Mnogi božićni rituali imaju svoje korene u paganstvu, ima i onih koji su kasnije iskrivljeni ili jednostavno nakalemljeni. Svako je proslavio rođenje "bogomladenca" onako kako tradiciju, berićet, pomirenje i zajedništvo zamišlja
BEOGRAD: Juriš na zlatnik Cara Lazara
Otkako je još u četvrtom veku ustanovljen, Božić je praznik okupljanja, spajanja i praštanja, pre svega je porodični praznik ali i praznik zajednice. Poslednjeg dana posta, na badnje veče, porodica se okuplja oko trpeze, pevaju se prigodne pesme, pali se badnjak kao simbol novog početka, u ponoć je u crkvi liturgija i posle nje pričest. Ujutro se razmenjuju pokloni i lepe želje, lomi se „česnica“, božićna pogača u koji su umešena znamenja berićeta: novčić, zrna pšenice i kima, bosiok, perce…
Mnogi božićni rituali imaju svoje korene u paganstvu, ima i onih koji su kasnije iskrivljeni ili jednostavno nakalemljeni. Svako je proslavio rođenje „bogomladenca“ onako kako tradiciju, berićet, pomirenje i zajedništvo zamišlja.
Stanari solitera u ulici Franca Rozmana naložili su badnjak u „peskarniku“ parkića koji soliteri okružuju. Komšije su ćaskale, dečurlija je trčkala naokolo uprkos niskoj temperaturi i tako se družili do pred ponoć, kada su se razišli. Ko na večeru, ko na liturgiju, ko u neki dalji provod. Bez usiljenog svečarenja, bez prevelike pompe, čak i bez tradicionalno neizbežne flaše. Jednostavno, zajedno su obeležili praznik. Lepo za videti.
U jednom drugom soliteru, na Zvezdari, iskazan je veoma visok nivo organizovanosti. Ulazni hol ukrašen badnjacima i balonima, trpeza sa božićnim đakonijama – suvim smokvama i šljivama, orasima-postavljena, slama prostrta, deca darivana solidarno kupljenim poklonima, vatra naložena i zajednička česnica podeljena. Radosna vest: komšije se druže.
Pred ponoć tekle su reke Beograđana ka svetosavskom hramu. Na platou ispred okupilo se mnoštvo ljudi, hiljade njih, omladine najviše. Početak liturgije označen je zvonjavom novih zvona nedavno dopremljenih iz Austrije kojima je „rukovodio“ ministar vera Vojislav Milovanović. Ni uz najveće naprezanje nije se mogla razaznati himna Svetom Savi, ako je uopše bila i „svirana“, i ni govora da se čula u celom Beogradu. Već na Slaviji jedva, kod Beograđanke uopšte ne. Muk iščekivanja pravog zvuka zvona i najavljene himne razbio je šenluk koji se čuo nadaleko. Dok je u crkvi trajala liturgija, petarde su praštale na sve stane, ako se oni rafali, topovski udari i šta sve ne još petardama mogu uopšte nazvati; Plato je ubrzano ispražnjen. Kao kontrast velikoj vatri koja je gorela ispred ograde gradilišta titrale su malobrojne sveće pobodene u sneg ispod drveća u parku. Saobraćajni kolaps u okolnim ulicama trajao je dugo, otprilike koliko i pucnjava. Tom prilikom izmenjeno je mnoštvo ružnih reči uprkos u božićnoj poslanici izrečenom patrijarhovom pozivu na povratak na „put mira i pomirenja sa samim sobom i drugima“. Do kraja liturgije hram je bio poluprazan, plato ispred sasvim.
