Uloga retroaktivnosti u vršenju vlasti

Nema u Srbiji pravne države niti vladavine prava čak ni u slučajevima razvikanima: od prije nekoliko dana osuđenih „stečajaca“ Gorana Kljajevića i Slobodana Radulovića i drugih (gdje je njih 16 osuđeno, a 18 oslobođeno), do neki dan optuženog Miroslava Miškovića i ostalih, kao i Bogoljuba Karića, Stanka Caneta Subotića i još nekoliko hiljada optuženih za zloupotrebu službenog položaja za koje javnost i ne zna…

Ista ta javnost, pak, u nepoznavanju onoga što za „široke narodne mase“ znači pravna država i vladavina prava može uživati u činjenici da je neki tajkun ili netko tko je simbol propasti posljednjih desetljeća osuđen ili optužen, ali način na koji to sudovi i tužilaštva rade u ovom trenutku znači da smo još nesigurniji nego što smo bili do jučer i da osnovni postulat krivičnog prava (a samo o tom segmentu je ovdje riječ) – zabranu retroaktivnosti primjene zakona – ova država više ne poštuje.

KAUČUK IDE DALJE: Evo o čemu se radi: nakon silnih evropskih kritika o „kaučuk normi“, krivičnom djelu zloupotrebe službenog položaja, još bivše vlasti (ministarka Snežana Malović i njeni) odlučili su da tu ipak unesu nekog reda, pa su to krivično djelo praktično ukinuli, a umjesto njega u brzometnoj proceduri propisali konkretnija krivična djela.

Problem je, međutim, u tome što se na stotine krivičnih postupaka – istražnih rješenja, optužnica, pa i presuda (čemu svjedoči slučaj „stečajaca“) mora uskladiti s promjenama zakonodavstva. Tako je Republičko javno tužilaštvo, s potpisom tužiteljke Zagorke Dolovac početkom aprila ove godine izdalo obavezno uputstvo u kojem kaže da, imajući u vidu da izmjene Krivičnog zakona – koje se odnose na zloupotrebu službenog položaja, koja više ne postoji, a umjesto tog djela su propisana nova krivična djela – stupa na snagu 15. aprila ove godine, tužilaštva ima da prekvalificiraju dosadašnje optužnice i druge akte.

Tamo gdje je postojala zloupotreba službenog položaja, pa se sad tu pojavljuje odgovorno lice (vidi okvir), valja „sagledati postojanje pravnog kontinuiteta“, pa dotičnoga osumnjičiti ili optužiti za neko od novopropisanih. Ima tu još detalja o promjeni kvalifikacije, ali ovaj je sasvim sigurno najvažniji: naš Ustav Srbije u svoje je temeljne odredbe unio i onu „Nullum crimen sine lege“, odnosno da nema krivičnog djela ako ono nije bilo propisano važećim, ovdje krivičnim, zakonom u vrijeme kad je navodno počinjeno. A to ovdje znači: protuustavno retroaktivno (unazad) primjenjujemo nove zakonske odredbe.

Istina je da smo na hiljade ljudi privodili i optuživali zbog zloupotrebe službenog položaja proteklih godina, ali – to je djelo u međuvremenu izbrisano iz Krivičnog zakona i zamijenjeno drugim, konkretnijim krivičnim djelima.

POGREŠNO TUMAČENJE: Evo i konkretnog primjera: advokat Vladimir Horovic, koji je jedan od advokata u postupku „stečajcima“ (C market, Slobodan Radulović) kaže za „Vreme“ da, s obzirom na to da nakon prošlotjedne objave presude još uvijek nemaju transkripte usmeno objavljene presude Specijalnog suda, ne može sasvim konkretno govoriti o cijelom predmetu, ali da je jasno jedno: da je tek u toku iznošenja završnih riječi obrane na snagu stupio izmijenjeni KZ, te da je sud bio u situaciji da donese presudu o optužnici s pravnom kvalifikacijom krivičnog djela koje je – stavljeno van snage i brisano iz KZ-a!

„Smatram da je ovo Obavezno uputstvo pogrešno tumačenje propisa, ali Tužilaštvo jeste ovlašćeno da tumači propise kako ono misli. Međutim, sud je taj koji treba da primeni zakon i sud ne može i ne sme sebi dozvoliti prihvatanje obaveznih uputstava koja se odnose samo na javna tužilaštva, dakle, na jednu stranu u postupku“, kaže advokat Horovic.

