se govori i u koju se veruje
Studenti su, kada su izašli sa objedinjujućim, za neke dugo očekivanim zahtevom za vanrednim parlamentarnim izborima – pogodili u metu. Ovaj zahtev je očigledno za naprednjake preveliki izazov, oni i njihovi partneri ne znaju šta bi sa tim, što se najviše vidi po njihovim konfuznim izjavama – tipa: može da bude, ali ne mora da znači, samo da tetki odnesem lek pa ću razmisliti. Pogodili su studenti Vučića i tamo gde ga najviše boli, i to dvared uzastopno: prvo tvrdnjom da je “nenadležna institucija”, a sada i da je postao “kukavica”. Ne sme da raspiše izbore, kojima svako malo preti već 13 godina i koje raspisuje kad mu se ćefne, uvek siguran u pobedu
Presek nedelje je sledeći: imamo nadvlačenje dveju suprotstavljenih struja. Jedna želi da se oslobodi talačke krize u kojoj je drži druga. Prva strana želi izbore. Druga nikome ne ostavlja izbor. Suština je u razlici: vladajuća klika želi da sve ostane isto, a građani – da sve bude drugačije. U tom smislu, studenti i građani su na neki način već pobedili: više ništa nije isto i nikada neće biti isto
Izbor članova Saveta Regulatornog tela za elektronske medije
Dok se čuo huk pobunjenih ljudi sa ulice, nestali su bahatost i bezobrazluk naprednjačkih zastupnika, a kad je buka prošla – nastavili su po starom. Naše pretnje da ćemo izaći iz procesa, a i ni naše žalbe domaćoj javnosti i međunarodnim posmatračima, ne utiču mnogo na naprednjačku mašineriju da posustane u lažima i prevarama, i zato se rešenje za vraćanje ponovljenog procesa u zakonske okvire samo nameće: da se studenti i pobunjeni građani ponovo vrate tamo gde će ih čuti i vlast i Evropa
Zakleo se Vučić u vlast i u med da će u Kosjeriću da zavede red, mogla bi da glasi pesmica o apsurdno brutalnoj funkcionerskoj kampanji koja se vodi u ovoj malenoj opštini
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!