Trodnevni sabor za promociju Aleksandra Vučića i njegovog Pokreta za narod i državu realno je bio fijasko. Ali on je pre svega bio zamišljen kao medijski spektakl za režimske televizije u režiji dvorskog promotera Željka “DJ Žeksa” Mitrovića, uz scenografiju i ikonografiju prilagođenu srpskom političkom tržištu
Niko kao Leni Rifenštal nije uspeo da snimi jedinstvo vođe, partije i naroda, da prenese poruku da ovo ovozemaljsko sveto trojstvo naciju vodi u blistavu budućnost moći i prosperiteta. Njeni kadrovi, scenografija i ikonografija sugerišu da je na čelu države polubožanstvo i dramatično stvaraju osećanje da se ono kao usud nadvilo nad zemljom kojom vlada nesalomiva sila kojoj se valja pokloniti. Masovna upotreba simbola i totema stvara sakralnu atmosferu, kao molitva se mrmlja: moja odanost je moja čast, moja vera u vođu je moje prosvetljenje. Sve to provejava kroz njenu filmsku trilogiju Pobeda vere, Trijumf volje i Dan slobode! – Naš Vermaht, koja sugeriše da je svetla budućnost pokoljenja neraskadivo vezana za vođu koga je naciji, koja je bila na kolenima, poslalo proviđenje.
Ulogu Helene Berte Ameli “Leni” Rifenštal u sistemu vlasti Aleksandra Vučića, u doba sasvim drugačijih tehnologija, preuzeo je Željko “DJ Žeks” Mitrović, pa su u skladu sa tim i vizualna ostvarenja koja Srbe treba da ubede da je Aca Srbin mesija pred kojim i mora uzmiču, koji će ugnjeten narod okružen neprijateljima i izrovaren domaćim izdajnicima uzdići na pijedastal koju mu pripada i na kome se oduvek video.
Svrha velikog, trodnevnog narodnog sabora pod nazivom “Ne damo Srbiju” bila je pre svega medijska. U jeku opštenarodne pobune, čiji su motor studenti, trebalo je da preko Pinka, Informera, Hepija, Prve, Kurira, B92, RTS-a, itd. gledaoce ubede da ljubav naroda prema vođi nije uzdrmana, da Aleksandru Vučiću pruži argument na osnovu koga može da se obraća “u ime naroda”, a ne u ime svoje i svoje u dobrom delu naroda omražene partije.
foto: tanjugVAŠAR, MITING…
NAJVEĆA NARODNA KUHINJA IKADA
Prilagođeno talentu Svetog Žeksa i ukusu “većinske, pristojne Srbije”, tako je predsednik Srbije “teroru” pobunjenih studenata i građana suprotstavio veliki vašar sa pljeskavicama i čevapčićima, sirom i kajmakom, kulenom i pečenicom, piticama i kolačićima, šećernom vunom i rakijicom. Sve za džabe, obezbedio vam je predsednik. Ako i nije uspeo da organizuje najveći skup u istoriji Srbije, kako je najavljivao, postavio je najveću narodnu kuhinju u novijoj istoriji zemlje koja je trebalo da podstakne patriotski naboj.
Na roštiljskom dimu vijorile su se nebrojene srpske trobojke, treštao narodni melos iz zvučnika, “ne damo Kosovo, ne damo Vojvodinu” pevali su folk izvođači, sve je prštalo od vašarskog rodoljublja.
Ne damo ovakvu našu lepu Srbiju izdajničkim univerzitetskim profesorima, razmaženim studentima, nezahvalnim nastavnicima, dekadentnim intelektualcima, toj samozvanoj, lažnoj eliti obrazovanoj i načitanoj, kojoj na pamet ne pada da zapeva uz Baju Malog Knindžu i prekrsti se bogobojažljivo sa tri prsta, kojoj ne cupkaju noge kada ožeže Užičko kolo, poruka je koja je poslata iz centra Beograda, a koja još dugo treba da huči Srbijom glasnije od zvučnog topa.
Daj narodu vašara, daj mu ono što voli, daj televizijama scenografiju i statiste koji će da kliču: “Aco, Srbine!”, pokaži koliko je on moćan i darežljiv, šta ima da se lupa glava oko tamo neke pravne države, prelazne ili ekspertske vlade, tu je vođa, on sve zna, on sve ume, njega poštuju u svetu, on će sve da odluči i reši u naše ime, na opštenarodno slavlje i zadovoljstvo, živela Srbija!
I daj vatromet da pršti iznad krova Narodne skupštine kakav svet srpski video nije.
foto: fonet…I POSLE NJEGA: Centar Beograda, 12. april 2025.
JEDAN NAROD, JEDNA ZEMLJA, JEDAN VOĐA
Sve je u subotu 12. aprila bilo pripremljeno za državnički nastup Aleksandra Vučića u 19 časova, kada je u ime te tzv. tihe većine koja se deportuje autobusima iz cele Srbije na veliki događaj, a kojoj je dosta blokaderskog maltretiranje i šikaniranja, saopštio još jednom svečarski da je pobedio “obojenu revoluciju”, da će studenti koji hoće da uče moći da se vrate na fakultete, da će Srbija opet procvetati, samo da se uklone sa ulica državni neprijatelji, ti blokaderi koji njega koče i nerviraju.