Po njemu – ali i drugim advokatima i nekim pravnim teoretičarima – u slučaju „stečajaca“ ishod je mogao biti samo oslobađanje od optužbe zato što krivično djelo za koje su bili optuženi više nije krivično djelo; ono zbog čega su dospjeli pod udar pravosuđa više nije u zakonu, propisana su nova djela – nova i drugačija određenja djela i svojstva odgovornih lica – u odnosu na vrijeme kada su bili optuženi i kad je djelo navodno bilo izvršeno.

Da li je moguća teorija da se novo krivično djelo može primijeniti na optužene, zato što je kazna blaža nego ono prethodno propisano? Advokat Horovic je jasan: nije moguće prekvalificirati djelo, zato što novopropisana djela nisu bila predviđena kao krivična djela u vrijeme kad je okrivljeni navodno djelovao, dakle, u vrijeme izvršenja.

Tu će, vjerojatno, uletjeti sljedbenici bivšeg državnog sekretara za pravosuđe Slobodana Homena koji je poodavno najavio „usklađivanja“ u – tako to ispada – zakonskoj terminologiji, ali je činjenica da ni oni koji su godinama pod udarom zloupotrebe službenog položaja – pa i upravo presuđeni „stečajci“ – niti ovi noviji, ne bi, ako jesmo pravna država, smjeli odgovarati za nešto što više nije krivično djelo, ali su nadležni akrobacijama „premostili“ i istrage i optužnice i Ustav i pravnu državu i, na kraju krajeva, jedno od osnovnih pravila krivičnog prava: nema krivičnog djela ako ono u vrijeme (navodnog) počinjenja nije bilo propisano zakonom.

Advokat Zdenko Tomanović je vjerojatno u pravu kad je rekao: „Ishitreno podizanje neosnovane optužnice protiv Miroslava Miškovića i njegovo pritvaranje zbog njegovog navodnog bekstva nije rezultat istrage i postojećih dokaza, nego udvaranja lošijeg dela pravosuđa novoj političkoj eliti koja to verovatno i ne traži“ (agencija Beta), iako je zanimljiva opaska o političkoj eliti koja „to verovatno i ne traži“; to govori o političkoj eliti uopće u bespoštednoj borbi protiv korupcije koju tako bespoštedno vodi Aleksandar Vučić!

Kakva god optužnica i protiv Miškovića bila – a javnost još ne zna njene točne navode – činjenica je da je sve krenulo od zloupotrebe službenog položaja koja više ne postoji, da je nakon šest mjeseci pritvora on optužen upravo za tu nepostojeću zloupotrebu, a tužilaštvo će već – po Uputstvu Zagorke Dolovac – sve to uskladiti sa nakaradnim shvaćanjem pravne države do 1. jula. Kao i u ostalim stotinama slučajeva, zanemarujući istu tu pravnu državu.

POKRIVENI PRITVORI: Treba se tu na još nešto osvrnuti: na pritvor koji redovno prati takve slučajeve. Imamo presude iz Strasbura, dug države prema brojnima nezakonito pritvorenima, imamo pritvor koji je postao zamjena za kaznu. Kao što su onomad vlasti (Vojislava Koštunice) hapsili „stečajca“ Gorana Kljajevića pred kamerama i kao što je danas u njegovoj prvostepenoj presudi uglavnom „pokriven pritvor“, tako i Miškoviću kažu da je „u pržunu“ zbog mogućeg bijega, iako je – za razliku od Kljajevića „stečajca“, na primjer, koji osim porodičnog stana nikakvu imovinu nema – čak i „Ceca-nanognica“ ne pritvor, već kaznu izdržala u Arkana-dvorima?

Pritvor je, svakako, posebna priča. Silne nam kritike iz evropskih institucija stižu zbog strašnog stanja u pritvorima i zatvorima. Kad netko tamo „zaglavi“, ima pravo na naknadu štete (onoliki su se iz „Sablje“ ovajdili!), ali je činjenica da nije – kako upozorava advokat Horovic – predviđena obaveza države da plati štetu zbog neosnovanog krivičnog gonjenja, a ona je nemjerljivo veća od „brojanja“ pritvorskih dana. I to je jedna od stvari u kojima se tako drastično razlikujemo od evropskih država i zajednice kojoj zvanično toliko težimo.

U svemu tome nevjerojatno je da se država sa navodnim tajkunima, mafijama i sličnim (osnovanim ili ne) kvalifikacijama obračunava tako što ne vodi računa o osnovnom: da li je djelo postojalo onomad kad je navodno počinjeno, ili ako nije, da li će postupiti po pravilima civiliziranih država ili zakonodavstava?

A to se ne odnosi tek na Miškovića, Karića, Subotića ili bilo koga od „njih“ – na nas se odnosi. Mislimo i o tome.