Sledećeg dana, pola sata pred podne, na Terazijama, lomljena je zajednička česnica svih Beograđana, prečnika metar i po, poklon Unije privatnih pekara i poslastičara Beograda. Već godinama ta manifestacija se završavala otimanjem o pogaču, na sramotu, ni zbog čega drugog već zbog zlatnika. Da bi se blam izbegao, sada je česnica bila ograđena metalnom ogradom otvorenom sa jedne starne, gde se pružao dugačak i uzak krak kojim se jedino moglo prići. Badava. Sve je bilo gotovo za nekoliko minuta jer je nekolicina koji su prvi stigli otkinula komade veličine vekne hleba tako da mnogi do „svog“ parčeta nisu ni stigli. Tek kada je zlatnik pronađen, stampedo se smirio ali tada ni od pogače nije mnogo ostalo. „Za sledeću godinu ćemo se još bolje pripremiti“, rekao je za „Vreme“ Đorđe Ilić, predsednik Unije. „Prolaz će biti još uži“.
I u Crnoj Gori Božić je proslavljen po novouspostavljenoj tradiciji, sa dva „zvanična“ badnjaka i kordonom policije između. Ove godine je uvedena i nevesela inovacija: uz petarde „radile“su i duge i kratke cevi. Na Cetinju i u Podgorici bilo je kako-tako, dok je u Beranama bilo dramatično. Nekoliko hiljada „pristalica Srpske pravoslavne crkve“ predvođene sveštenicima (!) i gradonačelnikom (!) silom je sprečilo paljenje badnjaka „pristalica kanonski nepriznate Crnogorske pravoslavne crkve“, njih tridesetorice. Umešala se i policija, pucalo se i te kako, pale su batine i hapšenja a desetina izgrednika se od policije sklonilo u kasarnu Vojske Jugoslavije (!). Srećom, niko nije povređen. Mir Božji.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Kako su predmeti sklanjani od kontrole, istrage usmeravane prema građanima koji su tražili zaštitu, a tužioci ostajali bez odgovora policije? Branko Stamenković govori o nalazima komisije Vrhovnog javnog tužilaštva, odgovornosti svojih kolega i tome šta je potrebno da institucije ponovo rade po zakonu
Ko sada odlučuje o Vladi i programu, plenumi ili poslanici? O tome u Studentskom pokretu i među ljudima sa liste postoje različita viđenja, ali se traži srednje rešenje, saznaje “Vreme”. Kako god bilo, program na preko hiljadu stranica već postoji
“Osnovni prioritet nove vlade treba da bude očuvanje zaposlenosti i rast standarda stanovništva. I to uopšte neće biti lako ostvarivo jer ćemo imati pad zaposlenosti u klijentelističkim firmama koje su sarađivale sa bivšim režimom. Neke će se zatvoriti, ali je tu važno što će mnogi ljudi ostati bez posla. U slučaju velikih privatnih preduzeća koja imaju teškoća, vlada treba da se anagažuje da te firme preuzmu bolji vlasnici kako bi se sačuvale hiljade radnih mesta. Taj slučaj ćemo imati već sa firmama Davora Macure, među kojima je i ‘Idea’”
Koliko novca iz Plana rasta je za nas nepovratno izgubljeno, koliko je zaleđeno i koliko nas još čeka? Šta Srbija treba da uradi da bi ta evropska sredstva dobila i šta od toga imaju građani? Smeši li se novo poglavlje u odnosima Brisel–Beograd
U trenutku kada su institucije Republike razorene, kada je Vučićeva hobotnica još uvek živa, kada su ljudi zgađeni nepravdom i smradom koji je esenesovski režim ostavio za sobom, mi imamo, što reče Makijaveli, samo građansku vrlinu kao pogonsko gorivo kojim se možemo vratiti na početak
Četvoro nezavisnih članova REM-a primer su istrajnosti i građanske odgovornosti. Rodoljub Šabić je, čak, po izlasku iz prostorija REM-a, posle izricanja kazne Informeru, doživeo da ga esenesovci vređaju, udaraju rukama i nogama. Ali i to će, uskoro, biti gotovo
Vučić je pomilovao batinaše i Dijanu Hrkalović. Izborni pobednici treba da ukinu sultansko ovlašćenje koje jednom čoveku omogućava da se izmotava sa celim pravosudnim sistemom
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.