Udovice i naslednice srušenih dvora u Šilerovoj ulici u Zemunu poreznicima bi morale objasniti od kojih su to (ne heroinskih, dakako) para sazidale sa svojim muževima sve te zidine i bazene, isto bi morali objasniti i gospodin Legija i njegova gospođa Aleksandra i mnogi drugi, od naslednice Ražnatović do pripadnika imperije Karić
Eliot Nes nije bio agent FBI-ja, Eliot Nes je bio financijski inspektor sa specijalnom misijom, koji je uspio čuvenog Ala Kaponea strpati na robiju zbog – utaje poreza.
PRESKUPO RUŠENJE: Šilerova 10
Kod nas ta „eliotnesovska“ uloga zasad pripada samo sudovima, i to tek ako se nađe neki ambiciozni pripadnik te (krivičarske) struke, poput Radmile Dragičević-Dičić koja je onomad Milana Zarubicu, proizvođača droge, osuđujućom presudom obvezala da plati deset milijuna dolara, ili njenog kolege sa Specijalnog suda za borbu protiv organiziranog kriminala Milimira Lukića, koji je pripadnicima kriminalnog „zemunskog klana“ odrezao cifru od 11,5 milijuna eura koje će, ako presuda bude potvrđena na Vrhovnom sudu Srbije, morati isplatiti svojim žrtvama. I još nekoliko rijetkih primjera imamo u posljednje dvije-tri godine, ali ostaje činjenica da su suci dosad vrlo rijetko koristili mogućnost da koriste zakonsko slovo o oduzimanju imovine koja je stečena konkretnim krivičnim djelom. Stvari bi se trebale promijeniti u bliskoj budućnosti, uz uvjet da se političarska kasta urazumi i počne raditi ono za što ih poreski obveznici plaćaju; u parlamentarnu proceduru je, naime, upućen prijedlog Zakona o oduzimanju imovine proistekle iz krivičnog djela.
NAPOKONZAKON: Predloženi zakon predviđa da u budućnosti dobijemo posebnu jedinicu pri MUP-u Srbije, koja će se baviti financijskim istragama, odnosno – u suradnji s nadležnim tužiocem – otkrivanjem i privremenim oduzimanjem imovine stečene kriminalom, kao i specijalni državni organ, koji bi trebao upravljati oduzetom imovinom. Postupak trajnog oduzimanja takve imovine mogao bi se pokrenuti već u toku samog krivičnog postupka, odnosno nakon podizanja optužnice, kao i u roku od godinu dana od donošenja pravomoćne osuđujuće presude, a oduzimanje bi se primjenjivalo na krivična djela kriminala, pojedina krivična djela u privredi, djelima protiv čovječnosti, kao i za krivična djela vezana za korupciju. U prijedlogu se predviđa da imovina može biti oduzeta ne samo učiniocu kriminalnog djela, već i svjedoku suradniku ili „ostaviocu, koja je u nesrazmeri sa njegovim zakonitim prihodima“. Pri tome se misli na počinioca krivičnog djela protiv kojega, uslijed smrti, nije pokrenut ili je obustavljen postupak, a utvrđeno je da je s drugim okrivljenima počinio krivično djelo, predviđeno tim zakonom. Zakon bi obuhvatio i nasljednike i pravne sljedbenike, kao i treće osobe na koje je prenesena imovina proistekla iz krivičnog djela.
Sva bi ta imovina u budućnosti trebala pripasti državnom budžetu.
Sam prijedlog normiranja te materije izazivao je u prošlim godinama mnoge reakcije, od one pretprošlog ministra pravde Zorana Stojkovića da je riječ o „marketingu“, do otvaranja suradnje s Italijom (koja je u toj stvari najdalje odmakla) i konačnog prijedloga zakonskog teksta, napravljenoga u vrijeme prošlog ministra Dušana Petrovića i današnje ministarke, tada državne sekretarke Ministarstva pravde Snežane Malović.
