Trodnevni sabor za promociju Aleksandra Vučića i njegovog Pokreta za narod i državu realno je bio fijasko. Ali on je pre svega bio zamišljen kao medijski spektakl za režimske televizije u režiji dvorskog promotera Željka “DJ Žeksa” Mitrovića, uz scenografiju i ikonografiju prilagođenu srpskom političkom tržištu
Niko kao Leni Rifenštal nije uspeo da snimi jedinstvo vođe, partije i naroda, da prenese poruku da ovo ovozemaljsko sveto trojstvo naciju vodi u blistavu budućnost moći i prosperiteta. Njeni kadrovi, scenografija i ikonografija sugerišu da je na čelu države polubožanstvo i dramatično stvaraju osećanje da se ono kao usud nadvilo nad zemljom kojom vlada nesalomiva sila kojoj se valja pokloniti. Masovna upotreba simbola i totema stvara sakralnu atmosferu, kao molitva se mrmlja: moja odanost je moja čast, moja vera u vođu je moje prosvetljenje. Sve to provejava kroz njenu filmsku trilogiju Pobeda vere, Trijumf volje i Dan slobode! – Naš Vermaht, koja sugeriše da je svetla budućnost pokoljenja neraskadivo vezana za vođu koga je naciji, koja je bila na kolenima, poslalo proviđenje.
Ulogu Helene Berte Ameli “Leni” Rifenštal u sistemu vlasti Aleksandra Vučića, u doba sasvim drugačijih tehnologija, preuzeo je Željko “DJ Žeks” Mitrović, pa su u skladu sa tim i vizualna ostvarenja koja Srbe treba da ubede da je Aca Srbin mesija pred kojim i mora uzmiču, koji će ugnjeten narod okružen neprijateljima i izrovaren domaćim izdajnicima uzdići na pijedastal koju mu pripada i na kome se oduvek video.
Svrha velikog, trodnevnog narodnog sabora pod nazivom “Ne damo Srbiju” bila je pre svega medijska. U jeku opštenarodne pobune, čiji su motor studenti, trebalo je da preko Pinka, Informera, Hepija, Prve, Kurira, B92, RTS-a, itd. gledaoce ubede da ljubav naroda prema vođi nije uzdrmana, da Aleksandru Vučiću pruži argument na osnovu koga može da se obraća “u ime naroda”, a ne u ime svoje i svoje u dobrom delu naroda omražene partije.
foto: tanjugVAŠAR, MITING…
NAJVEĆA NARODNA KUHINJA IKADA
Prilagođeno talentu Svetog Žeksa i ukusu “većinske, pristojne Srbije”, tako je predsednik Srbije “teroru” pobunjenih studenata i građana suprotstavio veliki vašar sa pljeskavicama i čevapčićima, sirom i kajmakom, kulenom i pečenicom, piticama i kolačićima, šećernom vunom i rakijicom. Sve za džabe, obezbedio vam je predsednik. Ako i nije uspeo da organizuje najveći skup u istoriji Srbije, kako je najavljivao, postavio je najveću narodnu kuhinju u novijoj istoriji zemlje koja je trebalo da podstakne patriotski naboj.
Na roštiljskom dimu vijorile su se nebrojene srpske trobojke, treštao narodni melos iz zvučnika, “ne damo Kosovo, ne damo Vojvodinu” pevali su folk izvođači, sve je prštalo od vašarskog rodoljublja.
Ne damo ovakvu našu lepu Srbiju izdajničkim univerzitetskim profesorima, razmaženim studentima, nezahvalnim nastavnicima, dekadentnim intelektualcima, toj samozvanoj, lažnoj eliti obrazovanoj i načitanoj, kojoj na pamet ne pada da zapeva uz Baju Malog Knindžu i prekrsti se bogobojažljivo sa tri prsta, kojoj ne cupkaju noge kada ožeže Užičko kolo, poruka je koja je poslata iz centra Beograda, a koja još dugo treba da huči Srbijom glasnije od zvučnog topa.
Daj narodu vašara, daj mu ono što voli, daj televizijama scenografiju i statiste koji će da kliču: “Aco, Srbine!”, pokaži koliko je on moćan i darežljiv, šta ima da se lupa glava oko tamo neke pravne države, prelazne ili ekspertske vlade, tu je vođa, on sve zna, on sve ume, njega poštuju u svetu, on će sve da odluči i reši u naše ime, na opštenarodno slavlje i zadovoljstvo, živela Srbija!
I daj vatromet da pršti iznad krova Narodne skupštine kakav svet srpski video nije.
foto: fonet…I POSLE NJEGA: Centar Beograda, 12. april 2025.
JEDAN NAROD, JEDNA ZEMLJA, JEDAN VOĐA
Sve je u subotu 12. aprila bilo pripremljeno za državnički nastup Aleksandra Vučića u 19 časova, kada je u ime te tzv. tihe većine koja se deportuje autobusima iz cele Srbije na veliki događaj, a kojoj je dosta blokaderskog maltretiranje i šikaniranja, saopštio još jednom svečarski da je pobedio “obojenu revoluciju”, da će studenti koji hoće da uče moći da se vrate na fakultete, da će Srbija opet procvetati, samo da se uklone sa ulica državni neprijatelji, ti blokaderi koji njega koče i nerviraju.