Jedan narod, jedna zemlja, jedan vođa, bila je poruka trodnevne manifestacije. Bez remetilačkog uplitanja u to usudno trojstvo parlamenta ili Vlade, Ustava i zakona. Mogli su ti divni ljudi, koji su dovučeni iz cele Srbije, da na štandovima predaju pisma za predsednika koji će ih lično čitati i na njih odgovarati, mogli su da ispune pristupnice za “Pokret za narod i državu”, toj novoj snazi koja će da očisti Srbiju od pokvarenjaštva i mešetarstava koje je bez znanja i mimo volje vođe uzelo maha i u Srpskoj naprednoj stranci.
Narod je trebalo da stekne utisak da se za nešto pita, da o nečemu odlučuje, da ga neko sluša, ako je već počeo da sumnja da to možda ne može na izborima koji su se šakom i kapom raspisivali poslednjih trinaest godina.
Sve su to na bini ispred Skupštine razgalili Baja Mali Knindža i Garavi sokak da se kako dolikuje proslavi pobeda predsednika nad “obojenom revolucijom”, teroristima koji su za to vreme bili na studenskom protestu u Novom Pazaru i vrteli pedale u pravcu Strazbura. “Ne damo Vučića!”, odjekivalo je tri dana na devet od prvih jedanaest televizijskih kanala na SBB-u, narodno veselje prekrilo je sve one kapuljaše i batinaše koji sa palicama i čekićima vrebaju negde u prikrajku da na mig predsednika počnu da lupaju glave onima koji nastave da osporavaju njegovu Srbiju.
POTPUNI FIJASKO
Posmatrano mimo filtera kontrolisanih medija, veliki, najveći skup ikada bio je potpuni fijakso. Uz sve izmuzavanje državnih resursa za statiranje u spektaklu, jedva je prikupljeno jedno 55.000 ljudi, aplauzi i pokliči bili su mlaki, centralnim beogradskim ulicama nije provejavalo nikakvo ushićenje za spasavanje Srbije već tuga nasušna izmrcvarenih ljudi. Trebalo je da ih Beograđani prigrle kao sapatnike, sestre i braću, da poređaju na njihovom putu ka toru, u koji je pretvoren prostor između Trga Nikole Pašića i Beogradske ulice duž Bulevara kralja Aleksandra, štandove sa osveženjem i okrepljenjem i poruče im: znamo, nije vam lako, morate, ali hajmo zajedno da se otresemo ovoga i počnemo da dišemo.
Kada je sve već bilo gotovo, DJ Žeks je do kasno u noć pred malobrojnom publikom sa neke gvozdene konstrukcije na Terazijama do iznemoglosti puštao “mala, mala grupa pedera” i ostale jugo hitove. Delovao je kao neko kome je mnogo dobro.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Odluka studenata da režimu upute zahtev za raspuštanje državnog parlamenta i raspisivanje vanrednih republičkih izbora nije pala s Marsa. O ovoj opciji se na plenumima već dugo žustro diskutovalo, a stvar je presečena onda kada je svima, ali baš svima, postalo jasno da vlast ne samo da ne želi da ispuni studentske zahteve nego na političku krizu odgovara sve jačom represijom i sve prljavijom propagandom. I kada više niko nije mogao da ospori činjenicu da je upravo režim generator svih društvenih i političkih anomalija, te da zahvaljujući njemu novosadska nadstrešnica svakom građaninu ove zemlje visi nad glavom
Kakvo je interesovanje među najvišim univerzitetskim radnicima za direktno učešće u politici, na “studentskoj listi”, ukoliko bi u Srbiji bili raspisani vanredni parlamentarni izbori
Poziv na raspisivanje izbora je poziv režimu, a trebalo bi da se vidi da li će postojati i studentski poziv svim ostalima na društveni dogovor o tome kako se suprotstaviti režimu na budućim izborima. Oni mogu biti raspisani neočekivano brzo, a možda ih i ne bude pre nekog “redovnog termina” ako ne bude izuzetno jakog pritiska na ulici
Možda je tačna verzija da je Aleksandru Vučiću pozlilo pa se zato vratio u zemlju. Ali i dalje cela stvar ostavlja mnogo otvorenih pitanja. Za početak, zašto je predsednik naše zemlje išao na donatorsko veče namenjeno unutarpolitičkim ciljevima druge zemlje? Zašto je išao na događaj na koji se ne može ući ako se ne donira novac? I ko ga je zvao? Ako se ova sapunska opera posmatra kao izolovan događaj, van domaćeg konteksta, zaista je reč o nečemu što izmiče zdravom razumu
Bez razumevanja zla koje je činjeno u našoj neposrednoj istoriji u poslednje tri, četiri decenije, to bi bilo parcijalno i licemerno. Zakasnilo se i za ono što se dogodilo pre šest meseci, sve sada je nadoknada. Ako ne dođemo do ozbiljnog suočavanja sa prošlošću, sa snažnim programom stvaranja nenasilnog društva, promene će imati kratak rok trajanja. A u toj promeni roditelji ubijene dece mogli bi da budu ambasadori procesa normalizacije ovog društva. Oni su spremni na tu ulogu i bilo bi dobro da ih i studenti uključe u svoje debate, da razumeju šta se dogodilo i koji su putevi suočavanja
Uprkos masovnim protestima ispred RTS-a, desetinama hiljada ljudi na ulicama i višenedeljnoj blokadi, dvojac sa vrha Javnog servisa i dalje ne vidi problem. Ili se barem trudi da ga ne vidi, dok javnost sve više gleda kroz prozor – i traži izlaz
Srpski studenti su sto puta ponovili da je ovo maraton. Slično kao Adam Mihnjik osamdesetih u Poljskoj, kada je govorio o „dugom maršu“. Vlast u Srbiji je na putu kraja – samo treba imati strpljenja
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!