Javnost zna za brojne slučajeve kad je kriminalcima ostajala imovina koju su stekli: podsjetimo se 2006. godine i slučaja Branislava Uskokovića, bivšeg direktora Elektrodistribucije Beograd, koji je osuđen za krađu oko 11 milijuna dinara i zloupotrebu službenog položaja, kojem niti jedan od 32 (slovima: trideset i dva) stana koje je u svom direktorovanju sebi obezbedio nije oduzet, ili slučaja udovica Spasojević i Luković, čije potraživanje silnih milijuna eura za srušene dvore zemunskih zločinaca još nije dobilo sudski epilog.
ISTRAŽIVANJA: Dosad se, naime, mogla oduzeti isključivo imovina pribavljena konkretnim krivičnim djelima, a nije se ulazilo u ostatak kriminalnih imperija. To bi novi zakon trebao promijeniti. Suštinu stvari najbolje opisuje istraživanje Dragana Manojlovića iz Uprave kriminalističke policije MUP-a Srbije (Revija za bezbednost, br. 2 iz februara 2008), koji se bavi pranjem novca. On je, uspoređujući slučajeve pranja novca u Njemačkoj, Maroku i Srbiji ustanovio da je u Srbiji – u slučajevima ubijenih ili nestalih članova kriminalnih organizacija – ostavinska rasprava vođena u 87 posto slučajeva, dok je u ovim drugim zemljama to bio slučaj u svega tri posto. „Takođe je uočljivo da su ostavinsku masu činile nepokretnosti kao što su stambeni i poslovni objekti, dok su pokretnosti najčešće činili novac, predmeti od zlata, druge dragocenosti i putnički automobili. Tržišna vrednost ostavinom nasleđene nepokretnosti i tako uvedenih u legalne tokove jeste između 11 i 13 miliona evra. Ako ovoj masi dodamo vrednost putničkih automobila, putem ostavinske rasprave (nasleđivanja) u ‘sudskom postupku’ oprana i legalizovana imovina je između 14 i 16 miliona evra. Iz priloženog uporednog istraživanja vidljivo je da postoji negativna korelacija između radnog staža, poreske prijave, zaposlenja i vrednosti imovine koja je bila predmet ostavinske rasprave i nasleđivanja“, piše autor, upozoravajući na to da Srbija pati od nepostojanja mješovitih timova za provođenje kriminalističko-financijskih istraga i zakonske regulative kojom bi se stvari mogle promijeniti.
Isti autor navodi i talijanska iskustva u plasiranju prljavog novca: građevinska industrija, poljoprivreda – kupovina zemlje, prerada i trgovina poljoprivrednim proizvodima, ustanove za njegu bolesnih i nemoćnih i privatna zdravstvena osiguranja, industrija zabave i turizma, posebno hotelijerstvo, gastronomska privreda, naselja za odmor i sportske hale, trgovina na veliko i malo, posebno supermarketi, robne kuće, modne radnje, auto-kuće, benzinske stanice i uslužne djelatnosti gradova (odnošenje smeća i slično).
Zvuči domaće, zar ne?
RETROAKTIVNOST: Već spomenuto talijansko iskustvo u obračunu s mafijom govori da se, u zajedničkoj akciji tužilaštva (koje prijedlog zakona stavlja u najaktivniju ulogu) i policije i financijskih eksperata (koje naš prijedlog spominje tek uzgred) u svakom slučaju ispituje imovina osumnjičenog, sve njegove koncesije i kredite, dozvole za gradnju i slično, dakle sve što je vezano za njegove poslovne aktivnosti, ali se provjerava i imovina žene, djece i ostalih koji su s osumnjičenim životno povezani u razdoblju od prethodnih pet godina. Na temelju svih tih podataka, pitanje koje se postavlja je jasno: vaša je imovina tolika, vaši prihodi i prijavljen i plaćen porez toliki, otkud razlika?