Jedan narod, jedna zemlja, jedan vođa, bila je poruka trodnevne manifestacije. Bez remetilačkog uplitanja u to usudno trojstvo parlamenta ili Vlade, Ustava i zakona. Mogli su ti divni ljudi, koji su dovučeni iz cele Srbije, da na štandovima predaju pisma za predsednika koji će ih lično čitati i na njih odgovarati, mogli su da ispune pristupnice za “Pokret za narod i državu”, toj novoj snazi koja će da očisti Srbiju od pokvarenjaštva i mešetarstava koje je bez znanja i mimo volje vođe uzelo maha i u Srpskoj naprednoj stranci.
Narod je trebalo da stekne utisak da se za nešto pita, da o nečemu odlučuje, da ga neko sluša, ako je već počeo da sumnja da to možda ne može na izborima koji su se šakom i kapom raspisivali poslednjih trinaest godina.
Sve su to na bini ispred Skupštine razgalili Baja Mali Knindža i Garavi sokak da se kako dolikuje proslavi pobeda predsednika nad “obojenom revolucijom”, teroristima koji su za to vreme bili na studenskom protestu u Novom Pazaru i vrteli pedale u pravcu Strazbura. “Ne damo Vučića!”, odjekivalo je tri dana na devet od prvih jedanaest televizijskih kanala na SBB-u, narodno veselje prekrilo je sve one kapuljaše i batinaše koji sa palicama i čekićima vrebaju negde u prikrajku da na mig predsednika počnu da lupaju glave onima koji nastave da osporavaju njegovu Srbiju.
POTPUNI FIJASKO
Posmatrano mimo filtera kontrolisanih medija, veliki, najveći skup ikada bio je potpuni fijakso. Uz sve izmuzavanje državnih resursa za statiranje u spektaklu, jedva je prikupljeno jedno 55.000 ljudi, aplauzi i pokliči bili su mlaki, centralnim beogradskim ulicama nije provejavalo nikakvo ushićenje za spasavanje Srbije već tuga nasušna izmrcvarenih ljudi. Trebalo je da ih Beograđani prigrle kao sapatnike, sestre i braću, da poređaju na njihovom putu ka toru, u koji je pretvoren prostor između Trga Nikole Pašića i Beogradske ulice duž Bulevara kralja Aleksandra, štandove sa osveženjem i okrepljenjem i poruče im: znamo, nije vam lako, morate, ali hajmo zajedno da se otresemo ovoga i počnemo da dišemo.
Kada je sve već bilo gotovo, DJ Žeks je do kasno u noć pred malobrojnom publikom sa neke gvozdene konstrukcije na Terazijama do iznemoglosti puštao “mala, mala grupa pedera” i ostale jugo hitove. Delovao je kao neko kome je mnogo dobro.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Uključio sam radio, neku hrvatsku stanicu – Franjo Tuđman je upravo slao poruku Srbima da ostanu u svojim kućama, jer je počela akcija “Oluja”. U tom trenutku, a bilo je 5:02, 4. avgusta, započela je kanonada i nestalo struje, tako da Tuđmanovu poruku nisam saslušao do kraja. Jaka eksplozija odjeknula je u blizini – ležeći na podu, video sam kroz prozor da je pogođena zgrada u komšiluku poznata kao S-13, najviša u Kninu. Nigde u blizini nije bilo ni jednog jedinog vojnog objekta
Moji roditelji nikada nisu dozvolili da odlazak u Knin i Hrvatsku preraste u nedostižnu nostalgiju – na čemu sam im ja izrazito zahvalan – već se zadržavao u granicama posjete onima koji su se vratili. O ratu nikada nisu i ne pričaju mnogo, već su se uvijek vodili sjećanjima na predratni period života. Samo na moje veliko insistiranje počeo sam da kroz godine dobijam svjedočenja iz ratnih godina
Osim što su zaduženi da usmeravaju i legitimišu Vučićevu samovolju, to su ljudi kojima građani dolaze pod prozore da im zvižde. Po zemlji u kojoj se ministri kreću u tajnosti, poput razbojnika, sastaju sa lokalnim jatacima, pa brzo beže natrag. U Knjaževcu ih je čuvala Žandarmerija kada su obeležavali sto dana rada. Zato – poslednja Vučićeva vlada. Teško da će naći još voljnih da ih on ponižava, a građani preziru
U Srbiji su legalizovani lažni izbori, ona po tome nije izuzetak, ali ako je ikada postojala živa volja u narodu za promenom, taj moment se upravo događa. Ljudi kao da osećaju da ako to ne bude sada, predaja je potpisana i ostatku Srbije sledi ono što se dogodilo Srbima na KiM: sporo ali sigurno odumiranje zajednice koja nema nikakvu budućnost
Geopolitička retorika o “istočnom putu” sve je glasnija i potencijalno opasnija. Briks se u Srbiji promoviše kao svojevrsna alternativa Evropskoj uniji, ali bez jasnog objašnjenja šta on zapravo podrazumeva i da li uopšte išta konkretno nudi. Za razliku od EU, Briks nije ni savez ni sistem. To je klub za deklarativno svrstavanje, ne za suštinski razvoj
Višeminutno izlivanje predsednikovog gneva na građane Novog Pazara nije ništa drugo, do poslednji trzaj jedne poražene politike čoveka koji misli da je država, a zapravo je ćacilend
Da li iko veruje, osim možda Vučića, da bi čistka tužilaca i sudija uspela? Da li on zaista veruje da može da pronađe dovoljan broj Bokana, jer, ako ćemo pravo, Bokan je ipak biser među biserima
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!