Tvorci livnica

UZORAK: Jedna od skulptura u dvorištu „Galenike“

Među osmoricom uhapšenih 18. maja ujutru u aferi „Galenika“ nalazio se i Miodrag Jeremić, suvlasnik Umetničke livnice „Jeremić“ DOO iz Vrčina. Na teret 44-godišnjeg Jeremića stavlja se da je tokom 2009. „Galenici“ bez procedure javne nabavke prodao 11 skulptura po „naduvanoj“ ceni od oko dva miliona evra. Jedna od njih, plaćena 650.000 evra, po rečima tužioca za organizovani kriminal Miljka Radisavljevića, nikada nije ni napustila skladište livnice „jer je procenjeno da nema nikakvu umetničku vrednost“. Sreten Radović, jedan od skulptora, javnosti je poznat kao autor „Večne vatre“, spomenik-obeliska na beogradskom Ušću iz 2000. godine, ali i kao tvorac voštane figure tenisera Novaka Đokovića za muzej u Jagodini, koja je izazvala podsmehe u javnosti zbog izrazitog vizuelnog odstupanja „voštanog“ od „pravog“ Đokovića.

Zanimljivo je pratiti poslovni uspeh Umetničke livnice (UL) „Jeremić“, možda jednako zanimljivo kao i posmatranje umnožavanja pa gašenja mnogobrojnih firmi maltene istih naziva od 2009. do danas, prijavljenih na istoj adresi u Vrčinu. Prema podacima Agencije za privredne registre (APR), UL „Jeremić“ 2009. ima kapital od oko 1,9 miliona dinara, poslovne prihode od oko 29 miliona i neto zaradu 1,8 miliona. Za godinu dana profit raste 4,5 puta na 8,1 milion, poslovni prihod se povećava 9,5 puta (i iznosi nešto iznad 190 miliona), a kapital firme se umnožava čak 61 put i u 2010. je na 115,8 miliona. U poslovnoj 2011. profit raste za još 3,3 puta i već je na 27,2 miliona, da bi se u 2012. neto profit naglo strmoglavio maltene na nivo iz 2009. – 1,95 miliona dinara. Ovaj svojevrsni rollercoaster u 2012. u manjoj meri doživljavaju i kapital firme (za 40-ak miliona manji nego dve godine ranije), kao i poslovni prihodi – u odnosu na 2010. smanjuju se za skoro četiri puta (55 miliona).

Osnivač Umetničke livnice, tada sa imenom „Voždovac“, bio je još 1927. Miodrag – Mića Jeremić, deda sada uhapšenog imenjaka. Krajem 80-ih, sinovi Miće Jeremića – Slobodan i Pavle – izgradili su novu livnicu i dali joj ime UL „Braća Jeremić“. Prema podacima APR-a, gore pomenuta UL „Jeremić“ (ona sa uzbudljivim poslovanjem) osnovana je 31. jula 2009, kada je Zanatska radnja UL „Braća Jeremić“ (sada pritvorenog) preduzetnika Miodraga Jeremića promenila pravnu formu i postala UL „Jeremić“. Istog meseca kada i ova Zanatska radnja – februara 2009. – osnovana je i Kompanija „UL braće Jeremić“, sa vlasništvom jednako raspoređenim među unucima Miće Jeremića – Miodraga i Predraga. Ova“Kompanija… 6. jula iste godine, zajedno sa još tri livnice, pripaja sebi firmu UL „Braća Jeremić“ (osnovanu 2006), da bi se Kompanija… konačno 24. marta 2011. utopila u UL „Jeremić“ (to je ona sa uzbudljivim poslovanjem). U tom trenutku UL „Jeremić“ je 100 odsto u vlasništvu Predraga Jeremića, a 19. marta prošle godine vlasništvo je podeljeno po pola između Predraga i Miodraga. Da svem ovom galimatijasu ne bude kraj, doprinelo je i osnivanje još jedne firme 14. aprila 2011, ovog puta, za promenu, UL „Braća Jeremić“, tada u kompletnom vlasništvu 69-godišnjeg Slobodana Jeremića. U martu 2012. u APR-u se smanjuje osnovni kapital ove poslednje UL, pošto Miodrag Jeremić povlači svoj nenovčani ulog (u stvarima) vredan 690.000 evra. U januaru ove godine stoodstotni vlasnik više nije Slobodan Jeremić, već to postaje dvadesetogodišnji Časlav Lazić, a Slobodan Jeremić 9. maja postaje njen direktor.

Radmilo Marković
foto: vreme

…i presuda Goranu Kljajeviću