Zato Srbiji, osim usvajanja zakona o oduzimanju imovine, treba Eliot Nes: da ga imamo, zakon nam ne bi ni bio potreban. Udovice i nasljednice srušenih dvora u Šilerovoj ulici u Zemunu poreznicima bi morale objasniti od kojih su to (ne heroinskih, dakako) para sazidale sa svojim muževima sve te zidine i bazene, isto bi morali objasniti i gospodin Legija i njegova gospođa Aleksandra, i mnogi drugi, od nasljednice Ražnatović do pripadnika imperije Karić.
Ovaj će zakon, kad se gospoda narodni poslanici udostoje baviti se svojim poslom i usvoje ga, Srbiju primaknuti za korak uljuđenim državama. Taj korak, međutim, neće biti tako dugačak ako i poreznici ne počnu raditi svoj posao na američki način: najprije platiš porez državi, onda umreš. U prijevodu na jezik naš obični: ako si prošle godine imao prosječnu plaću od 300 eura mjesečno, iz kojeg si džepa izvadio novac da kupiš stan za 150.000 eura i automobil za 30,70 ili hiljada već?
Pravosnažnost, pa novac
Vijeće Specijalnog suda, kojem je predsjedao sudac Milimir Lukić, osudilo je 18. januara 2008. godine 26 pripadnika „zemunskog klana“ optuženih za 18 ubojstava, tri otmice i dva teroristička napada (dizanje u zrak poduzeća Difens roud u Surčinu i bacanje bombe na prostorije DSS-a u Beogradu).
Maksimalne kazne od po 40 godina zatvora izrečene su Miloradu Ulemeku Legiji, Milošu Simoviću, Sretku Kaliniću i Vladimiru Milisavljeviću (posljednja trojica još u bijegu). Na po 35 godina osuđeni su Aleksandar Simović, Nikola Bajić i Đorđe Slavković. Milan Jurišić dobio je 34, Milan Glišović 32, a Dušan Krsmanović i Milan Jurišić (u bijegu) 20 godina zatvora, dok su ostali dobili manje zatvorskih godina.
Sud je utvrdio da su „zemunci“ odgovorni za ubojstva Branislava Lainovića Dugog, Zorana Uskokovića Skoleta, Miloša Stevanovića, Todora Gardaševića, Srdana Ljujića, Velibora Iličića, Željka Bodiša, Ivice Nikolića, Sredoja i Zorana Šljukića, Jovana Guzijana, Radeta Cvetića, Ivice Jovanovića, Željka Škrbe, Nenada Batočanina, Slobodana Radosavljevića Bulke, Gorana Trajkovića i Aleksandra Ristića.
Osim ubojstava, tu su i tri otmice, u kojima su „inkasirali“ 12 milijuna eura, te će za otmicu biznismena Milije Babovića morati, nakon pravomoćnosti presude, vratiti deset i pol milijuna eura, milijun i pol platit će Bojani Bajrušević (sestri otetog Vuka Bajruševića), kao i porodici Suvada Musića 350.000 eura (taman za eventualnu kauciju?).
Također, braća Miloš i Aleksandar Simović i Vladimir Milisavljević obavezni su da isplate pet milijuna eura Miroslavu Miškoviću, koji je otet u maju 2001. godine, po presudi Četvrtog opštinskog suda u Beogradu.
Osim toga, u parničnom postupku pravo na naknadu štete moći će ostvarivati i Ljiljana Buha, formalna vlasnica firme Difens roud, DSS, kao i porodice svih ubijenih za koje je u postupku dokazano da su žrtve upravo „zemunskog klana“.
Presuda Specijalnog suda je ovih dana uručena optuženima i njihovim advokatima, koji imaju pravo u narednih 15 dana podnijeti žalbe Vrhovnom sudu Srbije. Presudu tog suda, ako bude kao što je uobičajeno, možemo očekivati za otprilike godinu dana.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Po Ugovoru koji su na Vidovdan ove godine potpisali partijarh Porfirije i Đuro Macut, Vlada je SPC odobrila 763.100.000 dinara. Crkvi je odmah uplaćeno 234.800.000 dinara, a ostatak bi trebalo da bude isplaćen do kraja novembra 2026. godine. Dokument do koga je došlo “Vreme” pokazuje da je ovaj novac – dakle oko 6,5 miliona evra – namenjen za izradu novog mozika veličine 2315,33 kvadratnih metara. Nije jasno o kom se mozaiku radi jer je uređenje enterijera završeno 2020. godine. Alarm javnosti uključile su dve činjenice: javni novac uplaćen je na jedan od računa koje SPC ima u “Alta banci”, a drugo je sumnja da je novac u gotovini iznet iz Srbije i predat izvesnim partnerima u Moskvi. Kao izvšilac se pominje Dejan Nakić, a prema brojnim izvorima “Vremena” iz SPC, on je od ranije pominjan po raznim kontroverzama povezanim sa poslovanjem Crkve
Šta nova vlast može da radi sa ljudima iz sistema bezbednosti koji su prihvatili da u ime jednog režima vode specijalni, hibridni rat protiv većine svojih građana? Šta da radimo sa ljudima koji su prihvatili takva pravila igre? Moramo da se oslobodimo tereta koji predstavljaju, jer oni nisu sposobni da rade svoj posao. Ne, to nije odmazda. Studentski pokret je od početka insistirao na tome da se uredi državni sistem, a to podrazumeva i vrlo radikalne mere u bezbednosnom sistemu, gde sede ljudi koji su godinama dobijali velike plate da bi pratili i šikanirali protivnike vlasti. Oni moraju da odu iz službe. Ako su svi takvi, svi moraju da odu
Pozivi na “prijateljske razgovore”, optužbe za špijunažu, pokušaji vrbovanja, pretnje i praćenje. Doroteja Đenisijević i Lazar Mišić, studenti Poljoprivrednog fakulteta, govore za “Vreme” kako je izgledao njihov susret sa Bezbednosno-informativnom agencijom i šta je usledilo kada su odbili saradnju
Skrivena oprema u fakultetskom amfiteatru, špijunski softver u studentskom telefonu, nadziranje tužilaca i privatni razgovori na televiziji. Posle političke promene ostaje pitanje ko upravlja tim sistemom. Sudija Milimir Lukić traži ukidanje Bije, nezavisnu istragu i otvaranje dosijea. Predrag Petrović upozorava da bi Služba mogla da preživi i ovu promenu – preko novih saveznika
Iz dokumentacije u koju je BIRN imao uvid jasno je kako su postojali razlozi da Narodna banka Srbije (NBS) mnogo ranije uđe u detaljnu kontrolu rada Alta banke, a neki od rizika koje je kontrola centralne banke našla krajem oktobra 2026. postojali su i duže od godinu dana. Pitanje je zašto NBS nije reagovala ranije
U trenutku kada su institucije Republike razorene, kada je Vučićeva hobotnica još uvek živa, kada su ljudi zgađeni nepravdom i smradom koji je esenesovski režim ostavio za sobom, mi imamo, što reče Makijaveli, samo građansku vrlinu kao pogonsko gorivo kojim se možemo vratiti na početak
Četvoro nezavisnih članova REM-a primer su istrajnosti i građanske odgovornosti. Rodoljub Šabić je, čak, po izlasku iz prostorija REM-a, posle izricanja kazne Informeru, doživeo da ga esenesovci vređaju, udaraju rukama i nogama. Ali i to će, uskoro, biti gotovo
Vučić je pomilovao batinaše i Dijanu Hrkalović. Izborni pobednici treba da ukinu sultansko ovlašćenje koje jednom čoveku omogućava da se izmotava sa celim pravosudnim sistemom
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
